Potvrđuju nam to praktičari s kojima smo razgovarali, a koji godinama rade na prepoznavanju darovite djece te njihovu usmjeravanju, poticanju, akceleraciji njihovih talenata i individualnome radu, u kojem darovita djeca najbolje napreduju.

A kakav je odnos sustava prema darovitoj djeci najbolje pokazuje jedna usporedba sa zemljom na drugome kraju svijetu.

Naime, Ministarstvo obrazovanja u Singapuru zapošljava 44 obrazovna specijalista za darovite. U Hrvatskoj postoje samo dvoje. Godinama je u tom poslu bila usamljena psihologinja Jasna CVETKOVIĆ LAY iz Centra za poticanje darovitosti djeteta Bistrić, a posljednjih je godina to i Željko RAČKI s osječkog Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera. Ali nijedno od njih dvoje nije zaposleno u Ministarstvu obrazovanja.

✿ GUBLJENJE POTENCIJALA  ✿ 

A prema mišljenju psihologinje Cvetković Lay, po mnogima našega najvećeg autoriteta u području rada s darovitima, u Ministarstvu bi trebali biti zaposleni stručnjaci, obrazovni specijalisti za darovite, koji bi izrađivali dokumentaciju, programe i procedure o tome kako darovitu djecu u sustavu prepoznati i poticati. Jer sami učitelji u školama za to nemaju alate.

Cvetković Lay bila je dijelom radne skupine koja je 2016. godine izradila okvir za darovite, točnije Okvir za poticanje iskustava učenja i vrednovanje postignuća darovite djece i učenika. U tome dokumentu, kaže, predviđeni su programi, detaljne metode, sve kao i za djecu s teškoćama. Ali dodaje da nema zakonskih preduvjeta da taj dokument stupi na snagu.

A darovitost djece moguće je otkriti vrlo rano, govori nam Cvetković Lay:

– Pogledajte samo Facebook ili neke druge društvene mreže. Naći ćete brojne videosnimke vrlo zanimljivih mališana, koji su očito daroviti u glazbenom, plesnom, umjetničkom smislu. To su mali lumeni već s dvije-tri godine, čuda od djece, koji su strahovito napredni u nekome području. Njihova se darovitost prepozna vrlo rano.

Smatra kako ta djeca nisu nevidljiva u sustavu, unatoč brojnim odgojnim problemima s kojima se naši prosvjetari susreću, međutim nema kod nas dovoljno treninga ni pripreme učitelja. Jer s darovitom djecom, baš kao i s djecom s teškoćama, treba znati raditi.

A što ako se darovito dijete ne otkrije na vrijeme? To dijete ne samo da vene u redovitom predškolskom ili školskom sustavu, nego će razviti i neki oblik neprimjerenog ponašanja, uvjerena je Cvetković Lay. Ne će doći do onoga motivacijskog skoka – iz motivacije znatiželje u motivaciju kompetencije. Ne će biti prepoznati niti će se s tim djetetom raditi na pravi način. A nijedan se talent ne razvija bez dodatne vježbe i truda.

– Kod nas je prisutno gubljenje potencijala u golemim, titanskim količinama. Imamo strahovito mnogo bistre djece, pa i darovite, ali ne radimo s njima dovoljno na stvaranju radnih navika, brušenju tih talenata. Ta djeca osnovnu školu prolaze lako, bez previše truda, onda ih kriza ulovi u srednjoj školi. Ako se s darovitom djecom ne radi, oni razviju neželjeno ponašanje, apatičnost i ne koriste svoje potencijale. Kao nacija, baš se bagatelno ponašamo. Izumiremo, sve nas je manje, a ne koristimo sve svoje intelektualne potencijale. Ima lijepih primjera rada s darovitima, ali nam je sustav iznimno trom – zaključuje Cvetković Lay te se nada da će aktualna kurikularna reforma nastavu učiti aktivnom.

✿ SVJESNO [NE]ISTICANJE  ✿ 

Darovito dijete ima potrebu stalno i uporno pitati i tražiti odgovore na stvari za koje druga djeca te dobi nemaju toliki interes i često nisu zadovoljna odgovorom koji im roditelji daju nego traže još. Većinom su vrlo elokventni, dobro pričaju od rane dobi, napredniji su u svojoj vrsti darovitosti od drugih vršnjaka. Rano počinju čitati, pisati, zbrajati, množiti, slikati, svirati… Vrlo su maštoviti i kreativni.

Postoje i darovita djeca koja su zbog neshvaćenosti i neprepoznavanja darovitosti povućena i tiha te se svrstavaju u neki oblik autizma. Neki se daroviti učenici, zbog zadržavanja socijalnih kontakata, svjesno ne žele isticati, napominje Dubravko ČOP iz Udruge za darovite DAR, koja je u Zagrebu povodom Svjetskog dana darovitih 21. ožujka organizirala drugu međunarodnu konferenciju te na jednome mjestu predstavila najbolje svjetske, europske i hrvatske prakse u radu s darovitom djecom.

Čop smatra da hrvatski sustav ne prati europske trendove, a pogotovo kvalitetan mađarski sustav prepoznavanja i rada s darovitom djecom. Pa taj rad kod nas ovisi o individualnim sposobnostima pojedinih djelatnika zdravstvene i odgojne službe i o upornosti roditelja.

– Ne postoje odgovarajuće nacionalne smjernice testiranja darovitosti u vrtićima i školama nego tek dio škola provodi testiranja, ali nakon toga su djeca opet prepuštena osnovnom obrazovnom sustavu zbog manjka djelatnika ili njihove kompetentnosti. U pojedinim školama postoje programi, koji se svode na dodatnu nastavu ili davanje dodatnih sadržaja darovitoj djeci unutar nastavnog sata. Najčešće su djeca prepuštena radu s roditeljima i udrugama ili privatnim organizacijama – govori Čop.

Udruga DAR jedina je udruga iz Zagreba i okolice koja provodi program Ja raSTEM, financiran putem Europskoga socijalnog fonda, a namijenjen darovitim učenicima. U tome su partneri Osnovnoj školi OŠ Hugo Kon, koja je nositelj projekta.

Čop smatra da je važno skrenuti pažnju na skupinu darovitih učenika s poteškoćama, od Aspergerova sindroma, autističnog spektra, ADHD-a, disleksije, disgrafije ili tjelesnih poteškoća.

– Nažalost, sustav ih prije svega prepoznaje kao učenike s poteškoćom te njihova darovitost biva zanemarena, zapuštena. Prema procjeni Udruge DAR, kod nas ima više od tisuću takve djece, stoga pripremamo pilot-program za takve učenike. Takvi učenici, kad rade u manjim skupinama, bivaju prepoznati od profesora kao genijalci. Nadamo se da to iskustvo možemo primijeniti i na škole.

I Čop je uvjeren da nemamo dovoljno stručnjaka. Educirani psiholozi rade s djecom najčešće kad ih dovedu roditelji ili pošalje stručna služba i tad se s djecom radi tako da ih se testira i da se ublaže posljedice njihova neprilagođenog ponašanja. Po tome zaostajemo za europskim zemljama. A kada sustav, zbog nedostatka stručnjaka, darovito dijete ne prepozna, ono ne će moći ostvariti sve svoje potencijale.

✿ INTELIGENCIJA I DAROVITOST ✿ 

Ključno je da što prije svima postane jasno kako je darovitost cjeloživotni proces i da nije ograničen samo na jednu razinu obrazovanja. Sukladno tome, ovisno o potrebama darovite osobe na njezinoj razvojnoj putanji, mora im se nuditi jedne odnosno druge pristupe, obogaćenje i/ili akceleraciju.

No, zbog nekakvoga šašavoga naslijeđa pogrješnih uvjerenja i neprovjerenih priča, akceleracija darovitih u Republici Hrvatskoj nedovoljno se provodi, smatra Željko RAČKI, naš drugi obrazovni specijalist za darovite. Radio je dosad kao psiholog u OŠ Frana Krste Frankopana, OŠ Mladost i OŠ Jagode Truhelke u Osijeku. Tijekom tih godina rada prepoznao je i savjetovao naraštaje darovitih učenika te provodio propisane odgojno-obrazovne pristupe u radu s njima. Od 2008. radi na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku. Pošto je darovitost cjeloživotni proces, učenici koje je prepoznao i poticao u školi sad su ili studenti ili diplomirani sugrađani koji svijetu rada nude svoje kompetencije i stručnost.

– Darovita djeca, učenici, srednjoškolci i studenti, u cijeloj vertikali obrazovanja, traže i trebaju i prepoznavanje i savjetovanje i mentorstva tijekom cijelog tog razdoblja. Primjerice, akcelerirana studentica Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti Matea Videković završila je pod mojim mentorstvom dvije godine diplomskoga studija u jednoj. Radi se o izvrsnoj i kreativnoj magistri primarnog obrazovanja s velikim potencijalom za razvoj stručnosti, kakvih je više, ali nisu bili podržani u profesionalnom i osobnom razvoju – rekao je Rački.

Dobitnik međunarodne nagrade ATEE Award za znanstveni rad o promicanju obrazovanja učitelja, Rački je uvjeren da naši prosvjetari jesu dovoljno kompetentni da prepoznaju darovito dijete. Dovoljno je već nekoliko sati rada s djetetom da iskusni odgojitelji i učitelji steknu valjani dojam o razlikama u sposobnostima, znanjima i vještinama djece i učenika. No zbog same naravi darovitosti ona nije uvijek transparentna i uhvatljiva. A inteligencija i darovitost nisu jedno te isto. I on se slaže s time da je darovitost moguće otkriti već od najranije dobi:

– Odgojitelji i učitelji prepoznaju uspješne i kreativne, djecu s višestrukom iznimnošću, one koji skrivaju svoje sposobnosti kao i djecu koja su samostalna u radu. Sposobnost, kreativnost i motivacija u ponašanju djeteta prvo je što se može uočiti. Ipak, mnogo važnije pitanje od kompetencija odgojitelja i učitelja jest pitanje raspoloživosti i uporabe resursa u odgoju i obrazovanju darovitih.

✿ OCJENE NISU MJERILO ✿ 

Obogaćenje života darovite djece, kaže, lako se može provoditi u redovitoj nastavi, mentorstvu, izvannastavnim aktivnostima. Ili pak kontaktom sa stručnjacima iz područja djetetova interesa i uključivanjem knjižničara u potragu za izvorima znanja koje zanima učenika. Akceleracija darovitosti je pak organizacijski vrlo jednostavan postupak koji ne zahtijeva dodatno vrijeme, novac ili kadar:

– Zato ne mogu dovoljno naglasiti potrebu ozbiljnog uvažavanja akceleracije kao indicirane opcije za darovite učenike. Učenici koji se ne moraju truditi da ostvare izniman uspjeh nauče kroz godine upravo to, ne ulagati trud, kad im se ne daju izazovni i smisleni sadržaji. U akceleraciji se učenici moraju više potruditi da ostvare odnosno zadrže izniman uspjeh, zbog čega je akceleracija i dugoročno uspješna. Akcelerirana darovita djeca nauče biti ambiciozna!

Najvažnije je pitanje – što nakon prepoznavanja? Jasno je svima da se prepoznavanje provodi radi poticanja. Poticanje se pak provodi obogaćenjem i akceleracijom. S obzirom na to da nisu sva darovita djeca uspješna u školi, pogotovo jer se kod nas uspjeh iskazuje ocjenom, u prepoznavanju darovitosti presudni su i drugi podatci, a ne samo školske ocjene. Svrha je prepoznavanja otkriti svu djeca s potencijalom za iznimna postignuća.

– Darovitost kod djece ili ima priliku za razvoj ili ne. Novac je uvijek bitan. Podrška ključnih osoba također je uvijek bitna. Ograničeni životni vijek i osjetljiva razvojna razdoblja u ljudi ne praštaju gubitak vremena i pogrješne korake. Često su prvotni izbori ti koji snažno odlučuju što će sljedeće biti ponuđeno kao prostor djelovanja. Zabrinjavajući su inozemni podatci o darovitim učenicima koji posve odustaju od obrazovanja ili, mnogo važnije i preciznije, od osobnoga profesionalnog puta koji će ih odvesti prema visokim kompetencijama, stručnosti odnosno eminentnosti, bilo osobno razvijenoj ili posredovanoj od postojećih obrazovnih struktura. Mi zaista želimo da darovita djeca i učenici razviju sve svoje potencijale na osobnu korist i korist svih drugih. Katkad jedno mjesto, ljudi ili niz uvjerenja jednostavno ne daju prilike za razvoj darovitih, i to je tako. Jedino što preostaje jest otići, tj. naći osobnu nišu za razvoj na drugome mjestu, a to je klasični odljev mozgova – upozorava Željko Rački.

Zato je Hrvatskoj sad potrebno znatno više odgojitelja i učitelja snažno zainteresiranih za rad s darovitom djecom i učenicima. Za rad s darovitima su, naravno, potrebna posebna znanja, vještine, ali i stavovi na korist darovitosti i darovitih. Okupljanje u mreže edukatora darovitih, kao i ponuda skupova i edukacija o darovitosti, presudne su za njegovanje ozračja prihvatljivosti rada s darovitima u našoj zemlji, ne samo prihvatljivost, nego i potrebe. Jer, kao što psihologinja Cvetković Lay zaključuje, predugo i u prevelikoj mjeri gubimo potencijale, a sve nas je manje. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisao Branko NAĐ ]

……………………………….

Nije lako biti roditelj darovite djece

Roditeljstvo je možda najzahtjevniji posao na kugli zemaljskoj, a kad vaš klinac ili klinceza pokaže znakove iznimne darovitosti onda se izazovi svakodnevnog odgoja podižu na posebnu razinu. Znaju to majke s kojima smo razgovarali, čije su kćeri već u ranoj dobi prepoznate kao darovita djeca.

Suzana Weinand iz Osijeka mama je 15-godišnje Taise, danas učenice osmog razreda. Govori nam kako je malena oduvijek bila dijete koju je sve zanimalo, a darovitost je pokazala već u mlađoj dobi. To je zapazila njezina učiteljica u nižim razredima, a poslije profesori u višima.

Počelo je plesom, rolanjem, klizanjem, pisanjem i odbojkom. Taisa je uspješna sportašica i danas, odbojkašica u gradskom ŽOK Osijek i u školskoj ekipi, s kojima će ove godine ići na dva državna prvenstva. Polazi i radionicu Kreativno pisanje, gdje razvija svoju kreativnost na sasvim drukčiji način, uči kroz zabavu, a najviše voli pisati kratke pjesme s rimom.

– Taisu je već od najranije dobi sve zanimalo, upijala sve novo, mnogo je pričala i pitala. Obožavala se igrati s djecom i igračkama, a najviše je voljela čitanje knjiga i igru loptom. S obzirom na to da mi je Taisa treće dijete, imala sam iskustva u odgoju djece, ali svako je dijete priča za sebe, pa je tako i Taisin odgoj bio sasvim različit. Suprug i ja svoje smo slobodno vrijeme posvećivali Taisi i bilo je trenutaka kad više nismo znali odgovore na njezina pitanja. Tada bismo brzo prešli na drugu temu. To je u ranijoj dobi i prolazilo, a kako je rasla, sve smo se teže izvlačili.

Mama Weinand za učitelje svoje kćeri ima samo riječi hvale, govori da su savjesni, profesionalni i odgovorni, pa svojim iskustvom prepoznaju darovitost djeteta i usmjeravaju ga, koliko im vrijeme i školski program dopušta.

Unatoč svemu, obitelj Weinand velikih i preambioznih planova za budućnost nema. Taisa tek želi upisati opću gimnaziju u svome gradu, ali štogod kasnije odabrala nema sumnje da će biti uspješna.

Vrlo je uspješna i Magda Topić, maturantica zagrebačke XV. gimnazije, po mnogima najzahtjevnije, ali i jedne od najboljih škola u Hrvatskoj. Sudjeluje u međunarodnim projektima, a dobila je i ponudu za studiranje na prestižnom Harvardu. Ipak, njezina majka Mirjana govori da će Magda upisati neki hrvatski studij, da još malo uživa u domovini, s vršnjacima, dok za međunarodna stjecanja znanja uvijek ima vremena. Magdinu darovitost otkrili su sasvim slučajno, već u dobi od tri i pol godine, jer nije išla u vrtić nego je njezinu darovitost prepoznala logopetkinja. Javili su se Jasni Cvetković Lay i u udruzi Bistrić dobili potvrdu – njihova je Magda zaista iznimno darovito dijete. Mama Mirjana se prisjeća:

– Vidjeli smo vrlo brzo da je drukčija od svojih vršnjaka. Vrlo je rano slagala kompleksne i promišljene rečenice i sjećam se kad je jednoj svojoj prijateljici, u dobi od oko pet godina, objasnila: ‘Doći ćeš k meni opet prekosutra.’ Djevojčica je ostala zbunjena, ali i mi, jer nismo s njom posebno radili na tom vremenskom konceptu. A naša Magda ni pet ni šest, već je prijateljici krenula objasniti: ‘Sad ideš doma, malo se još poigraš i ideš spavati. Onda se probudiš, budeš cijeli dan doma, od doručka do večere, pa opet spavaš i kada se probudiš možeš doći k meni. To ti je prekosutra.’ Dakle, kod nje su te neke stvari išle same od sebe. Nakon trećeg razreda škole u zagorskoj Pregradi krenula je u Višnjan, opet na preporuku Jasne Cvetković Lay, u Ljetne škole znanosti, koje vodi naš proslavljeni astronom Korado Korlević. I to joj je pomogli da se formira kao kompletna osoba – govori nam mama Mirjana. Za kognitivne vještine nisu dakle bili zabrinuti, jer je imala i sjajnu učiteljicu razredne nastave Danicu Ferić. Kao roditelji preuzeli su brigu o razvoju socijalnih i emotivnih vještina, jer nisu željeli da njihova Magda bude izolirana zbog svoje darovitosti.

– Nama kao roditeljima bilo je važno da Magda odrasta sretno, ispunjeno i okružena prijateljima, da nauči komunicirati s ljudima svih kognitivnih razina, da ne prekida komunikaciju s djecom koja su drukčija od nje. Iako je ona već sa 14 godina primljena u Mensu, nikad je nismo forsirali kao vunderkinda. Zato smo svi odlučili da ne ide na Harvard, nego da ostane ovdje. Neka uživa u laganom studentskom životu, neka upozna svoju domovinu, neka uživa u svemu onome što mlade studente čeka. Magda je sretna i ispunjena djevojka i taj smo zadatak ostvarili – zaključuje Mirjana Topić. 

…………………….