Do dobi od deset mjeseci dijete je već naučilo kako prepoznati zvukove govora (ili foneme) jezika koji govore njegovi skrbnici. U isto vrijeme dijete je izgubilo dio sposobnosti da razlikuje i proizvodi foneme drugih jezika. Čak i jednogodišnje dijete shvaća većinu onoga što drugi govore.

Većina djece stvara jednostavne rečenice prije nego dosegne dob od 16 do 24 mjeseca. Neki od poznatih slučajeva djece koja nisu naučila govoriti u ranom djetinjstvu, poput primjerice francuskog „Divljeg dječaka iz Aveyrona“, govore o djeci koja su bila potpuno izolirana od drugih ljudi tijekom svojih kritičnih ranih godina.

Očito je da su čitanje i pisanje stečene vještine za koje ljudski mozak još nije potpuno razvijen. Ljudski mozak je prirodno uvjetovan za govor, ali nije prirodno uvjetovan da bi čitao i pisao.

Uz pomoć odraslih djeca obično nauče čitati u dobi od pet ili šest godina, a potrebno im je nekoliko godina da svladaju tu vještinu. Sofisticirano razumijevanje čitanja cilj je koji zahtijeva 8 do 16 godina obrazovanja.

Stoga su većini djece čitanje i pisanje vještine koje trebaju izravno usvojiti.

Mit koji se ponavlja kao činjenica – da ljudi nauče čitati prirodno samim time što su okruženi pisanom riječju – rezultira pogrešnim institucionalnim praksama. Tragovi „prirodne“ teorije stjecanja sposobnosti čitanja nastavljaju biti vidljivi u raznim publikacijama i programima. Ipak, trenutačne informacije o rasprostranjenosti, uzrocima i pomoćnim sredstvima za čitanje bez sumnje ukazuju na to da je svladavanje čitanja, sricanja, pisanja i jezika izazov za znatan dio populacije, te da mnogi učenici ovise o sustavnom, izravnom učenju kako bi postali pismeni.