…međusobna komunikacija sve im je slabija, raste i broj samoozljeđivanja.

Učenici su preopterećeni, ali ne radi se pritom samo o preopširnome školskome gradivu. Djeca se slamaju pod nerealnim očekivanjima roditelja i društva u cjelini, čije su vrijednosti postavljene na pogrješan način. Tijekom njihova školovanja djeca razmišljaju uglavnom o domaćim zadaćama i testovima, njihovi učitelji o njihovu ispravljanju i ocjenama, dok roditelji glavu razbijaju time kakvu će škole pile mamimo i tatino upisati s tim i takvim ocjenama. I kako će uspjeti u životu.

Stvarnost je ipak ponešto drukčija, pa uspjeh u životu rijetko ovisi o ocjenama koje su djeca dobivala tijekom svog školovanja. Stoga ni najveća i jedna od najstarijih roditeljskih mudrosti „Uči, sine, da bi imao novca” više ne vrijedi.

■  TRAGIČNE ČETVORKE  ■

Djeca su danas od najranije dobi uključena u brojne aktivnosti i obveze. Do preopterećenosti dolazi kad je većina vremena i energije djeteta usmjerena prema obvezama i zbog toga ne ostaje dovoljno vremena za slobodnu igru, odmor ili obiteljska druženja, govori nam psihologinja Janja FRANČIĆ iz čakovečke I. osnovne škole:

– Školskih obveza kao da je sve više i više, sadržaji koje djeca usvajaju detaljni su i opširni pa je za uspješno svladavanje gradiva neophodan dodatan rad i učenje kod kuće. Nerealna očekivanja roditelja dodatno otežavaju situaciju, jer stvaraju pritisak koji za mnogu djecu može biti štetan. Uspjeh u školi ili u nekoj aktivnosti, poput sporta ili glazbe, postaje mjerilo vrijednosti djeteta. Čak i kad roditelji ne misle tako djeca vrlo lako usvoje takvo stajalište društva.

Stvorio se trend u društva da svi moraju imati petice, biti odlikaši, pa je i svaka četvorka postala tragična stvar. Budući da živimo u vremenu kapitalizma koji je surov i u kojem uspijevaju samo oni na vrhu, psihologinja Frančić pretpostavlja da od te želje za uspjehom kreće i ideja da moramo biti odlikaši, upisati najbolju školu, dobiti najbolji posao:

– Razvilo se uvjerenje da dijete nije dovoljno dobro ako nije – najbolje. Takva nerealna očekivanja imaju veliki i negativni utjecaj na psihičko stanje djeteta. Sve češće čujem od djece koja nisu u nečemu posebno istaknuta kako sebe smatraju nesposobnima, da nemaju nikakav talent i zbog toga se ne osjećaju dobro.

Tako neki od njih odustanu od sebe, dok drugi rade i trude se preko svojih granica kako bi zadovoljili sva ta očekivanja. Takva su djeca u stalnome stresu radi obveza kojima su zatrpani i teško se opuštaju, rijetko se igraju. A igra je posebno važna za dječji razvoj.

■  SINDROM IZGARANJA  ■  

Stoga ne treba čuditi kad nam se djeca „slome” uslijed tog pritiska. Odlični učenici razvijaju simptome anksioznosti, javlja se neprestana briga radi izvršavanja obveza i vlastite uspješnosti. Pritom se rijetko uvažavaju djetetove želje i interesi.

– Baš kao kod odraslih koji su dugo izloženi stresu, pritisku, opterećenju, i kod djece može doći do sindroma izgaranja koji se očituje kroz razdražljivost, razočaranje, povlačenje u sebe, plačljivost ili pak agresivnost, smanjenu kontrolu emocija, odustajanje od obavljanja aktivnosti. Ako se ne reagira na vrijeme, takvo stanje može prerasti u osjećaj beznadnosti, bespomoćnosti, što su simptomi depresije – upozorava čakovečka psihologinja.

I roditelji i učitelji morali bi znati koje i kakve sposobnosti i interese imaju djeca te im pristupati u skladu s time, slaže se učiteljica savjetnica razredne nastave Senka PINTARIĆ iz OŠ Antun Nemčić Gostovinski u Koprivnici.

Nerealna očekivanja od djece da u svemu budu najbolja postoje već jako dugo i nikoga nisu učinila sretnima, govori nam:

– Stara izreka kaže: Put do pakla popločen je dobrim namjerama. Tako s dobrom namjerom roditelji često pred djecu postavljaju previsoka očekivanja. Nerijetko nam učenici u školi kažu: „Mama mi je rekla da moram dobiti 5!” Odlične su ocjene imperativ. One otvaraju vrata prestižnih škola i jamstvo su dobre budućnosti i uspjeha u životu. Tako se često objašnjava taj pritisak i ideja da u svemu moraju biti odlični. Ono što se pri tome zaboravlja jesu mogućnosti i sposobnosti djeteta da tome odgovori.

Pritisak na učitelje posebna je priča. Roditelji bi trebali vjerovati učiteljima, vjerovati u njihovu stručnost i dobre namjere. A to često nije tako, znaju naši prosvjetari. Kao društvo trebamo odlične ljude, marljive, poštene, odgovorne, objašnjava Pintarić:

– A takvi nisu samo odlikaši, nisu samo oni koji su završili visoke škole. Takvi su oni kojima je i u domu i u školi razvijano samopouzdanje, vjera u vlastite sposobnosti, samopoštovanje. Katkad roditelji nisu svjesni kako svojim neodgovarajućim roditeljskim stilom mogu naštetiti djetetu.

U prve četiri godine osnovnoga školovanja učenici imaju sedam obvezatnih predmeta. Njihov se napredak prati u ukupno 26 komponenti! Ako tome pridodamo i izborne predmete, broj elemenata praćenja još se povećava, a dodatno raste u predmetnoj nastavi.

– Odgojna komponentna školovanja pritom pada u zapećak. Još se u razrednoj nastavi s djecom može kvalitetno raditi na odgoju, komunikaciji, empatiji, kreativnosti. No, kad od petog razreda nadalje svi krenu trčati isključivo za ocjenom, stres i opterećenost raste, na odgoj se zaboravlja.

■  SLUŠAM TE, ALI TE NE ČUJEM ■  

U srednjim se školama nerealna očekivanja nastavljaju, naročito u četverogodišnjim gimnazijskim i strukovnim smjerovima, gdje je sve uglavnom podređeno konačnom uspjehu na državnom maturi pa posvemašnja psihoza zbog što boljih ocjena postaje svakodnevnica srednjoškolaca.

Ocjene iz osnovne škole preduvjet su upisa u srednju školu, zatim su ocjene i rezultati državne mature preduvjet upisa na dodiplomski studij, prosjek ocjena na dodiplomskom studiju uvjet je upisa na diplomski, na doktorat. U ovom se trenutku u našem školstvu traži zapravo jedino visoki prosjek ocjena i zato ljudi na tome inzistiraju, upozorava psihologinja Ana IVAKOVIĆ iz zagrebačke IX. gimnazije. U obiteljima gdje ima više djece taj je pristup malo fleksibilniji pa roditelji prihvaćaju različite osobnosti. I nekako se normalnije prihvaćaju uspjesi ili neuspjesi djece, njihovi interesi, sklonosti. No, sinovi i kćeri jedinci u tome su pogledu u lošijem položaju, jer su roditelji usmjereni samo na to jedno dijete:

– Ne možemo reći da roditelji imaju loše namjere, ali u svojim najboljim namjerama na dijete prenose velik pritisak. Nemaju dovoljno znanja, ili nemaju dovoljno mogućnosti, ili jednostavno ne poznaju svoje dijete, jer nedovoljno komuniciraju s njime – rekla nam je Ivaković.

Djeca se slamaju pod tim pritiskom, danas više nego ikad. Zato što ne ispunjavaju očekivanja roditelja, a s druge ih strane roditelji ne čuju. Možda ih i slušaju, ali ih definitivno ne čuju. S djecom se razgovara, ali ne tako da se tome razgovoru posveti potpuna pažnja nego se usput gleda televizija, ili se kuha, ili se radi nešto drugo. Razgovor postane usputna briga.

– Učenici nam često govore da ih roditelji ne čuju, jer ne razgovaraju s njima na pravi način. Pa onda i djeca s vremenom izgube bilo kakav interes da uopće zapodjenu nekakav razgovor sa svojim roditeljima.

Ivaković je uvjerena da društvo u cjelini treba normalnost, statističku normalnost, i realnija očekivanja, prihvaćanja. Da roditelji shvate kako ocjena nije jedini pokazatelj buduće uspješnosti, naročito kad promatramo srednjoškolski uspjeh, koji nije gotovo nikako povezan s uspjehom u životu.

– Ako se djeca bave onime što ih zanima i u tome uživaju, a roditelji to prepoznaju, djeca će razviti kompetencije i vještine za ono što će im pomoći da budu uspješni i sretni u životu. Ako ih pak roditelji tjeraju na neke aktivnosti, a djeca to ne žele niti imaju snage oduprijeti se roditeljima, djeca bježe u bolest. Iznimno je važno shvatiti da djeca nisu klonirani roditelji. To treba osvještavati roditeljima od vrtićke dobi njihovih mališana. Svako dijete ima pravo na osobni rast i razvoj – zaključuje Ivaković.

Ne možemo stvarati svoj život bez snova i očekivanja, jasno.

Međutim, pedagoginja Nada Grujić TOMAS iz Medicinske škole Osijek kaže da sanjaju i djeca i roditelji, samo to često nisu isti snovi:

– I onda djeca zbog ljubavi prema roditelju ostvaruju njegove snove. I školu ne vole pa ona postaje opterećenje, izvor tjeskobe, straha.

■  IMPERATIV USPJEHA  ■  

U današnje vrijeme nerealna očekivanja proizlaze i iz ideja „instant života” i svijeta oko nas. Svijet koji nam se nudi putem interneta i svih aplikacija jest svijet uspješnih, nasmijanih, savršenih ljudi čije su priče o uspjehu uljepšane divnim literarnim izborom riječi. Slike koje nam se nude ne govore o teško dokučivom znanju, o usamljenom učenju, ispisivanju stranica i stranica zadataka da bismo nešto razumjeli, govori Grujić Tomas:

– Poneki roditelji pretvaraju svoju ulogu u stalni rat sa školskim sustavom i traženjem nepravilnosti da bi njihovo dijete bilo odlično u svemu. Taj i takav roditelj ni sam nije odličan u svemu, ali očekuje da se svijet samo prostre pred njihovom djecom.

Roditelji i nastavnici moraju zajedno sudjelovati u razvoju djece. Roditelj prije svega odgaja, daje vrijednosne smjernice. Mora razumjeti da rad oplemenjuje ljudsko biće, da je učenje najljepše što mladi čovjek ima priliku raditi, da je „znati sve o nečemu i ponešto o svemu” formula za sretan život.

– Nastavnik pak treba davati znanja, ali ih prenositi s entuzijazmom i radošću, dati znanju smisao za život mladog čovjeka te tim znanjima otvarati vrata i prozore u svijet – poručuje Grujić Tomas.

Njezina kolegica, pedagoginja Nevenka KRZNARIĆ-RUPČIĆ iz Gimnazije Vinkovci smatra da je pogrješno što je imperativ uspjeha sveprisutan. Ocjene, akademski stupanj, profesionalni i društveni status uglavnom se doživljavaju kao mjerilo kompetentnosti i uspješnosti. Na temelju ocjena upisuje se u srednju školu, na fakultete. Dakle, važno je imati što bolje ocjene. Kad je već tako, šteta što akademski uspjeh nema važniju ulogu i pri zapošljavanju, primjećuje Krznarić-Rupčić:

– Ideja da svi moramo biti najbolji nerealna je i pogrješna. Bolje je očekivati i nastojati da se razvijamo i postižemo maksimum u skladu s osobnim mogućnostima, interesima i potrebama. Iskustvo nas uči kako je bolje imati velika nego mala očekivanja, jer kad malo tražiš malo i dobiješ.

Ali treba znati da su previsoka, nerealna očekivanja roditelja, pa i društva u cjelini, iznimno opasna. Stvaraju pritisak i opterećenje djetetu kod kojeg se s vremenom razvija nesigurnost, napetost, razočaranje, strah od neuspjeha, sniženo raspoloženje, osjećaj bespomoćnosti, izbjegavanje obveza, manjak samopouzdanja i samopoštovanja.

– Dijete se može povući od svakoga i iz svega, postati anksiozno i depresivno. Može postati iznimno buntovno te imati teškoća s kontrolom emocija, bijesa, ljutnje, tuge. Ono što je zabrinjavajuće i o čemu bi kreatori obrazovne politike trebali voditi računa jest činjenica da znatan broj učenika, bez obzira na obrazovna postignuća, izražava nezadovoljstvo školom, ne voli školu i u školi im je dosadno.

Neuspjeh se uvijek teško prihvaća. Ali, ako je jasna poruka da smo svi vrijedni uvažavanja i poštovanja, da smo svi dobri u nečemu i da je bogatstvo u različitosti, lakše ćemo prihvatiti tu različitost. Roditelje treba usmjeriti na pomaganje djeci u otkrivanju i razvijanju vlastitih potencijala i talenata.

■  ZANEMARIVANJE ODGOJA  ■    

Valja osvijestiti kako postizanje uspjeha na bilo kojem području pridonosi razvoju pozitivne slike o sebi i osjećaju vlastite vrijednosti, osvijestiti kako su uvažavanje, prihvaćanje i poticanje dobar generator osobnog razvoja i na vrijeme osvijestiti da je u najboljem interesu djeteta važno uskladiti očekivanja s realnim mogućnostima djeteta, poručuje pedagoginja vinkovačke gimnazije:

– Godinama svjedočimo dominaciji obrazovne komponente nad odgojnom i socijalnom. Vrjednuje se znanje, dok se ostalim osobinama i sposobnostima učenika poklanja manje pažnje. Godinama svjedočimo nastojanjima promjene odgojno-obrazovnog sustava. I nekako uvijek nedovoljno uvažavamo iskustva, potrebe i osjećaje učenika – zaključuje naša sugovornica iz Vinkovaca.

Pedagoginja Grujić Tomas iz Osijeka tek dodatno poentira: radost učenja postoji u nama otkad smo mali. Odgovornost je nastavnika da ta radost opstane što dulje u biću mladog čovjeka. A kad se nečem radujemo, nema opterećenja. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisao Branko NAĐ]

………………………………………………. 

PSIHOLOGINJA LJUBICA UVODIĆ VRANIĆ

Shvatimo, dan iz samo 24 sata!

Radeći sve dulje, roditelji su sve umorniji i imaju sve manje kvalitetnog vremena za svoju djecu. Kada dođu kući, premoreni od posla, njihova djeca već spavaju ili igraju igrice. Kupuju djeci stvari umjesto da se druže s njima. Istodobno, ta su djeca preopterećena, smatra zagrebačka psihologinja Ljubica Uvodić Vranić, autorica brojnih knjiga i kolumni o psihičkome zdravlju te osobnim promjenama.

✿ Školsko gradivo zahtijeva memoriranje obilnog materijala punog činjenica i podataka. A roditelj često nisu u prilici da svojoj djeci konkretno pomognu, jer ne znaju to što danas djeca uče ili zato što velik dio vremena troše na egzistencijalne brige. Neki roditelji jednostavno pak ne mogu priuštiti dodatnu plaćenu pomoć.

Čime su djeca preopterećena, školskim obvezama ili nerealnim očekivanjima roditelja i društva?

✿ I školskim obvezama i nerealnim očekivanjima roditelja, baka, djedova. Kao da smo zaboravili da su ocjene od jedan do pet. Da je trojka ocjena dobar i da je ona, kako joj i značenje kaže, sasvim u redu i većina bi učenika trebala postići dobar. Danas vlada nerealno očekivanje da bi djeca trebala prolaziti s pet i čak imati prosjek 5,0.

Odakle uopće ta ideja da svi moramo biti odlikaši i da svi moramo biti najbolji?

✿ Ta je ideja pogrješna, jer nismo svi u ničemu pa ni u školskom uspjehu izvrsni. Većina se značajki kod normalnih ljudi rasprostire u populaciji tako da ima najviše prosječnih, manje ispodprosječnih i manje iznadprosječnih. Veliki matematičar Carl Friedrich Gauss davno je opisao tu zakonitost i nacrtao svoju glasovitu Gaussovu krivulju iz koje je razvidno da smo prosječno visoki, teški, inteligentni, uredni, neurotični, skloni trošenju. Budući da smo mi vezali upis u srednju školu s ocjenama iz osnovne škole, a upis na fakultet s ocjenama iz srednje škole, želja za upisom roditelja koji tu želju prenose na učenike rezultirala je činjenicom da su i neki učitelji podlegli tom pritisku.

Kako taj pritisak nerealnih očekivanja zapravo utječe na dječju psihu?

✿ Ne može se biti visok ako si nizak pa je i vrlo teško dobiti petice ako nemaš za to dovoljno intelektualnih sposobnosti. Motivacija je važna, takozvano grijanje stolice je važno, ali teško je postići uspjeh kad nemaš dovoljno kapaciteta da zapamtiš, razumiješ i suvislo izložiš u pisanom ili usmenom obliku svoje znanje. Neki učenici pod pritiskom ne znaju ni ono što bi u ležernijem okruženju možda znali.

Može li se dogoditi da se djeca slome uslijed tog pritiska?

✿ Može, nažalost, pa umjesto dobre trojke dobijemo napuštanje škole.

Kako roditeljima osvijestiti da nisu sva djeca stvorena za odlikaše niti pak da moraju biti najbolja u razredu ili kvartu?

✿ Teško. Neki roditelji žele da njihova djeca, na primjer, naprave odlične kolutove na tjelesnom odgoju iako imaju, kao i njihovi roditelji, samo prosječne psihofizičke sposobnosti. Neki roditelji misle da je pritisak učinkovit i da oni kao roditelji koji su dali sve što su imali za svoju djecu moraju biti nagrađeni njihovim izvrsnim školskim uspjehom. A dan ima samo 24 sata, djeca trebaju spavati, jesti, igrati se, ići u školu, učiti poslije škole… Koliko im vremena ostaje za slobodne aktivnosti?

Kako komentirate česte poruke roditelja svojoj djeci „Uči da ne bi morao raditi” ili „Uči da bi imao novca”?

✿ Znanje, školsko znanje, školske ocjene jedan su dio našeg uspjeha. Važno je biti psihički i fizički zdrav, slobodan, kreativan. I to su zapravo značajke koje utječu na uspjeh u životu.

Je li naš školski sustav previše opterećen ocjenama i vrjednovanjima?

✿ Mislim da odgojiti kreativnu osobu za društvo u cjelini znači mnogo više nego hvaliti i nagrađivati osobu koja je zapamtila činjenice i podatke!