S druge strane, pomisao da sam ja možda uzrok nezainteresiranosti mojih učenika bila mi je užasavajuća. To sigurno nije pomoglo mojem samopouzdanju, a ipak nešto je oslobađajuće u razmišljanju koje kaže: ako sam ja dio problema, onda ga ja mogu i popraviti.

Problem učeničke nezainteresiranost zahtijeva određene korake. Ali zašto su učenici toliko nezainteresirani? Što leži iza nemira, neprimjerenog ponašanja, dosađivanja?

Svake godine sa svojim učenicima provedem anketu, a pogotovo onih dana kad se čini da ništa ne djeluje. U sklopu ankete zamolim ih da objasne što se događa, zbog čega su nezainteresirani, nezadovoljni, zašto ne paze na satu.

 EVO ŠTO UČENICI KAŽU O PROBLEMU UČENIČKE NEZAINTERESIRANOSTI.

Oni su nezainteresirani kad:

1. NE OSJEĆAJU NIKAKVU POVEZANOST S UČITELJEM. Često primjećujem da učenici mnogo više gube fokus i zanimanje na početku školske godine, kad još ne poznajemo jedni druge. Tad provodim mnogo vremena razgovarajući s učenicima, dijelim s njima priče iz svog života i razgovaram s njima na hodniku. Učenici će raditi ako vas vole, stoga pokušavam biti što ljubaznija i obazrivija prema njima. To se možda čini jednostavnim, ali moji učenici to često ponavljaju.
2.  NEMAJU NIKAKAV OSJEĆAJ ŽURBE. Kao učiteljica, na raspolaganju imam 45 minuta po lekciji, stoga je hitnost za mene uvijek faktor. To nije prijetnja koju potiče neki rok zbog kojeg moji učenici rade brže, to je obećanje naše sljedeće avanture. Ako rade naporno i ostanu usredotočeni, tad im neću zadati domaću zadaću. Oni znaju da imaju onoliko vremena na satu koliko im realno mogu dati, stoga shvaćaju da moraju dobro iskoristiti to vrijeme. Učenici koji to ne naprave moraju raditi i izvan škole.
3.  SMATRAJU DA TO NEMA NIKAKVU SVRHU. Često sam pretpostavljala da učenici intuitivno znaju veću važnost gradiva koje obrađujemo, ali oni to ne razumiju. Stoga sad provodimo vrijeme razgovarajući o „velikoj slici” i o vezama među stvarima. Razgovaramo o tome zašto nešto učimo i kako se to uklapa u naše živote, ne samo kako nas to priprema za sljedeću godinu ili za fakultet. Razgovaramo o tome kako nam učenje omogućuje da postanemo bolji ljudi.
4.  OSJEĆAJU DA NEMAJU NIKAKVU MOĆ. Kad se učenici u učionici osjećaju bespomoćno, postaju nezainteresirani, pogotovo oni koji su u prošlosti imali problema s ponašanjem. A upravo su to djeca koja trebaju imati kontrolu nad svojim ponašanjem. To je razlog zbog kojeg naglašavam koliko je važan učenički izbor. Ponudite im slobodu izbora, makar i u malim stvarima, poput toga da izaberu gdje će sjediti. Omogućite im određenu moć kako bi se osjećali važnije.
5.  UČITELJ PREVIŠE PRIČA. Da, mi to radimo i moramo prestati. Moramo pronaći način kojim ćemo ograničiti svoje vrijeme pričanja. Prenesite im znanje i zatim im dopustite da naprave nešto s njime. Dajte im priliku da govore, naposljetku oni su ti koji bi trebali učiti.
6.  UČITELJ POUČAVANJE NE PRILAGOĐAVA UČENICIMA. Koliko često pri poučavanju u obzir uzimamo zna li dijete već nešto otprije? Koliko često planiramo to saznati kako bismo mogli stvoriti nova iskustva učenja za njih? Ako je dijete već svladalo nešto, tad mu dopustite da radi na nečemu drugom, izazovnijem. Ali da biste to napravili, morate otkriti što vaši učenici znaju. Saznajte to anketom, informativnim ispitom ili razgovorom. Ne dolaze nam svi učenici kao „prazna ploča”.
7.  UGLAVNOM ISPUNJAVAJU RADNE LISTOVE. Prošlih sam se godina odmaknula od rada uz pomoć radnih listova, iako to ne znači da su svi loši. Ako radni list daje temeljno znanje koje će biti upotrijebljeno za daljnje učenje, tada može biti u redu. Međutim, ako su radni listovi dio vaše svakodnevne rutine ili ako se njima ne koristite ni za što drugo, tad to nema dublju svrhu u kontekstu učenja. Učenici su mi rekli da misle da im većina učitelja daje radne listove zbog toga što su previše lijeni da bi ih poučavali.
8. UČENJE POSTAJE NEŠTO ŠTO MORAJU ODRADITI. I ja sam to napravila. Rekla sam svojim učenicima da moramo izgurati određeni dio gradiva da bismo došli do zabavnog dijela. Kad kažemo tako nešto, učenici se automatski isključe. Naposljetku, ako učitelji u tome ne vide nikakvu vrijednost, zašto bi učenici trebali? Da, postoji gradivo koje ne volimo poučavati, ali pokušajte te stvari učiniti boljima. Ako je nešto dosadno ili nam je teško, sjetite se kako je tek učenicima. Mi smo odgovorni za uvođenje strasti u naše učionice, a ne učenici.

Iako još ima dana kad znam da učenici nisu toliko angažirani kao što sam se nadala da će biti, mnogo je više dobrih dana nego loših. To su dani kad učenici ostaju usmjereni na zadatak, kad su uključeni i kad bitnije napreduju u učenju.

Svake godine počinjem ispočetka s novim učenicima i otkrivanjem načina na koji ih mogu najbolje uključiti i obrazovni proces. Svake godine naučim novi način održavanja njihove pozornosti. Ipak, shvatila sam da je najvažnije da na umu uvijek imam gore navedene stvari, čak i kad mislim da sam isplanirala najbolju lekciju, pa čak i ako je prethodni dan prošao zaista dobro.

•  Ne uzimam zainteresiranost svojih učenika za nastavu zdravo za gotovo, baš suprotno – na tome aktivno radim. Radite li i vi?

…………….

NAPOMENA

•  SAD: Education Post međunarodna je mreža obrazovnih stručnjaka usmjerenih na izazove u obrazovanju te putem blogova, tekstova i videozapisa progovaraju o prijeko potrebnim reformama.
• Izvor: educationpost.org