A to je putovanje za mnoge sve samo ne sretno i opušteno.

Nastavnike pritišće plan i program pa je svaki izgubljeni sat teško nadoknaditi, učenici prate taj zadani tempo, izražavaju sve više nezadovoljstva i frustracije.

S druge strane, nisu ni nastavnici zadovoljni. Nešto je potrebno hitno mijenjati! Vrednovanje je nešto što je važno kako bi se procijenila razina znanja, no čini mi se da se u zadnje vrijeme pretvorilo u utrku za ocjenama, što pod pritiskom roditelja, učitelja, pa onda i samih učenika.

A djeca uče gledajući odrasle. Izgubila se sama bit tog vrjednovanja čiji smisao je upozoriti onoga koji usvaja neko znanje na kojoj je razini i što još treba usvojiti kako bi svladao određeno gradivo.

Piše psihologinja Janja FRANČIĆ, I. osnovna škola Čakovec

…………..

Radi se o konstruktivnoj povratnoj informaciji koja bi trebala biti korisna za učenike, a ne razlog tuge, ljutnje, straha. U većini škola još postoji nenajavljeno usmeno ispitivanje koje je uz sve obveze koje djeca danas imaju izvor dodatnog stresa.

Gotovo je nemoguće biti potpuno spreman svakodnevno odgovarati za ocjenu iz bilo kojeg predmeta.

Zamislimo samo nas odrasle kako bismo se osjećali svakodnevno na poslu, a da nas nadređeni u bilo kojem trenutku može pozvati i tražiti od nas da predstavimo neku temu – pred svim drugim djelatnicima i za ocjenu.

Pretpostavljam da bismo većinu dana provodili u određenom stresu, što dugoročno ima štetne posljedice na organizam. Ovako je naglasak opet stavljen na izvanjsku motivaciju pa učenici uglavnom uče zbog ocjena i zbog toga da roditelji budu zadovoljni, a poanta bi trebala biti da uče zbog vlastite znatiželje, uživanja u procesu, novih spoznaja, stvaranja vlastitih ideja i projekata.

Za odgojni dio školskog sustava također primjećujem kako ima sve manje vremena upravo zbog gore navedenih razloga.

Rijetki su nastavnici koji uspijevaju odvojiti vrijeme na satu kako bi razgovarali s djecom o nečemu što ih muči, što im je trenutni problem u odnosima ili suočavanju s izazovima.

 Na taj se način djeci šalje poruka da to nije ni važno, a onda oni pronalaze vlastite načine kako da riješe neke svoje probleme koji su onda više ili manje učinkoviti.

Svakako bi bilo dobro da u razredu postoji više prostora za razgovor, stvaranje odnosa i među djecom, ali i učiteljima, da se gradi povjerenje i da škola bude mjesto gdje su pogreške poželjne, jer jedino tako učimo, dolazimo do novih ideja, stvaramo nešto novo. Zamišljam školu u kojoj djeca i učitelji potiču jedni druge i vesele se svačijem napretku i uspjehu. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine ]