Školstvo u medijima
PET SINDROMA KOJI OTEŽAVAJU VAŠE POUČAVANJE
Ne morate pretjerivati u razmišljanju što i kako činiti bolje
objavljeno: 4. travnja 2019.

SINDROM BLJEŠTAVOG PREDMETA

Neki su učitelji stalno u potrazi za određenom svrhom, nečime novim, uzbudljivim trendom koji će preobraziti njihovo poučavanje. Možda se boje da će nešto propustiti ili da će biti zastarjeli dok svi oko njih trče za inovacijama.

Podsjećamo vas da ćete, naravno, propustiti mnoge stvari. No kad biste imali i milijun godina na raspolaganju, ne biste stigli isprobati svaku moguću ideju za provedbu neke lekcije.

Ne morate pretjerivati u razmišljanju što i kako činiti bolje, ako ono što već činite funkcionira i koristi vama i vašim učenicima. To ne znači da nikad ne trebate isprobati nešto novo. Ponavljanje aktivnosti ipak neće smetati većini vaših učenika. Mlađa djeca vole predvidivost, a starijoj djeci ponavljanje ne smeta onoliko koliko mi katkad mislimo. Uostalom, svakog dana imaju nekoliko različitih učitelja, predmeta i aktivnosti i to je za njihovu dob sasvim dovoljna raznolikost.

SINDROM VARALICE

Čak i kad učenici uče i angažiraju se, roditelji vas hvale, kolege vam se dive, a ravnatelj smatra da radite dobar posao, vi se i dalje ne osjećate kao učinkovit učitelj. Osjećate se pomalo kao varalica i katkad vas obuzme osjećaj panike da će ljudi u jednom trenutku shvatiti da zapravo ne znate što radite.

To se zove sindrom varalice i može vas gotovo paralizirati. Lijek je u izgradnji osjećaja vlastite vrijednosti. Morate naučiti prepoznati svoje vještine i postignuća. Problem nije u tome što drugi ljudi misle da ste bolji nego što jeste, već u tome što imaju bolje mišljenje o vama nego vi sami. Oni ne griješe kad je u pitanju procjena sposobnosti.

Ako su vaša postignuća veća od vašeg osjećaja vlastite vrijednosti, svaki put kad primite pohvalu proći će vas određeni osjećaj nesklada:

  • Kako mogu biti učitelj godine kad je moj stol sav u neredu i imam petsto neodgovorenih e-mail poruka?
  • Zašto žele mene za razrednika kad sam jučer vikala na učenike?
  • Zašto kolege hvale moju organizaciju kad mi je kabinet prava katastrofa?

Želite li izgraditi samopouzdanje i postati još bolji učitelj, morate biti ono što jeste bez ispričavanja. Ne smijete dopustiti da vas tuđa očekivanja definiraju. Morate biti svjesni svojih prednosti i dobrobiti koju donosite.

SINDROM VODITELJA PROJEKTA

Dobro je poznata činjenica da nastavnici imaju mnogo „lica”. Vi imate ulogu tajnice, medicinske sestre, socijalnog radnika, savjetnika, glumca, koordinatora događanja, trenera, detektiva, suca i tako dalje. Ali postoji još jedna uloga koju treba odigrati, a možda je niste ni svjesni. To je uloga voditelja projekta. Vaša škola, ravnatelj, ministarstvo postavljaju zadatke, a vi ste zaduženi za to da smislite način kako dovesti učenike od točke A do točke B. Morate razraditi sustav, rutinu, postupke, a uz to ste zaduženi za sav popratni posao i papirologiju. Vi ste zaduženi za osmišljavanje i provedbu procesa u kojem će svako dijete zadovoljiti određene standarde. To nije stavka na popisu obveza koju ćete prekrižiti kad je obavite. To je opsežan i dugotrajan projekt. Ako uz to uzmemo u obzir privatne obveze i obitelj, izgleda da proces stalnog nadgledanja radova, brige o tome da se svakog usreći i da se ništa ne zaboravi nikad ne prestaje.

Ovakvu vrstu emotivnog i mentalnog opterećenja zovem sindromom voditelja projekta. Morate naučiti prenijeti dio odgovornosti na druge kako biste se riješili ovoga mentalnog tereta koji vas tjera da stalno sve nadgledate i pamtite, što dovodi do izgaranja i narušava vaše zdravlje. Možda će vas u tome spriječiti još jedan nezdravi sindrom – sindrom superjunaka.

SINDROM SUPERJUNAKA

To je obilježje ljudi koji nerado traže pomoć, jer vjeruju da nitko drugi nije sposoban obaviti stvari kako spada. Dugo sam patila od istog sindroma u svakom životnom području. Možda vaš sindrom superjunaka zvuči baš ovako:

  • „Neću tražiti supruga da opere suđe, jer mi se ne sviđa način na koji stavlja tanjure u perilicu.”
  • „Neću tražiti učenike da organiziraju razrednu knjižnicu, jer neće izgledati kako treba.”
  • „Neću planirati s kolegama, jer ne rade na moj način.”

Vi niste otok, a ipak ste se izolirali kad je u pitanju obavljanje bilo kojeg posla. Preuzeli ste na sebe obveze koje su ljudi oko vas sposobni obavljati.

Ne želite odvojiti vrijeme kako biste naučili učenike da se organiziraju, počiste i upravljaju svojim okruženjem i zato činite sve umjesto njih. Sindrom superjunaka vas je uvjerio da je lakše sve obavljati sam nego naučiti druge ili im dopustiti da rade na svoj način.

Ne, članovi vaše obitelji i vaši učenici neće raditi točno na vaš način, ali osamdeset posto posla koji su obavili drugi bolje je nego sto posto posla koji obavljate potpuno sami.

SINDROM MUČENIKA

Od prvih dana našeg studiranja rečeno nam je da kao učitelji nikad nećemo mnogo zarađivati, dok istodobno slušamo o tome koliko je poučavanje važno zvanje.

Od početka smo pripremljeni na to da prihvaćamo da ćemo uvijek biti podcijenjeni i nedovoljno plaćeni, a prešutna je implikacija da moramo biti pomireni s tom žrtvom ako nam je doista stalo do djece.

To su podsvjesna uvjerenja koja obilježavaju učiteljski identitet:

  • Što više obveza preuzmem na sebe, to sam posvećeniji učitelj.
  • Što mi je posao teži, to je veći dokaz koliko mi je stalo do djece.
  • Što gori radni uvjeti, to sam izdržljiviji i vrjedniji poštovanja.

To su uvjerenja koja „kompleks spasitelja” čine tako čestim problemom među učiteljima. Prisiljavamo se učiniti sve što je potrebno da „spasimo” djecu. Uvjetovani smo smatrati se junacima dječjih priča, umjesto da djecu gledamo kao heroje vlastitih priča.

Biti preopterećen, nedovoljno plaćen i necijenjen – ali i dalje dati 110 posto svaki dan – dio je učiteljskog identiteta.

Možda je vrijeme da se postavite neka od sljedećih pitanja:

  • Želim li da se ljudi slože s time da imam iznimno težak posao s potpuno nerazumnim zahtjevima ili želim uživati ​​u poslu?
  • Želim li osvojiti nagradu za radnika koji obavlja najteži posao na svijetu ili želim živjeti ispunjen, uravnotežen život?

Morate shvatiti što želite i odlučiti jeste li zaista motivirani za promjenu.

Morate prestati mjeriti svoju vrijednost prema onome što drugi misle o vama i koliko činite za druge.

Morate razdvojiti broj radnih sati od vlastite percepcije učinkovitosti i predanosti.

Mit je da svaki učitelj mora raditi beskonačne neplaćene sate kako bi napravio nešto za djecu. Istina je da više radnih sati ne znači i veću učinkovitost. Stoga razliku radi ono što s tim satima činite.

………………

NAPOMENA

  • SAD: The Cornerstone for Teachers – autorica je članka Angela WATSON, učiteljica, savjetnica, autorica i vlasnica bloga.
  • Izvor: thecornerstoneforteachers.com