Školstvo u medijima
ZNAMO LI SUKOBE RIJEŠITI MIRNIM PUTEM?
Medijacija je potrebna i djeci i odraslima
objavljeno: 6. ožujka 2019.

 Prosvjetari diljem zemlje slažu se da djeca nikad nisu imala „kraći fitilj” kao posljednjih nekoliko godina. A ni mi odrasli ne možemo se pohvaliti strpljenjem, razumijevanjem i tolerancijom za tuđe stavove, uvjerenja i argumente. Stoga je hvalevrijedan potez Foruma za slobodu odgoja koji je projektom „Mijenjamo svijet medijacijom” okupio devet zagrebačkih škola. Naravno, za medijaciju znaju i izvan metropole te mnogi učitelji i nastavnici s djecom godinama rade na vještini dijaloga, prihvaćanja, mirenja. Ako je već za nas odrasle prekrasno, neka barem generacije koje dolaze naučimo da vikanje, galama i fizički okršaji nikad nisu donijeli ništa dobroga.

✿  DJECA SU SVJESNA NEPRAVDE ✿ 

Postavlja se pitanje možemo li mi kao društvo odgovoriti na navedene probleme i kojim kapacitetima raspolažemo. Kojim se mehanizmima koristimo i na koji način uopće razumijemo verbalno i fizičko nasilje? Sociologinja Jelena PERAK, koordinatorica školskih preventivnih programa u Forumu za slobodu odgoja i trenerica u programu medijacije, upozorava da najviše zabrinjava upravo vršnjačko nasilje, jer su djeca i mladi najbolji pokazatelj i odraz društva u cjelini.

– Na svim razinama traže se načini, razvijaju se strategije i akcijski planovi kako suzbiti vršnjačko nasilje, kako učiti djecu i mlade da upravljaju svojim emocijama, da rješavaju svoje probleme nenasilnim putem. No, pri tome zaboravljamo da mi odrasli djeci i mladima služimo kao modeli ponašanja i da imamo odgovornost pokazati im da može drukčije. A može! No, to ovisi i vlastitim kapacitetima i kompetencijama u razumijevanju i transformaciji sukoba, upravljanju emocijama te vještinama nenasilne komunikacije.

Najvažniji je korak u tom procesu uključiti samu djecu i mlade i omogućiti im da izraze svoje ideje, brige, zabrinutosti, jer oni jesu dio našega društva. Ali su i najvažniji izvor informacija. Otkrivaju što im je potrebno u razumijevanju njih samih, svojih vršnjaka, rješavanja problema i sukoba te koji oblik podrške očekuju od odraslih. Govore da se susreću s nepravdom, omalovažavanjem, diskriminacijom, ogovaranjem, vrijeđanjem, neslogom, sukobom interesa, nerazumijevanjem, neslušanjem, društveno-ekonomskim razlikama, napadima putem društvenih mreža, objašnjava Perak:

– Djeca i mladi priznaju da imaju probleme u međusobnim odnosima. Svađaju se oko toga tko će se s kime družiti, tko ima bolje ocjene, tko je bolje odjeven. A okolina diskriminira pojedince prema različitim kriterijima. Nema aktivnog slušanja druge osobe, ne gledaju kako se osjeća druga osoba, već se svatko brine za sebe.

Raduje što su djeca ipak svjesna što im je potrebno da bi na konstruktivan način riješili svoje sukobe. Znaju da se trebaju truditi razumjeti drugu osobu, više razgovarati i verbalizirati što se događa, međusobno se slušati, tijekom konflikta biti smireni, objektivni. Zato su im potrebne bolje komunikacijske vještine, razvijena empatija i poštivanje drugih, ali i smisao za humor, mašta, nesebičnost, ljubaznost. Te vještine lakše će razviti vođeni svojim učiteljima, odraslima u treningu medijacije da bi potom i sami znali pomiriti neka svoja dva posvađana prijatelja te tajnu mirnog rješavanja sukoba podijeliti s vršnjacima.

Svrha je da škole (p)ostanu mjesta kontinuiranog učenja, suživota, suradnje, povjerenja, podrške i poticaja u kojemu aktivno sudjeluju učenici, odgojno-obrazovni djelatnici, roditelji i lokalna zajednica.

✿  MEDIJACIJA NEMA ALTERNATIVU ✿ 

Školska i vršnjačka medijacija prepoznata je od odgojno-obrazovnih djelatnika, ali i samih učenika, kao program koji pridonosi upravo jačanju otpornosti samih učenika, veza između učenika i odgojno-obrazovnih djelatnika te pozitivnoga školskog ozračja.

Psihologinja Ana MUNIVRANA dugogodišnja je voditeljica programa Medijacija u Forumu i ističe da u javnosti postoji ta sklonost, kad se radi o djeci i mladima, da se zanemari i zaboravi važnost odnosa, komunikacije i emocija. A mnogo se govori o ocjenama, znanju, tehnologiji, zapošljivosti, kompetencijama. Tek kad se dogode tragedije poput mladenačkih ubojstava, nasilja u vezama, ovisnosti, samoubojstava i nanošenja tjelesnih ozljeda počne javno zgražanje i pitanja gdje smo pogriješili i što smo to propustili mi odrasli i njihovi učitelji.

– A propušteno je mnogo. Od pravodobne dijagnostike problema, rada s obiteljima pa sve do kvalitetnih preventivnih programa u školi kojima bismo mlade naučili kako spriječiti, ali i riješiti svoje probleme u odnosima s drugima. Djeca i mladi brzo prepoznaju kad im se ponudi kvalitetan program i kad je odraslima stalo da ih nešto nauče. Naročito dobro prihvaćaju programe poput medijacije, gdje se puno priča o odnosima, komunikaciji i rješavanju problema – govori Munivrana.

Smatra da su mladi i dalje onakvi kakvi su i bili – emotivni, beskompromisni, ranjivi i snažni u isto vrijeme, ne trpe muljanja odraslih, izgrađuju i traže sami sebe, uče bliske odnose. Danas je promijenjen društveni kontekst, pa traže sebe u tom okviru. A izražavanje bijesa dijelom se premjestilo na društvene mreže.

„Dobro se posvađati” znači ići u kontakt i govoriti o problemu, izraziti se i tražiti rješenja, ali bez namjernog povrjeđivanja druge strane niti gubitka kontrole. Ova je vještina nužna za život, za naše mentalno zdravlje, za uspjeh u odnosima i na radnome mjestu, a ne steknemo je uvijek u obitelji, već je trebamo naučiti.

– Problem je kad tehnologija, poput mobitela, postane izlikom da se ne gledamo u oči i ne pričamo, a boravak za računalom isprika da nemamo vremena jedni za druge. Ako nam se ne da naći s prijateljem jer smo zadubljeni u videoigre, ako nemamo volje riješiti problem u odnosu jer ćemo naći nove prijatelje ili novog dečka odnosno curu, to već upućuje na određeno zatvaranje i izvjesnu takozvanu autističnost. Ona u nekom smislu jest odlika suvremenosti protiv koje se trebamo čak i boriti ako želimo sačuvati svoju ljudskost – zaključuje Munivrana.

Medijaciju u zagrebačkoj Školi za medicinske sestre Vrapče njeguju cijeli kolektiv te profesorica Mirjana Kozina otkriva da se učenici i nastavnici više druže, poboljšava se međuljudski odnos u školi. Profesorica Marica MIŠČANČUK smatra da svi moramo pronaći vremena za razgovor i slušanje.

– Djecu, naročito ove naše struke, trebamo poučiti da budu strpljivi, suzdržani te da pokušaju dati odgovor na pitanje koje im pacijenti, ali i njihovi vršnjaci, prijatelji postavljaju. Tajna dobre komunikacije jest upravo u pronalaženju vremena za nju.

Njezina kolegica Branka LUJIĆ ističe da učenici koji biraju ovaj poziv već unaprijed imaju razvijenu želju za pomaganjem drugima, vođeni empatijom, stoga s njima nije ni teško raditi medijaciju:

– Dolaze nam djeca koja znaju prepoznati što muči ljude oko njih i vidim da znaju reagirati, znaju pristupiti, razgovarati. Tek je potrebno nadograditi te njihove kompetencije, jer mirno rješavanje sukoba medijacijom zapravo nema alternativu.

✿ ČOVJEČE, NE LJUTI SE ✿ 

Struku u Vrapču predaje i profesorica Nikolina MATIĆ. Sama ima djecu osnovnoškolske dobi te primjećuje da je u toj dobi međuvršnjačko nasilje prisutnije nego u srednjim školama. Problem je što su danas roditelji mnogo popustljiviji nego prije, a samim time i djecu stavljaju pod stakleno zvono, previše ih štite. Takva se djeca onda ne znaju nositi sa stresom, niti s konfliktnim situacijama.

– Ne znaju se posvađati, još se manje znaju pomiriti. Istodobno, u sve se upleo internet. Nekad su naše školske svađe završavale kad bismo se razdvojili, kad bi svatko od nas morao ići kući. Danas svađe ne prestaju, nastavljaju se putem mobitela i društvenih mreža danima, duboko u noć – rekla nam je Matić.

Svi koji rade u srednjim školama slažu se da je tim mladim ljudima teško mijenjati navike, mišljenja i svjetonazore. Jer su uvelike već formirane ličnosti, na pragu punoljetnosti. Stoga je o mirnome rješavanju sukoba potrebno kvalitetno progovoriti u predškolskoj dobi, poučavati mališane kako se pomiriti i izgladiti nesuglasice već u vrtiću. Svjesna je toga i Sanja PAVIĆ, dugogodišnja odgojiteljica mentorica iz DV Cekin u Slavonskome Brodu. Šali da je društvena igra Čovječe, ne ljuti se najbolji pokazatelj strpljivosti, pravila i reda u vrtićkoj dobi.

– Ključnu ulogu imamo mi odgojitelji koji putem raznih igara, priča u vrtiću potičemo djecu na komunikaciju, međusobnu suradnju, a isto je tako odgovornost i na starateljima, roditeljima. Primijetila sam da među djecom izostaju riječi oprosti, nisam htio i tu opet mi odrasli moramo pokazati djetetu kako nakon svađe nastaviti sjediti za istim stolom i igrati se.

U vrtićkoj skupini već od prvih dana razvijaju zajedništvo putem društvenih igara, pjesmice Kad se male ruke slože, a isto tako uče djecu da se sve rješava mirnim putem i da svi imamo pravo izreći svoje mišljenje, bez svađanja, udaranja…

– Igra Djed i repa te priča Pale sam na svijetu samo se neke od aktivnosti koje su nam pomogle riješiti sukobe. U vrtiću je odgojitelj model ponašanja i može mnogo igrom i socijalizacijom djece raditi na tome da sukoba i svađe ne bude. Zna se dogoditi da je dijete gledalo crtani film ili igru na računalu pa onda to negativno ponašanje donese u vrtić među svoje vršnjake. Tu odmah reagiramo i u dogovoru s roditeljima to ponašanje sprječavamo – ističe Pavić te poručuje da je djetinjstvo uvijek bilo i treba ostalo – najljepše doba.

Male medijatore u OŠ Vugrovec-Kašina kraj Zagreba godinama vodi učiteljica razredne nastave Snježana PRUSEC-KOVAČIĆ. Djeca su joj sama rekla da je njima važno „uzeti stvar u svoje ruke”, odnosno riješiti sukob po principu „tko je jači, taj kvači”. Stoga je medijacija bila jedino rješenje:

– Unatrag petnaestak godina primijetila sam da učenici sve lakše planu i to zbog sitnica. Svako od njih baš želi biti u pravu, nameće svoje mišljenje, omalovažava druge pa katkad i najbolje prijatelje.

Prusec-Kovačić smatra da mnogo agresije i ljutnje učenici donose od kuće. Roditelji se zbog svojih obveza ne stignu baviti s djecom, a djeca bez nadzora i kontrole prepuštena su gledanju televizije, raznim crtićima i filmovima koji su prepuni agresije. Slobodno vrijeme pak nekontrolirano provode po parkovima i igralištima gdje se često i sukobljavaju s vršnjacima.

– Roditelji premalo razgovaraju s djecom o odnosima prema drugoj djeci. A kad dođe do problema, krivnju prebacuju na školu, učitelje i ravnatelje. Takvi roditelji svojim ponašanjem nisu uzor djeci.

✿ RAZGOVORA NIKAD DOSTA ✿ 

Današnja djeca ne znaju se ni takoreći kvalitetno posvađati. Uglavnom su to svađe oko nebitnih stvari, iz svađe ne znaju izvući pouku, ne riješe svađom stvaran uzrok sukoba. Istina je da su današnja djeca u svojim virtualnim svjetovima, stalno na društvenim mrežama. Njihova se komunikacija svodi na dopisivanje putem mobitela gdje oni ne vide stvaran izraz lica osobe s kojom se dopisuju.

Učiteljica Prusec-Kovačić priznaje da se svaki put iznova šokira kad i među najboljim prijateljima dođe do svađe, kad si upute ružne riječi, a katkad bude i suza. Tad svima dobro dođe znanje o medijaciji:

– Moram zaključiti da razgovora s djecom i učenicima nikada dosta. Uvijek ih upozoravam da se u slučaju svađe obrate meni ili da sami pokušaju riješiti sukob razgovorom. I ono najvažnije, da dođu do rješenja kako bi se i jedna i druga strana osjećale dobro. Učenici se vrlo rado uključuju u Male medijatore, i bez te aktivnosti bilo bi nam mnogo teže.

Psihologinja Snježana Kovač iz zagrebačke Škole za cestovni promet, koja je također bila uključena u projekt „Mijenjajmo svijet medijacijom”, naglašava da mladi ljudi često ne znaju kako svaki konflikt nije nužno i sukob, odnosno da ne mora rezultirati sukobom. Naravno, to ne znaju ni mnogi odrasli, nedostaju komunikacijske vještine kojima bi se na primjeren način zauzeli za sebe, svoje potrebe i ciljeve. Ne pomaže ni što vrlo mnogo vremena provode u digitalnim svjetovima svojih mobitela i računala, govori Kovač te s kolegicom, socijalnom pedagoginjom Nediljkom VLAJČIĆ poručuje:

– U vremenu u kojem su mladi okrenuti tehnologijama komunikacija se odvija u virtualnom prostoru, često putem simbola, krnjim rečenicama i bez mnogo riječi. Lišena je verbalnog sadržaja, a izostaje njezin neizostavni dio – onaj neverbalni, neposredni kontakt s povratnim informacijama licem u lice. Kad iz virtualnog prostora izađu u fizički, nedostaju im vještine čitanja poruka koje im šalje okolina, što dovodi do nerazumijevanja i sukoba.

Medijacija je poznata i djelatnicima I. gimnazije Zagreb, škole nadaleko poznatoj po svojem volonterskom klubu. Stoga je jasno da empatije, kao ključnog preduvjeta za pomaganje drugima, ali i mirno rješavanje sukoba, u Prvoj ne nedostaje.

Profesorica engleskog jezika Lana KOVAČ ipak primjećuje da su mladi katkad skeptični i ne vjeruju da se sukob može riješiti mirno. Također nisu svjesni da postoji stvarna tehnika za mirno rješavanje sukoba, da se ona uči i da se naziva medijacijom.

– Nužno je današnje generacije poučiti da mogu biti dio rješenja, a ne problema. Zbog instant-kulture u kojoj žive, gdje im je sve servirano i nadomak ruke, imaju manje strpljenja i koncentracije pa brže postaju nezadovoljni i frustrirani, zbog čega katkad neprimjereno reagiraju. Na društvenim se mrežama prepiru, vrijeđaju i nažalost to smatraju normalnom komunikacijom. Izgleda da danas postoje više internalizirani poremećaji poput depresije i anksioznosti, nego eksternalizirani poput svađa i tučnjava.

✿ SVE POTJEČE OD KUĆNOG ODGOJA ✿ 

Nedostatak druženja uživo današnjim generacijama otežava da iskuse i dožive svoje i tuđe emocije. Ipak, iako neki imaju donekle smanjene socijalne vještine, ne nedostaje im empatije, ističe Kovač te poručuje da je za dobru pomirbu volja ključna. Bez nje se medijacija ne može ni provesti. Tek kad su stranke voljne rješavati sukob mirnim putem, spremne su pronaći i odvojiti i potrebno vrijeme.

Posebna je pak vještina potrebna da bi se pomirilo i mirnom rješavanju sukoba poučilo učenike u nekom učeničkom domu, srednjoškolce koji se nerijetko školuju daleko od roditelja i obiteljskog doma, koji su primorani na suživot i prihvaćanje drugih od ranih adolescentskih dana.

U Učeničkom domu Split, primjerice, svakodnevno stanuje i živi 168 učenika i 94 učenice. Pedagog Željko VALIDŽIĆ ovdje radi od 1994. godine i zna da učenici prilikom useljavanja u dom sa sobom donose obiteljsku stečevinu, odgoj koji ih usmjerava kako će riješiti neku životnu situaciju pa tako i sukob.

– Duljina njihova fitilja odnosno tolerancije i strpljenja nije rezultat vremena u kojem živimo već kućnog odgoja, načina kako se sukobi rješavaju u njihovoj obitelji. Temelj je svakog rješenja sukoba razgovor između sukobljenih učenika. Potrebno je mnogo strpljenja za privoljeti sukobljene na kompromis, ali kompromis je jedino rješenje.

Nekad je sukob značio fizički obračun i rješenje problema bilo je jednostavno. Današnji sukobi nisu tako otvoreni i često se ne zna tko stoji iza napada, jer se koriste lako pristupačnim elektroničkim medijima. To otežava rješavanja sukoba, jer se ne zna s kim se treba suočiti. Zbog toga, kod sukoba putem mobitela i drugih elektroničkih medija, zovu u pomoć stručnjake za elektroničko nasilje.

Unatoč svemu, Validžić ne smatra da su današnje generacije nepodnošljivo gore od prijašnjih, kao što se priča. Treba im dati razumijevanja i suosjećajnosti. Istodobno im treba dati okvire ponašanja i slobodu unutar tih okvira, naučiti ih da sve odluke i postupci imaju posljedicu. A vještina je života postići što više pozitivnih posljedica.

– Naše je oružje uvijek bilo razumijevanje i suosjećajnost, strpljenje i upornost. I moramo biti hrabri. Poučavamo djecu kako ispravno živjeti, a za to treba hrabrosti – zaključuje splitski pedagog. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisao Branko NAĐ ]