Evo upita koji sam dobila od jedne učiteljice: „U mojoj učionici postoji pravilo koje zabranjuje pretjerano tužakanje. No nedavno sam imala slučaj u kojem se učenik osjećao fizički i emotivno ugroženo, a nije mi rekao bojeći se da ne prekrši pravilo.”

„Kako pomoći učenicima da shvate kad je primjereno potužiti se, a kad je bolje šutjeti?”

Odlično pitanje. Tužakanje u školi katkad izmakne kontroli, zar ne?

Tužakanje je razvojno prihvatljivo ponašanje za djecu od šest do devet godina. Djeca u ovoj dobi vjeruju da odrasli nekom čarolijom mogu sve nadzirati i popraviti. Ali ovo je također dob kad je potrebno početi učiti o društveno prihvatljivom ponašanju. To znači da djeca moraju naučiti razliku između povjeravanja i tužakanja.

Učenici se često tuže na stvari s kojima su se mogli samostalno suočiti, ali su naviknuti da odrasli rješavaju njihove probleme pa nisu ni počeli preuzimati svoj dio odgovornosti. Zato je potrebno provesti vježbe s učenicima, a ako je potrebno koristiti se i igranjem uloga. Na primjer:

Jacob: „Amy je uzela flomastere kojima sam se ja koristio!”

Ja NE uskačem i rješavam stvar, već učim Jacoba kako odgovoriti na primjeren način, nudeći mu riječi koje će iskoristiti: „Amy, ja sam crtao tim flomasterima, možeš li mi ih, molim te, vratiti? Možda bismo ih mogli i dijeliti.”

Ako se nakon toga situacija ponovi, kažem: „Sjećate li se kako to rješavamo? Možda možeš pokušati.” Zatim ih po potrebi ispravljam.

Ako učenik nakon toga počne rečenicu imenom, zaustavim ga i upitam radi li se o tužakanju ili ozbiljnoj pritužbi. U 90 posto slučajeva prisjetit će se mojih riječi kojima sam oblikovala samostalno rješenje problema i znat će da ga može riješiti bez moje pomoći, jer sam već pokazala pristup te riječi kojima se mogu poslužiti.

Kako biste poučili učenike razlici između tužakanja i povjeravanja, možete održati razredni sastanak na kojem ćete za primjer iskoristiti nekoliko događaja iz vaše učionice. Upitajte ih što misle zašto im ne dopuštate tužakanje. Jedan od razloga koji možete navesti jest činjenica da bi zbog tužakanja mogli postati metom. Ako se pokažu kao razredna tužibaba, mogli bi postati predmet ismijavanja. Još jedan razlog, kojeg će se vjerojatno dosjetiti samo učitelja, jest činjenica da tužakanje troši vrijeme namijenjeno učenju.

Nakon toga navedite nekoliko primjera gdje je povjeravanje učitelju poželjno.

Ako je tvoje fizičko ili emocionalno zdravlje ugroženo, tad se povjeravaš. Dajte učenicima nekoliko mogućih scenarija i pustite ih da samostalno odluče kojoj kategoriji pripadaju. Nakon rasprave postavite očekivanja vezana za ovu temu. Nakon nekoliko tjedana možete ponoviti sastanak. Pratite situaciju i po potrebi prilagođavajte sustav.

KRONIČNA TUŽIBABA

Većina učenika shvaća kad treba progovoriti, a kad šutjeti, posebno nakon razgovora o toj temi. Ali uvijek ćete imati barem jednog učenika koji ne može prestati tužakati čak i kad time potkopava svoja prijateljstva i okreće vršnjake protiv sebe. To se može pretvoriti u autodestruktivni zatvoreni krug.

Kad su takva djeca u pitanju, potrebno je zagrepsti dublje ispod površine. Možda ćete naići na:

• prekomjernu potrebu za pozornošću
• duboko ukorijenjen osjećaj proganjanja
• kompenzacijski sindrom (gdje su stvari u jednome dijelu učenikova života izvan kontrole, pa pokušava držati pod kontrolom drugi dio svog života)
• društvena nezrelost.

SCENARIJ KRONIČNOG TUŽAKANJA

James je nakon svakog odmora dolazio uzrujan žaleći se na to da drugi dječaci ne reagiraju pravodobno na školsko zvono. U detalje je opisivao kako je vikao na njih da sklone nogometnu loptu i krenu prema učionici, ali su ga oni ignorirali. Upitala sam ga zašto ima potrebu „provoditi zakon”. Naime, James ima potrebu kontrolirati barem jedan dio svog života. Otac živi izvan grada, majka se ponovno udaje. To se ne uklapa u njegovu ideju kako bi život trebao izgledati pa je počeo inzistirati na pravilima na drugome mjestu. Djeca su ga počela izbjegavati, što nije dobar scenarij.

To je definitivno samodestruktivni zatvoreni krug. Nakon nekoliko razgovora s njim, morala sam provesti i vježbu „Ponavljaj za mnom”.

„Nije tvoj posao postavljati pravila na igralištu. Samo trebaš slijediti već dogovorena pravila.” Ponavljaj svakodnevno, pa i češće.

………………

NAPOMENA

• SAD: Classroom Caboodle – blog osnovnoškolske učiteljice Betsy WEIGLE u kojem nudi odgovore i savjete na razna pitanja i probleme učitelja.
• Izvor: classroomcaboodle.com