… u tom teškom trenutku. Godine 1996. boravio sam u Zagrebu radi istraživanja za knjigu koju sam pisao o povijesti Dubrovnika. Često sam odlazio u katedralu i mnogo čitao o Stepincu. Na početku nisam bio ni prijateljski ni neprijateljski raspoložen prema Alojziju Stepincu – iako sam bio vrlo skeptičan prema optužbama komunističkih vlasti – jer, kao što je sam Stepinac rekao: komunizam je mendacium incarnatum, utjelovljena laž. Vidio sam važnost Stepinčeva lika u velikosrpskoj propagandi protiv hrvatskoga naroda.

Tad sam odlučio napisati knjigu o Stepincu. U tom trenutku nisam još ništa znao o situaciji s kanonizacijom. Stepinac je već bio blaženik, i to je sve. Doznao sam da je kardinal Amato rekao da je čudo već provjereno i da će kanonizacija uslijediti uskoro. Stoga sam bio vrlo sretan kao vjernik i, tad već, Stepinčev štovatelj.

Shvatio sam da bi s kanonizacijom narav moje knjige bila različita od onoga što sam prvo zamislio. Kanonizacija bi bila definitivan i konačan odgovor Crkve na napade i laži. Svrha bi knjige u takvoj situaciji bila više raspraviti o vremenu u kojemu je Stepinac živio, a manje o starim optužbama da je ratni zločinac.

Ovo mirno razdoblje nije dugo trajalo, jer sam ubrzo doznao da je, iznenada, i protiv svakog očekivanja, Sveti Otac prihvatio zahtjev Srpske Pravoslavne Crkve da se kanonizacija Stepinca odgodi, kako bi jedna mješovita komisija pravoslavnih i katoličkih stručnjaka istražila povijesna pitanja o njemu.

Nadao sam se da će želja Svetog Oca za boljim ekumenskim odnosima biti ispunjena. Ali sad, nakon završetka rada ove komisije, možemo vidjeti – iz pisma hrvatskih katoličkih biskupa Patrijarhu Ireneju – da nema napretka u ovim odnosima i Stepinac još nije kanoniziran. O tome mogu samo reći da je to neprihvatljivo.

NEPOKOLEBLJIV

Blaženi Alojzije Stepinac kao zagrebački nadbiskup osnovao je novu popovačku župu 14. rujna 1945. godine. To je bio opasan, koban trenutak u povijesti ovog naroda, posebno Katoličke Crkve u Hrvatskoj. Već je bilo očito da nove komunističke vlasti ne će tolerirati aktivnosti ni poštovati prava Crkve. Ali Stepinac se nije pokolebao. U crkvenoj povijesti Hrvatske Stepinac nije samo mučenik nego veliki utemeljitelj. Ukupno je osnovao četrnaest novih župa u Zagrebu. Stepinčeva je energija tad i kasnije izazivala opće divljenje – i katkad žestoki antagonizam. Samo tjedan dana poslije službene odluke o novoj župi u Popovači, Stepinac i biskupska konferencija objavili su znamenito pastirsko pismo – o kojemu je Stepinac kasnije rekao: „Nikad ne bi oni mene zatvorili, da nije bilo pastirskog pisma… Tišti ih kao kost u grlu… U tom im ne možemo pomoći, jer ne povlačimo ni slova!”

Važnost ovog pisma bila je dvostruka. Prvo, Biskupska je konferencija objavila najbeskompromisniju javnu osudu komunizma koju su ikad objavili katolički biskupi u ijednoj državi pod komunističkom vlasti. Drugo, ovo je bila posljednja slobodna izjava Crkve o komunizmu u Jugoslaviji, sve do propasti te države 45 godina poslije.

Citiram izvadak pisma:

„Duboko smo uvjereni, da se smirenje i liječenje ratom zadanih rana može u našoj državi ostvariti samo poštivanjem zasada kršćanske vjere i njezina morala. (…) Zato tražimo, i od toga nikad i ni pod kojim uvjetima odustati nećemo: tražimo punu slobodu katoličke štampe, punu slobodu katoličkih škola, punu slobodu katoličkog udruživanja, slobodu katoličke karitativne djelatnosti, potpunu slobodu ljudske ličnosti i njezinih neotuđivih prava, puno poštivanje kršćanskog braka, vraćanje svih oduzetih zavoda i institucija. Samo pod tim uvjetima moći će se srediti prilike u našoj državi i ostvariti trajan unutrašnji mir.”

Ova je izjava hrabra, točna, pravedna – i primjer za Crkvu danas.

U svijetu se ne zna mnogo o Stepincu. Općenito se o situaciji na ovom području za vrijeme Drugoga svjetskog rata te poslije za vrijeme Tita, izvan granica bivše države, zna malo, katkad su ta saznanja točna, ali češće su netočna. Ovdje u Hrvatskoj, i očigledno još više u Srbiji i drugdje na Balkanu, postoje problemi s neznanjem – ali s neznanjem druge vrste koje je rezultat nepostojanja odmaka prema događajima koje ljudi ne mogu ili ne žele razumjeti, ali i zbog dugogodišnje promidžbe i predrasuda.

ZADATAK – NAPISATI ISTINU

Jedini lijek za ovu bolest jest istina.

Moj zadatak u ovoj knjizi nije bio prikazati Stepinca kao svetca – iako sam osobno siguran da on to jest. Moj je zadatak bio opisati osobu, uvjete, dvojbe, opasnosti, izbore, mogućnosti i rezultate. Smatrao sam da ovo problematično i često kaotično razdoblje treba pokušati vidjeti onako kako ga je vidio Stepinac i da je to dobar, možda najbolji, način za razumijevanje toga vremena za današnje naraštaje. Stepinac je mučenik Crkve i Hrvatske, ali biti mučenik nije samo pitanje patnje, biti „martir”, u izvornom grčkom jeziku, znači biti „svjedok”. Stepinac je zaista bio svjedok tih vremena za Crkvu i za Hrvatsku.

Stepinčev je značaj u tome što je zbog njega Katolička Crkva u Hrvatskoj ostala odana Rimu i vjerna crkvenoj doktrini. Taj je otpor bio jamstvo za identitet Hrvata kao naroda i budućnosti Hrvatske kao slobodne suverene demokratske republike. I – bio vjernik ili ne – to je odlučan čimbenik u životu svakog Hrvata danas.

Ističem – svrha je moje knjige opisati istinu.

Znamo manje-više sve ono što je istina o Stepincu, jer su poslije pada komunizma izvori o Stepincu postali javno dostupni. Imamo knjige dokumenata koje je izdala Postulatura. Među ovim, moram napomenuti i dnevnik velečasnog Josipa Vranekovića, župnika u Krašiću. Imamo također sadržaj četiri kutije Udbina „Dosjea Stepinac” u Hrvatskom državnom arhivu. Trenutačno čitam u Arhivu i druge važne dokumente, ali to je samo dodatak: općenito znamo sve što je važno o „slučaju” Stepinac.

Tako znamo da je Stepinac na kraju suđenja sasvim opravdano rekao:

„Ja kažem javno pred svom nazočnom publikom, makar se i smijala, pred diplomatskim zborom, ako je prisutan, pred stranim novinarima – ako ja budem zaista osuđen, pred Bogom kažem da sam nevin osuđen, savjest mi je čista i budućnost će pokazati da sam bio u pravu.”

U ovoj knjizi možete pročitati 30 stranica o Stepinčevu angažmanu u pomaganju žrtvama ustaša i Nijemaca. Ali to je samo kratak opis stvarnosti. U 1946. godini Kaptol je sudu poslao više od 200 stranica imena Židova i Srba za koje je Stepinac intervenirao.

Možda je najvažniji primjer – i općenito najuspješniji – bila njegova intervencija za djecu partizana, većinom Srba, poslije bitke na Kozari 1942. godine. S Karitasom i časnim sestrama, uz pomoć brojnih hrvatskih katoličkih obitelji, Stepinac je spasio oko 7000 djece. Komunisti su to znali za vrijeme suđenja, ali sve je to, kao i sve ostalo o Stepinčevim dobrotvornim akcijama za vrijeme rata, bilo zatajeno.

NAMJEŠTENI PROCES

Zanimljivo je da u namještenom procesu tužitelj nije govorio o Židovima. To je važno. Svi su znali o dobrim odnosima Stepinca sa židovskom zajednicom i, posebno, s glavnim zagrebačkim rabinom Miroslavom Šalom Freibergerom. Opetovano je Stepinac intervenirao za progonjene Židove, i na kraju i za samoga Freibergera. Nadbiskup je ponudio, kao što znamo iz knjige Esther Gitman, uzeti rabina i njegovu obitelj pod svoju zaštitu u svom domu, ali je Freiberger odlučio biti deportiran sa svim ostalim Židovima u Auschwitz.

Glede druge optužbe – da Stepinac nije javno kritizirao progon žrtava ustaša i nacista – mogu samo reći da je to apsurdno. Potrebno je čitati njegove propovijedi. Očito je da Stepinac ne govori kao neki političar, to su govori nadbiskupa u ratnim okolnostima. Na primjer, 25. listopada 1942. godine, na svetkovinu Krista Kralja, nadbiskup je osudio rasizam govoreći:

„Svi narodi i rase potječu od Boga. Stvarno postoji jedna rasa, a to je Božja rasa… Svim pripadnicima te rase sasvim je jednak i ostat će do konca svijeta dolazak na ovaj svijet i odlazak s ovoga svijeta… Pripadnici te rase mogu biti više ili niže kulture, mogu biti bijele ili crne boje, mogu biti odijeljeni oceanima, mogu živjeti na sjevernom ili južnom polu, ali bitno ostaju rasa koja od Boga proizlazi… Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazaju na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni koji bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili ponosni Arijci, imadu jednako pravo da govore Oče naš koji jesi na nebesima! (…) Zato je Katolička Crkva uvijek osuđivala, a i danas osuđuje, svaku nepravdu i nasilje, koje se počinjala u ime klasnih, rasnih ili narodnosnih teorija.”

Ja nisam čitao ništa jače ili jasnije od nijednog političara na Zapadu iz ovog vremena.

Iako neki stručnjaci sad kritiziraju stil i fraze ovih Stepinčevih govora, znamo da su za ljude ti govori tad bili vrlo važni i njihova im je svrha bila jasna.

Na kraju svoje knjige postavio sam pitanje o značaju Blaženog Alojzija Stepinca za ljude i za Crkvu danas – i na kraju ovih napomena želim činiti isto – i dati svoj odgovor. Pošten čovjek i dobar kršćanin sada, kao u Stepinčevo doba, mora imati mnogo krjeposti pred mnogim prijetnjama, i u nekim dijelovima svijeta pred smrtonosnim opasnostima. Za njih i za nas, Stepinac je uzor onoga što je najpotrebnije uvijek i svugdje – to je moralna hrabrost. To je hrabrost čiji je izvor nada – Stepinac je uvijek isticao značenje svojega gesla „In te, Domine, speravi” – „U tebe se, Gospodine, uzdam”. Zbog toga je mogao biti miran i odlučan, čak kad je sve izgledalo izgubljeno. Danas u Hrvatskoj, iako nije sve izgubljeno, i mi trebamo imati sličnu vrstu hrabrosti i nade kakvu je imao Blaženi Alojzije Stepinac.

Piše Robin HARRIS 

[ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine ]