Školstvo u medijima
TEMA ŠKOLSKIH NOVINA > ŠKOLSKE SE KNJIŽNICE MUČE S OPREMANJEM I KUPNJOM KNJIGA
Ulaganja države neredovita i premala
objavljeno: 25. veljače 2019.

Neki za to krive popis lektirnih naslova, kojim smo se bavili u prošlome broju Školskih novina, dok sami knjižničari govore da bi rado nabavili nove, popularne knjige i romane, ali za to nemaju dovoljno sredstava.

Iz resornog nas Ministarstva znanosti i obrazovanja uvjeravaju da je posljednjih godina ulaganje u opremanje knjižnica poraslo te da će i ove godine za školske knjižnice biti izdvojen povećan iznos od 5,2 milijuna kuna, kako kažu, da bi se knjižnice, u skladu s novim kurikulumom, opremile obvezatnom lektirom te ostalim knjigama koje nastavnici hrvatskog jezika samostalno izabiru.

Međutim, knjižničari i oni koji izravno rade na opismenjavaju i podizanju čitalačke kulture djece skeptični su s takvim najavama. Među njima je i Dragica DUJMOVIĆ MARKUSI, profesorica hrvatskog jezika u zagrebačkoj Gimnaziji Lucijana Vranjanina, koja je i sama autorica udžbenika:

– Vratimo se u hrvatsku stvarnost. Stvarno mislim da nije realno, a pogotovo jer se sav novac usmjerava u STEM područje. U mojoj su školi pametne ploče samo u učionicama koje obuhvaćaju STEM područje. To je suludo, ali to je odluka Ministarstva. Tako je bilo i kad sam ja u njemu bila, prije deset godina. Mislim da nismo Danska i da nemamo novca da opremiti knjižnice tako dobro, da profesor stvarno može izabrati knjigu za koju smatra da može na njoj raditi i da djeca mogu imati tekst. A elektroničke verzije tih tekstova ne postoje.

 ✿  POTREBNO 18,6 MILIJUNA KUNA

Ministarstvo znanosti i obrazovanja ima zakonsku obvezu sufinancirati opremanje školskih knjižnica Republike Hrvatske obvezatnom lektirom, a ta se sredstva osiguravaju iz Državnoga proračuna. Do 2002. godine Ministarstvo je tu obvezu izvršavalo izravnim otkupom knjiga, a nakon molbi školskih knjižničara, koje je kanalizirala Hrvatska udruga školskih knjižničara, od 2003. godine školama se isplaćuju namjenska sredstava za nabavu stručne literature i lektirnih naslova za školske knjižnice.

Te 2003. godine isplaćen je iznos od 14 kuna po učeniku za knjižnice osnovnih škola i 27 kuna po učeniku za knjižnice srednjih škola. Isti iznos dodijeljen je i 2004. godine. Godine 2005. sredstva za nabavu lektire u školskim knjižnicama nisu isplaćena, a 2007. isplaćena su u iznosu od 10 kuna po učeniku za školske knjižnice osnovnih i srednjih škola. Od 2008. do 2012. godine namjenska sredstva nisu isplaćivana, a 2012. vraćena su u proračun – isplaćenih 3,8 milijuna kuna raspodijeljeno je na 1,8 milijuna za srednje škole te 2 milijuna kuna za osnovne škole. Od 2012. do 2017. namjenska sredstva za nabavu knjižnične građe za školske knjižnice nisu bila planirana u državnom proračunu pa stoga nisu ni isplaćivana. Odlukom ministra Barišića 2017. godine isplaćeno je 1,2 milijuna kuna za osnovne škole i 2,2 milijuna kuna za srednje škole na područjima od posebne državne skrbi Republike Hrvatske.

Od 2018. godine namjenska sredstva za nabavu knjižnične građe vraćena su u proračun, govori nam Vanja JURILJ, predsjednica Hrvatske udruge školskih knjižničara, koja radi kao knjižničarka u zagrebačkoj OŠ Antuna Mihanovića:

– Financiranje nabave knjižnične građe u školskim knjižnicama godinama je bilo potpuno zanemareno. Važeći Standard za školske knjižnice propisuje minimalnu godišnju nabavu od pola do dvije knjige po korisniku. S obzirom na to da je prosječna cijena knjige 80 kuna, potrebna namjenska sredstva za nabavu knjižnične građe za 465 553 učenika osnovnih i srednjih škola iznosila bi 18,6 milijuna kuna. Međutim, planirana sredstva u ovogodišnjem Proračunu iznose 7,4 milijuna kuna, dakle 15,9 kuna po učeniku, što pokriva oko 40 posto potrebnih sredstava.

 ✿  SREĆOM, PADA BROJ UČENIKA

Jasno je, dakle, da planirana sredstva ni ove godine, a ni prijašnjih, nisu dovoljna da bi se obnovio lektirni fond, nabavila neobvezatna djela popularna među mladima ili pak opremile školske knjižnice. Stoga se škole snalaze na različite načine. Neki osnivači, poput Grada Zagreba, Varaždina ili Splita, redovito ili povremeno izdvajaju namjenska sredstva za nabavu knjižnične građe.

– Moramo pohvaliti primjer Grada Varaždina koji je u 2017. godini u punom iznosu minimalne nabave financirao sve školske knjižnice kojima je osnivač. Prijedlog takvoga načina financiranja razradila je i predložila Hrvatska udruga školskih knjižničara i namjeravamo se istim ili sličnim prijedlozima obratiti i ostalim osnivačima – kaže Jurilj.

Želja je da svi učenici imaju pristup jednakim uvjetima obrazovanja, a u HUŠK-u smatraju da je i kvalitetna školska knjižnica jedan od bitnih preduvjeta takvog obrazovanja.

U njezinu OŠ Antuna Mihanovića, kaže, upisano je 475 učenika, a u školskoj knjižnici imamo 2469 naslova i 7006 svezaka.

– Dakle, naš je knjižnični fond statistički nešto iznad Standardom propisanih normi. Nažalost, dijelom je tome uzrok i stalno opadanje broja učenika.

Mladi učenici, dodaje Jurilj, učenici prvih i drugih razreda osnovne škole gotovo bez iznimke vole knjigu i čitanje. Šezdesetak učenika prvih razreda godišnje posude i više od 800 knjiga.

– Njima je dovoljno osigurati dobar izbor knjiga i ugodno ozračje u knjižnici. Zadržati zanimanje za čitanje mnogo je teže.

Zasad elektronički mediji još nisu ugrozili knjigu kao klasični medij. Pa tako naročito učenici nižih razreda i dalje vole knjigu u tiskanom obliku, s ilustracijama i ostalim tipičnim sadržajima. Popularnost čitanja, pa i klasične knjige, kod učenika pada s ulaskom u pubertet:

– Razloge za to možemo pronaći i u razvojnoj fazi, pritiscima društvenih grupa i sustavu vrijednosti. K tome, većina učenika i ne povezuje digitalne medije s mogućnosti čitanja online knjiga i obrazovnih sadržaja. Digitalni mediji kod većine su učenika povezani sa zabavom i društvenim životom.

Jurilj također smatra da opća digitalizacija hrvatskog školstva nije uzrokom slabe opremljenosti školskih knjižnica, jer se samo letimičnih pogledom na ulaganja tijekom godina može zaključiti da je zanemarivanje opremanja školskih knjižnica počelo mnogo ranije negoli razgovori o digitalizaciji škola.

– Neka vrsta tehnologije uvijek se upotrebljavala u obrazovnom procesu, i prve su glinene pločice i pisaljke tada takoreći bile tehnologija… Mnogo su kasnije u učionice došli čitači dijapozitiva, projektori filmskih vrpca, grafoskopi. Dio te građe još čuvamo u školskoj knjižnici. Kad pogledamo unatrag, vidimo da su sva ta pomagala bila ono što im naziv i kaže: pomagala! Zato ne smijemo zaboraviti da se sam proces učenja uvijek odvija između onoga tko nešto želi naučiti, učenika, i onoga koji znanje ima i zna ga prenijeti, učitelja – zaključuje Vanja Jurilj.

Školski knjižničari od kurikularne reforme najviše očekuju daljnje uređenje profesije i dublje uključivanje školske knjižnice u odgojno-obrazovni proces.

 ✿  MIRIS KNJIGE

Ulaganje u opremanje školskih knjižnica, kupnju novih knjiga, slikovnica i časopisa te uvođenje novih naslova u popise lektire poticali bi čitanje te bi mnogo više učenika moglo reći da vole čitati i družiti se s knjigom. Poticanje čitanja i sudjelovanje u raznim čitalačkim projektima jedna je od važnijih zadaća u odgojno-obrazovnoj ustanovi kao što je škola.

No, da bi se to omogućilo, treba redovito, godišnje, financirati kupnju knjiga, a ne kao dosad periodično i vrlo rijetko, objašnjava Koraljka MAHULJA-PEJČIĆ, knjižničarka u riječkoj OŠ Ivana Zajca.

Njihov školski knjižnični fond obuhvaća 7521 svezak, imaju dovoljno lektirnih naslova, ali nedostaje financijskih sredstava za nabavu novih knjiga pa su neke već na granici dotrajalosti ili su dotrajale:

– Što se tiče financijske potpore, nabava knjiga najčešće je svedena na donacije pravnih i fizičkih osoba dobrog srca, izdavačke kuće koje nam izlaze ususret. Financiranje osnivača ili MZO-a nije redovito, rekla bih i vrlo rijetko. Iznimka je bila tek 2018. godina kad su nakon nekoliko sušnih godina uplaćena sredstva Ministarstva u iznosu od 4000 kuna za nabavu lektirnih naslova. A od Grada Rijeke 3000 kuna za nabavu knjiga, što je malo popravilo stanje fonda i obogatilo ga novim, zanimljivim i učenicima atraktivnim naslovima – govori Mahulja-Pejčić.

U školsku knjižnicu OŠ Ivana Zajca učenici i učitelji rado ulaze i u njoj se, kako sami kažu, dobro osjećaju. Šarenilo knjiga na policama, veselo obojani zidovi s učeničkim crtežima i radovima čine prostor zanimljivim i ugodnim. Knjižnica je prostorija veličine 100 četvornih metara s dovoljno sjedećih mjesta za dva razreda pa je vrlo prikladna za izvođenje nastave, provedbu knjižničnih programa te organizaciju književnih susreta, kvizova i radionica. Knjižnica zadovoljava potrebe 383 učenika i 40 djelatnika.

– Učenici vole čitati i često listaju knjige ne bi li pronašli neku za sebe. A takozvane e-lektire i e-knjige nisu privukle učenike i potaknule ih na čitanje. Kako sami kažu, teško im je i nespretno čitati na računalu ili tabletu. Svi se slažu kako više vole listati i čitati tiskanu knjigu, a naročito ako ima svojstven i prepoznatljiv miris. A druženja u knjižnici uživo, kreativne radionice i prezentacije ne može im zamijeniti nikakva digitalizacija – poručuje riječka knjižničarka.

 ✿  ŠTEDNJOM NA GRIJANJU DO KNJIGA

Školski knjižničari znaju da je posebnost njihova načina lektirne naslove nabavljati u većem broju primjeraka, kako bi učenici određenog razreda mogli knjigu čitati u isto vrijeme i tako se pripremili za nastavu. Kad u knjižnici nema dovoljno primjeraka, ponajprije zbog neredovitog i premalog ulaganja države, učenicima, koji ionako nisu motivirani za čitanje, takva situacija služi kao dobar izgovor. To pak najbolje primjećuju u manjim mjestima, poput Gornje Stubice, gdje ne postoji mjesna knjižnica i učitelji ih ne mogu uputiti da ondje potraže knjigu.

Ines KRUŠELJ-VIDAS knjižničarka je u stubičkoj OŠ Matije Gupca, koja ove godine ima 369 đaka. Ukupni lektirni fond obuhvaća 626 naslova u 2398 primjeraka, što znači da neke naslove imaju samo u jednom ili dva primjerka. Uz to, još nemaju sve lektirne naslove u fondu.

– Opremanje školskih knjižnica goruće je pitanje naše struke. Iako su upravo školske knjižnice najbrojnije, najmanje se namjenskih sredstava planira za njih. Djelomično to proizlazi iz činjenice da su za njih odgovorna dva ministarstva – kulture i obrazovanja – pa se briga o njima prebacuje kao vrući krumpir s jedne strane na drugu – ističe Krušelj-Vidas.

Namjenska sredstva za opremanje knjižnica posljednji su put u ovu školu stigla 2012. godine. Jer, kako kaže knjižničarka, nemaju novoosnovanu knjižnicu, a opremali su knjižnicu i ranije pomalo vlastitim sredstvima pa nisu mnogo ispod standarda, niti su pak bili pogođeni kakvom havarijom.

Otkup knjiga kao način opremanja školskih knjižnica prakticiralo je resorno ministarstvo obrazovanja do 2004./2005. godine i zahvaljujući naporima strukovnih udruga od toga se odustalo. Srećom, kaže Krušelj-Vidas, jer su te knjige bile potpuno neprimjerene potrebama.

– Naime, stizali su lektirni naslovi koje smo već imali pa su se gomilali primjerci nekih naslova, a ne ono što nam je bilo potrebno, jer nitko nije prije te nabave napravio analizu ili anketu o potrebama.

Što se financiranja države u posljednje vrijeme tiče, od 2012. nisu dobili namjenska sredstava za školsku knjižnicu nego je škola planirala određeni iznos za nabavu knjiga od vlastitih materijalnih sredstava koje dobiva od Krapinsko-zagorske županije kao osnivača škole:

– To bilo značilo – ako uspijemo uštedjeti na grijanju, štedljivo raspolažemo sa sredstvima za edukaciju učitelja, razumno planiramo održavanje školskih zgrada i opremanje učionica, onda se može malo i za knjižnicu izdvojiti. Ilustracije radi, u 2017. za nabavu građe izdvojeno je 0,1 posto sredstava od ukupnih prihoda škole, točnije kupljene su 103 knjige. Knjige dolaze u knjižnicu i donacijama pojedinaca i institucija, ali to nije redoviti nego sporadični način opremanja.

 ✿  TABLETI NISU SVEMOGUĆI

Općenito, danas se manje čita, ali to je pojava u cijelom društvu i djeca samo prate ono što vide oko sebe. Oni su vizualna generacija i svoju potrebu za pričom zadovoljavaju gledajući pokretne slike. Problem je u tome što nam čitanje treba i iz drugih razloga, a ne samo da zadovoljimo tu potrebu, smatra Krušelj-Vidas:

– Kod djece potrebu za čitanjem treba pobuditi na afektivnoj razini, osjećajima. Čitanje je avantura, čitanje je uzbudljivo, čitanje može biti natjecanje, čitanje treba povezati s osjećajem ugode. A sve to nastupa tek kad se svlada tehnika čitanja, što nije nimalo lako i zahtijeva trud. Današnje su generacije naučene da sve teško umjesto njih naprave njihovi roditelji i tu je problem. Zato u školskoj knjižnici radim sve da ih osnažimo, potaknemo, ohrabrimo, i već od početnih razreda zainteresiramo za knjigu.

Knjiga zasad nije izgubila bitku s digitalnim medijima, izborila se za svoje mjesto u suvremenom svijetu. Ali problem i dalje ostaje – u naše se škole nije sustavno ulagalo već desetljećima, bez obzira na to radi li se o sportskim rekvizitima, didaktičkim materijalima za prvašiće pa do knjiga za školske knjižnice.

– Kad se svi osvijeste i shvate da tableti nisu svemogući te da u nekim slučajevima jedino pomaže dobra stara klasična knjiga, bit će lakše inaći sredstva i za tu potrebu. Mislim da se ne može preko noći riješiti problem koji se godinama stavljao pod tepih i sad možda treba ići naokolo, jer su se vremena promijenila, ljudi ne vjeruju dok se na svoje oči ne uvjere – poručuje knjižničarka iz Gornje Stubice.

S opremanjem i ulaganjem u školske knjižnice ništa bolja situacija nije ni u srednjem školstvu. Knjižničarka Iskra PETAK u Srednjoj školi Ivanec radi posljednjih sedam godina i sa žaljenjem govori da kroz cijelo to vrijeme nije primijetila bitnija ulaganja države i resornog ministarstva u bilo kakav oblik opremanja knjižnice.

– Jedina znatnija sredstva dobili smo od MZO-a u iznosu od 25 tisuća kuna u 2017. godini. Ali taj smo iznos vrlo lako potrošili, budući da je knjižni fond trebalo nadopuniti i obnoviti novim primjercima lektirnog fonda kao i stručne literature. Mnogi su svesci datirali iz 1980-ih godina!

Stoga je Petak zaključila da se na resorno ministarstvo ne mogu osloniti ako žele redovito popunjavati knjižni fond. A kontinuirana je potpora nužna. U Ivancu srećom imaju potporu Gradske knjižnice i čitaonice „Gustav Krklec”, koja im izlazi u susret donacijama beletristike i polica za smještaj građe. Ali to nije sustavno niti dugoročno rješenje.

Srednja škola Ivanec škola je s četverogodišnjim i trogodišnjim programima koja trenutačno ima 476 učenika. Knjižnica posjeduje nešto više od 10 tisuća svezaka knjižnične građe, a od toga na lektirne naslove otpada oko 7000 svezaka.

 ✿  ZABORAVLJENI U REFORMI

Iako je ivanečka srednja škola uključena u eksperimentalni program Škola za život, knjižničarka Petar otkriva nam kako su se razočarali kad su shvatili da na popisu sredstava namijenjenih opremanju nema nijednog lektirnog naslova za srednje škole.

– Unatoč toj reformi, školska je knjižnica opet zapostavljena i zaboravljena. I dalje se ne nadam nikakvim sredstvima za opremu i namještaj, ali doista bih željela da školske knjižnice dobivaju kontinuiranu novčanu potporu resornog ministarstva za obnavljanje postojećeg, dotrajalog fonda i kupnju novih naslova. Isto tako, želimo da se naša struka prepozna kao važna i neophodna za izgradnju dobre školske knjižnice koja je u temeljima svake škole te kao važan doprinos odgoju i obrazovanju budućih generacija. Jer, čovjek koji čita dobar je čovjek – zaključuje Iskra Petak iz Srednje škole Ivanec. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisao Branko Nađ  ]