A to brojnim mališanima teže padne nego sama hospitalizacija. Naime, odnedavno u KBC-u djeluje Škola u bolnici, po uzoru na sve veće gradove u zemlji, a sve je krenulo na inicijativu Antuna PTIČARA, ravnatelja OŠ Frana Krste Frankopana. Priznaje da je nakon jednog razgovora o takvom obliku obrazovanja shvatio da jedino Osijek od većih gradova u Hrvatskoj nema organiziranu Školu u bolnici.

– U tim prvim kontaktima i koracima vrlo veliku pomoć u svemu pružila mi je Lidija Sosa Šimenc, ravnateljica zagrebačke OŠ Izidora Kršnjavoga, čiji djelatnici niz godina organiziraiju Školu u bolnici u Klaićevoj. Nakon svih prikupljenih podataka predstavio sam projekt djelatnicima škole, gradskom poglavarstvu i ravnateljstvu bolnice koji su s oduševljenjem prihvatili projekt. Nakon toga smo zajednički uputili zahtjev za osnivanjem područnog odjela Škole u bolnici – objašnjava Ptičar.

PRILAGODBA DJECI

Odobrenje Ministarstva znanosti i obrazovanja stiglo je krajem rujna 2018. godine, čijim je odobrenjem na puno neodređeno radno vrijeme zaposlena učiteljica razredne nastave. Razredna nastava počela je s radom početkom studenoga na odjelu pedijatrije i dječje kirurgije, dok su učitelji predmetne nastave s radom u Školi u bolnici krenuli početkom prosinca. Uključeni su svi predmetni učitelji i njima se isplaćuju prekovremeni sati.

– Brzo smo se uhodali, jer djelatnici škole nisu morali polazili posebne edukacije. U osječkoj su bolnici, naime, lakše bolesna djeca, za razliku od pojedinih zagrebačkih bolnica, pa stoga i nije bila potrebna posebna edukacija. Učitelji su ipak, vrlo nesebično, iskazali veliki trud i senzibilnost pri uključivanju u ovaj projekt – hvali svoje djelatnike ravnatelj Ptičar.

Škola je nabavila osnovne didaktične materijale i igračke koje su im bile potrebne za početak, uz pomoć Grada Osijeka kao osnivača škole. Projekt je prepoznat u široj društvenoj zajednici pa su ravnatelj i djelatnici već u dogovorima i pregovorima s nekim poznatim tvrtkama i društvima koji žele dati financijsku pomoć projektu.

Osnovna škola Frana Krste Frankopana ove godine ima 487 učenika i 55 djelatnika, a sad pak brinu i o malim pacijentima u Školi u bolnici, kojom ih je tijekom protekla dva mjeseca prošlo pedesetak.

Učiteljica razredne nastave Anamarija ŠIMUNEC pojašnjava kako se rad u školskom razredu razlikuje od rada u bolnici po tome što u Školi u bolnici rijetko kad unaprijed znaju brojčano stanje djece. Naime, djeca koja su u bolnici tamo su iz opravdanog razloga pa čak i kad se ujutro dogovori nastava za taj dan može se dogoditi da mali pacijent bude pozvan na neko snimanje ili pregled te se nastava vremenski prilagođava. Stoga je jasno da se uvjeti rada kudikamo razlikuju od rada u školi, ističe Šimunec:

– Katkad se nastava održava u za to predviđenom prostoru, odnosno učionici, ali i na odjelu odnosno pokraj učenikova kreveta. Sve ovisi o zdravstvenom stanju djeteta kojem se prilagođavamo u trenutku dolaska na odjel. Za rad s malim pacijentima najviše je potrebna dobra volja, vedar duh i veliki iskreni osmijeh. To je prvo što kod nas primijete i na taj ih način privučemo na nastavu. Empatija je uvijek prisutna i teško ju je zatomiti. Katkad suze same krenu…

NEMA KLASIČNE PRIPREME

Nije tajna da se djeca ne osjećaju ugodno u bolnici, a zna se, osim tog straha od bolnice, javiti i strah od škole koji nose iz matičnih škola. Dakle, potrebno im je na njima prihvatljiv način objasniti da je ovo drukčiji oblik nastave u kojima im se omogućava da ne zaostanu za nastavnim sadržajima. Također, nastava je kraća u odnosu na matičnu školu. Ipak, vrlo se brzo naviknu na ovaj oblik nastave i rado surađuju.

– Manjim đacima odnosno pacijentima školska je torba ono nešto poznato iz takoreći normalnog života te im je poveznica sa svakodnevnim zdravim životom – objašnjava učiteljica Šimunec.

A roditelji mališana? Oni su, naravno, iznimno zadovoljni radom učitelja. Na ovaj način rada djeca ne zaostaju za nastavnim sadržajima, ali se i druže te im brže prođe vrijeme. Učitelji i nastavnici u matičnim školama svakodnevno imaju uvid u odrađene nastavne sate i obrađene sadržaje u e-dnevniku. Nerijetko pak roditelji mlađe djece surađuju s učiteljima iz matičnih škola te učiteljima Škole u bolnici prenose što obrađuju na nastavi. Tako da se ide ukorak s nastavnim planom i programom.

– Rad u bolnici sam je po sebi vrsta nagrade. Svakodnevnim promatranjem i druženjem s djecom u bolnici shvaćamo ono osnovno što često u svakodnevnoj strci zaboravljamo, a to je da je zdravlje najvažnije – zaključuje Šimunec.

Da često nema klasične pripreme za nastavu u bolnici slaže se i učiteljica likovne kulture Sandra MARIJANOVIĆ. Učitelji uglavnom tek taj dan kada dolaze na nastavu dobiju popis djece i saznaju koji su razred.

– Pripremim dan ranije otprilike što bi mogli raditi, a onda kad vidim tko dolazi odlučim što ću s njima raditi. Posebno je i što su to kombinirane grupe učenika, što znači da na istom satu budu učenici različitih dobnih skupina, od petog do osmog razreda. Dinamiku i ritam rada uvjetuje i samo zdravstveno stanje djece. Primjerice, neka djeca imaju gips na ruci, tako da je pristup prilagođen svakom djetetu individualno – rekla nam je Marijanović.

BEZ ISPITA I OCJENA

Smatra da je kod pripremanja i izvođenja nastave u Školi u bolnici bitno biti kreativan i spreman se prilagoditi situaciji koju zateknu taj dan na odjelu. S obzirom na to da predaje predmet likovnu kulturu, djeca jako dobro reagiraju na nastavu.

– To im je jedan oblik opuštanja, a nisu ni svjesni da uče i nešto novo. Koliko sam vidjela, jako dobro reagiraju i na druge predmete i vesele se nastavi, drukčije je nego u redovitoj školi, jer nema ispita i odgovaranja, pa su i opušteniji. 

Nastava u bolnici zasad se održava na dva bolnička odjela: na pedijatriji i na dječjoj kirurgiji. Na odjelu pedijatrije osigurana je prostorija koja je opremljena potrebnim nastavnim sredstvima i pomagalima. Učitelji često rade u kombiniranoj nastavi, s djecom različite dobi, kakve u samoj OŠ Frana Krste Frankopana nema.

Radi se s učenicima viših razreda koji u vrijeme nastave nemaju pretrage i pokretni su, rekla nam je učiteljica hrvatskoga jezika Ksenija BUDIJA:

– Na odjelu dječje kirurgije najčešće radimo pojedinačno s učenicima, jer se radi o operiranoj djeci koja ne mogu ustati iz kreveta. Nastavu u bolnici prilagođavamo dobi, interesima djece i njihovim trenutačnim sposobnostima, jer uzimamo u obzir stanje u kojem su djeca. Škola u bolnici nije obvezatna, ali djeca rado surađuju i vole kada dođemo.

Kaže kako dosad nije razgovarala s roditeljima, ali koliko je čula od kolegice koja radi samo u bolnici roditelji malih pacijenata jako su zadovoljni, jer djeca ne gube mnogo od nastave u vrijeme bolesti.

Ravnatelj Antun Ptičar otkriva da se Škola u bolnici konkretno vrjednuje sa sedam posto povećanja plaće, no je li to dostatno ostavlja nama i čitateljima na prosudbu. Dakako, učitelji s kojima smo razgovarali, kao i svi učitelji diljem zemlje, složni su da su njihova nagrada zadovoljna i nasmijana djeca. Financijska je nagrada uvijek dobrodošla, ali nije prioritet. Jer, da jest nitko od njih vjerojatno ne bi radio u prosvjeti. Važno je jedino da mali pacijenti s istoka Hrvatske imaju svoju malu Školu u bolnici te da i njihovi bolnički dani proteknu što je moguće bezbolnije. Uz malo druženja, igre, pa čak i učenja. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine ]