…koje imaju manje od 150 učenika promijene status u područne škole te se pripoje nekoj drugoj školi. A neke od 1209 područnih škola, koliko ih trenutačno ima u Hrvatskoj, mogle bi biti zatvorene.

Takav se zaključak nameće kad se iščitavaju „SMJERNICE ZA IZRADU NOVE MREŽE ŠKOLSKIH USTANOVA I PROGRAMA ODGOJA I OBRAZOVANJA” u kojima se od gradova i županija, među ostalim, traži da preispitaju opravdanost rada škola s manjim brojem učenika od optimalnog, ali i funkcioniranje velikih osnovnih škola kojima su osnivači.

Ministarstvo je rečeni dokument predočilo predstavnicima županija i gradova osnivača osnovnih i srednjih škola te učeničkih domova na sastanku zatvorenom za javnost, ali kako doznajemo već na tom preliminarnom okupljanju bilo je mnogo disonantnih tonova i negodovanja osnivača.

Kako nam je rekla Bojana HRIBLJAN, zamjenica bjelovarsko-bilogorskog župana, već se dugo priprema mreža školskih ustanova, a sad su se rješavanjem tog problema u Ministarstvu znanosti i obrazovanja uhvatili tek reda radi:

– Dali su nam smjernice koje nisu ni jasne ni konkretne. Više su to preporuke, u smislu što bi bilo najbolje, ali nisu nam rekli da škole manje od 150 učenika ukinemo nego formulaciju u stilu ‘bilo bi najbolje’. Dugo se na mreži radi, a ministarstvo je sad lopticu prebacilo na županije. Sam je dokument nestručno i nespretno napravljen, sve je bez čvrstih kriterija, a rokovi su prekratki. Kad su već tolike godine čekali, zašto su nama zadali da do kraja lipnja napravimo prijedloge kako bismo naše škole takoreći srezali ili spojili. Tu se i mogući kadrovski problemi, ne toliko s nastavnim kadrom nego s pomoćnim osobljem, a i ravnatelji su pogođeni ako se škola ukine ili pretvori u područnu školu. Samo zatrpavaju županije najrazličitijim poslovima. I sram ih bilo zbog toga.

♦ JEDINSTVEN PRISTUP SVIM ŠKOLAMA ♦

Osim toga, mislim da je neophodan jedinstveni pristup na razini države. Zašto bi se naša mala škola u Štefanju trebala ukinuti, ali ćemo istodobno tolerirati specifičnosti otoka ili brdsko-planinskih područja? Mi smo ruralno područje i ako ukinemo školu u selu ono ima sve manje mogućnosti za preživljavanje. Štefanje, Berek, Šandrovac … ako tamo zatvorimo školu, gasimo i samo mjesto. Sva će se mjesta ugasiti ostanu li bez škole. A u svemu tome nema ekonomske isplativosti, jer nije toliko skupo da zadržimo školu i održavamo život u manjim sredinama. Spremni smo za razgovor s Ministarstvom, ali ne može se raditi tako da oni plasiraju priču i da nas zaduže da odredimo mrežu škola. Znači da sami sebi režemo granu na kojoj sjedimo. I zašto nama daju da radimo prijedlog mreže, a već su nam unaprijed u kriterijima pokazali što bismo trebali napraviti? Jer o svakoj našoj školi u ministarstvu sve znaju, ali ipak kažu ‘sad vi odlučite’. Ma nemojte! Znači, nešto bismo radili, ali nismo jako sigurni ili dovoljno jaki da to odradimo.

Osim toga, mi smo obnovili gotovo sve naše škole i uložili u to mnogo novca. I da ih sad zatvorimo?! U što da prenamijenimo školski objekt? Nama je stalo da naše stanovništvo ostane živjeti u Bereku, Gudovcu, Velikom Trojstvu, Korenovu, Rovišću, a ne da se svi presele u Bjelovar. Ali za to pogotovo mladim ljudima treba ponuditi školu za njihovu djecu. I mislim da su rijetke županije koje podržavaju ovakve smjernice, odnosno da ih nitko ne podržava.

Voljela bih da ministarstvo ostavi mrežu škola na miru. Nek’ se bave nekim većim i jačim reformama školstva. Pitam se hoće li Hrvatsku spasiti štednja na obrazovanju, na racionalizaciji mreže škola? Štedimo i na znanosti, pa vidimo što smo si napravili. Može ih sve biti sram. Za sve ima novca, a štede na školama i našoj djeci. Dokad će štedjeti na obrazovanju? I dokle god u područnoj školi ima pet ili sedam učenika ta škola mora raditi. I briga me hoću li županiju posvađati s ministarstvom. Govorim ono što mnogi osim mene misle, ali ne žele reći jer stalno politički kalkuliraju. I ponavljam, nikad se na školi i na mladima ne smije štedjeti. Vidimo dokle smo došli takvom praksom – ljutito i rezignirano govori Bojana Hribljan.

♦ UVAŽAVANJE SPECIFIČNOSTI ♦

Edita STILIN, pročelnica Upravnog odjela za odgoj i obrazovanje Primorsko-goranske županije, smatra da su Smjernice nerealne, neumjesne, nelogične i za sve sredine vrlo nepovoljne.

– Ne znam po kojem su kriteriju u Vladi i Ministarstvu odlučili da škola može opstati ako ima 300 učenika kao optimalna, a da škole koje imaju manje od 150 učenika prođu kroz optimizaciju, da ih se zatvori ili im se promijeni status iz matične u područnu. A mi naše škole zatvarati nećemo.

Zatvaranje škola u Gorskom kotaru, gdje samo jedna škola ima više od 150 učenika, značilo bi da od jednog dijela Hrvatske radimo neučinkovitu spavaonicu. Mi to kao županija nećemo dopustiti. Nije nikakva ušteda promijeniti status nekolicini matičnih škola u područne i ukloniti jednako toliko ravnatelja ili računovođa. Nema tu uštede, a napravit će se nepopravljiva šteta za cijelu Hrvatsku. Zašto se uostalom ne štedi na Uljaniku, na 3. maju i na nepotrebnim subvencijama koje se davalo mnogima?

Godinama se o pitanju mreže nije radilo ništa, a predložene su smjernice škare kojima osnivač mora krojiti mrežu i preuzeti odgovornost za nečiji nemar u proteklim desetljećima. Naime, što je sprječavalo Ministarstvo da u suradnji s osnivačima od 2001. godine sustavno radi na mreži, prateći pritom demografske promjene, broj učenika u školama, broj zaposlenih?

Osim toga, 2008. godine donesen je Državni pedagoški standard kojeg se nitko ne pridržava. Među 32 osnovne, 45 područnih, 30 srednjih škola i četiri učenička doma kojima je županija osnivač velik je broj njih u brdsko-planinskom području, kao i na otocima. U tom je smislu MZO u suradnji s osnivačem trebao izraditi smjernice uvažavajući specifičnosti svakog područja. Nećemo odustati od naših malih škola, jer smatramo da problem kontinuiranog smanjenja broja djece nije problem odgoja i obrazovanja, već isključivo demografski problem uvjetovan padom standarda u državi – poručuje Edita Stilin.

♦ ŠTO JE OPTIMALNA ŠKOLA ♦

Iz Ministarstva kojemu sad mnogi prigovaraju zbog toga što je počelo prčkati po mreži škola, a sve zbog najave uvođenja cjelodnevne nastave u osnovnim školama i radom u jednoj smjeni, kažu da izradom nove mreže škola država želi omogućiti svim učenicima jednaku dostupnost kvalitetnog obrazovanja i jednake mogućnosti školovanja. Kako to misle učiniti ako će neko dijete zbog toga što će mu zatvoriti područnu školu morati putovati 15 ili više kilometara dok će drugima škola biti na pet minuta pješačenja nikome nije jasno.

Ministarstvo također ponavlja da želi podići razinu opremljenosti škola, okrupniti škole i programe te racionalno raspolagati novcem poreznih obveznika. Ili, jednostavnije rečeno, da i dalje žele štedjeti na obrazovanju, zaboravljajući da su neke škole danas poput svemirskih brodova, potpuno uređene, dok drugima nedostaju i najbanalnije stvari, odnosno zavjese, stolovi, stolci, a često i toaletni papir koji moraju kupovati roditelji.

U ministarstvu su definirali i kako bi, po njihovu mišljenju, trebala izgledati optimalna škola. To je škola koja radi u jednoj smjeni, ima 20 do 24 učenika po razrednom odjelu odnosno ukupno između 301 i 500 učenika. Prema takvoj definiciji, od 859 matičnih osnovnih škola, u Hrvatskoj su trenutačno samo 222 škole, dok 402 škole imaju manje od 300 učenika, a 235 je velikih škola s više od 500, među kojima i 12 s više od tisuću učenika.

No, racionalizacija se odnosi isključivo na škole koje su manje od optimalnih, odnosno imaju manje od 300 učenika, „a svakako na one manje od 150 učenika”, kako stoji u dokumentu i za koje treba pronaći rješenje u rasponu od djelomičnog, preko postupnog pa do potpunog prestanka njihova rada.

Činjenica jest da desetljećima svjedočimo crnoj demografskoj slici, jer smo, primjerice, prije šest godina u osnovnim i srednjim školama imali nešto više od 509 tisuća učenika, a u ovoj školskoj godini imamo oko 45 tisuća učenika manje. Najveći pad u tom razdoblju zabilježen je u Vukovarsko-srijemskoj i Brodsko-posavskoj županiji, za više od 4000 učenika, što je oko 20 posto njihove školske populacije. Nisu takvih negativnih trendova pošteđene ni ostale županije u kojima pad broja učenika u relativno kratkom razdoblju nije manji od deset posto. Usprkos toj činjenici, prošle je godine zatvoreno samo šest malih osnovnih škola zbog nedostatka učenika, a u čak 117 područnih škola od njih 1209 nije upisan nijedan prvašić.

Iz Ministarstva znanosti i obrazovanja tvrde da škole s manje od 150 učenika neće prestati raditi, već je izglednija njihova statusna promjena. To znači da bi takva mala matična škola mogla postati područna ili da se spoje dvije male matične škole u jednu. Racionalizacija se predviđa i kod područnih škola, a sve se to mora usuglasiti s osnivačima i njihovim procjenama, pri čemu bi trebali uzeti u obzir više parametara – od geografskih, demografskih, prometne povezanosti, ekonomske održivosti, do obrazovnih specifičnosti, poput škola s programima za nacionalne manjine, obuhvata djece s teškoćama.

U javnosti je i prije više od petnaest godina, kad se počelo pričati o racionalizaciji mreže škola, postojala bojazan da će se u ime štednje zatvarati takozvane nerentabilne škole s malim brojem učenika. Sada se opet aktualizira ta moguća opasnost da se zbog ušteda i na temelju procjena lokalne samouprave, koja uvijek „kuburi” s nedostatkom novca u svom proračunu, te najmanje škole koje život znače za svako selo, mjesto, grad jednostavno ugase i zatvore.

♦ IZMIŠLJANJE TOPLE VODE ♦

Pročelnica Upravnog odjela za obrazovanje Vukovarsko-srijemske županije Jadranka MUSTAPIĆ KARLIĆ kaže da imaju čak 16 matičnih osnovnih škola s manje od 150 učenika i 37 područnih škola na području županije te bi morali zatvoriti čak 21 školu kad bi slijepo slijedili Smjernice dobivene iz resornog ministarstva.

– Sva sreća da smjernice nisu zakon, nego se i nas nešto pita. Tako rješavati probleme i ukidanjem škola smanjivati troškove u državnom proračunu doista nije pravi način. To nema smisla, jer ako ukinemo školu ukinut ćemo svako mjestu u kojemu je škola bila. Pogađaju nas svakakve nedaće, a osim toga svake godine u osnovnim i srednjim školama upisujemo oko 1100 učenika manje nego prethodne. Ukinemo li, a to sam rekla i ministrici Divjak na sastanku s predstavnicima županija, područne i male škole, ukinut ćemo kompletno društveni, kulturni i sportski život u tim mjestima. Otići će i ono malo mladih koji su u tim mjestima ostali sa svojim obiteljima. I ne možemo prihvatiti ministričinu tezu da u školama ne postoje uvjeti za normalan rad, jer škole su sređene, opremljene, imaju najsuvremenije kuhinje, sportske dvorane. Područna škola Strošinci ima ove godine deset učenika. Najesen ne će imati prvašiće, ali je školska zgrada obnovljena, opremljena. Ako možemo ostaviti škole nacionalnih manjina s malim brojem učenika tamo gdje jesu, onda valjda jednak tretman zaslužuju i ostala djeca. Razgovarat ćemo s predstavnicima gradova i općina, ali naš je opći stav da ne zatvaramo i ne ukidamo nijednu školu – kaže pročelnica Mustapić Karlić.

Ni o ideji o okrupnjavanju i spajanju dviju manjih škola u jednu pročelnica nema pozitivno mišljenje.

– Ma dajte, molim vas. To nema smisla! Kako ćete školu u Soljanima zatvoriti pa da učenici putuju u Vrbanju koja ni fizički ne može primiti sve učenike pa bi opet morala raditi u dvije smjene, a mi razgovaramo o prelasku na jednu smjenu i cjelodnevnu nastavu!? Osim toga, mi nemamo u što prenamijeniti školske objekte koji bi ostali prazni i neiskorišteni. Malo je stanovnika u mjestima, uglavnom svako naselje ima dom kulture, ima kafiće, vrtiće i što će im prazan školski objekt? A najgore je to što bi u tom slučaju djeca morala putovati. Govorilo se da neće biti viška djelatnika ako se ukinu neke škole i to mi nije jasno. Hoće li ih se sve prebaciti u matičnu školu? Pa, dajte, molim vas! A promjena statusa male matične škole u područnu najobičnije je izmišljanje tople vode! Kakva je to ušteda? Nitko o tome ne razmišlja, ali kad nešto treba uštedjeti, onda se uvijek udari po obrazovanju i učenicima – zaključuje Jadranka Mustapić Karlić. 

♦ ŽIVOT JE NEŠTO DRUGO  ♦

I pročelnica Upravnog odjela za društvene djelatnosti Ličko-senjske županije Valentina ZDUNIĆ, pita se što znači štednja na način da se zatvori škola u manjim sredinama.

– Prostorno smo najveća županija, ali imamo malo učenika i malo škola koje su međusobno jako udaljene. I kamo da djecu iz Karlobaga prevozimo zato što je tamošnja osnovna škola jako mala? U školu koja je udaljena 30 kilometara? To će biti problem i kad je dobro vrijeme, a još više zimi. A riječ je o prvašićima, o prijevozu koji je i sad problematičan, jer redovite autobusne linije nisu prilagođene školi, a ni školski prijevoz nije tako lako organizirati, jer je skup. I onda ne možemo govoriti o uštedama. Osnovna je škola organizirana na teritorijalnom principu i mora učenicima biti što bliže, a ne što dalje. A da se škole okrupne pa da djeca idu u neko veće mjesto u školu također nije dobro. Što se time dobiva? Jednog ravnatelja i računovođu manje, a dvije udaljene škole postaju jedna pa neka učitelji putuju iz jedne škole u drugu da bi izvodili nastavu. I u što prenamijeniti školske objekte sad kad je u njih mnogo uloženo, kad su školske kuhinje opremljene, zgrade obnovljene? Ili da ih jednostavno zatvorimo? I cjelodnevna se nastava ne može organizirati tako da djecu vozimo tridesetak kilometara do najbliže škole, jer smo u svom mjestu školu zatvorili. Glavni je princip da se nijednu školu ne smije zatvoriti, jer to je najgore rješenje. Škola je zadnje sidro koje drži ljude u nekome mjestu koje ima i crkvu, i dom zdravlja, ali ako nema školu onda mladi ljudi ne vide perspektivu i odlaze. Na papiru sve izgleda lijepo i idealno, ali stvarni je život ipak nešto drugo. Da je to sve savršeno i da postoje sve ostale pretpostavke onda bismo mogli razmišljati o rješenjima ponuđenima u Smjernicama, ali u ovoj situaciji to je gotovo neizvedivo – rekla je Valentina Zdunić.

Pročelnica Upravnog odjela za obrazovanje, šport i kulturu Brodsko-posavske županije Anica VUKAŠINOVIĆ ističe velik problem odlaska mladih iz županije koji će se nastaviti te da i o tome valja voditi računa.

– Ako se želi pomoći Slavoniji, ona mora onda dobiti poseban status, poput područja gdje su otočne škole, brdska područja. Postojeća mreža škola pridonijela je kvaliteti odgojno-obrazovnog sustava i u stvaranju nove mora se uvažiti situacija na terenu. Mi ne znamo kako će završiti naše 62 područne škole. Ako bi se išlo u jednosmjensku nastavu i proširili kapaciteti matičnih škola, to bi značilo gašenje područnih škola po selima, a to onda traži organiziranje prijevoza učenika. Gledajući pedagoški standard i optimalne veličine u Smjernicama, petnaest matičnih škola moralo bi zatvoriti i mijenjati njihovo upisno područje, ali to neće biti baš tako jednostavno. Što će biti sa zaposlenicima? Što ćemo sa školskim objektima koji su obnavljani, opremljeni, ulagano je u njih? U što ih prenamijeniti? O svemu tome moramo dobro promisliti – rekla je Anica Vukašinović.

♦ SAČUVATI ŽIVOT I U NAJMANJEM SELU ♦

Naravno, pri izradi mreže škola i programa doista treba uzeti u obzir brojne specifičnosti, a upravo je Splitsko-dalmatinska županija najveći i najspecifičniji osnivač u Hrvatskoj i, prema riječima Tomislava ĐONLIĆA, pročelnika Upravnog odjela za prosvjetu, kulturu, tehničku kulturu i sport Splitsko-dalmatinske županije, izrada mreže škola i političko je i obrazovno pitanje.

– Mreža škola i politički je dokument kojim želimo sačuvati život u svim dijelovima županije u mjeri u kojoj je moguće da se osiguraju optimalni uvjeti za učenike u našim školama. Gdje god smo mogli bili smo protiv gašenja malih područnih škola. Kad je riječ o školama koje imaju manje od 150 učenika, smatramo da treba razlikovati brdsko-planinske i otočne škole od ostalih, jer te škole nose život u svojim sredinama i bilo bi jako loše da se preko koljena lome stvari i da se gašenjem tih škola ugasi i život u njihovim sredinama. Kao osnivač vodimo i vodit ćemo računa pri izradi nove mreže o svim specifičnostima. Nije nam namjera naseliti sve stanovnike u Split i prsten oko Splita nego pokušati ljude zadržati uz njihova ognjišta te im osigurati kvalitetu života i kroz obrazovanje, zdravstvo i različite beneficije.

Nešto više od stotinu škola u statusu je područnih škola i branit ćemo njihov opstanak, jer škola je svuda središte kulturnog, obrazovnog, društvenog, sportskog života. Osim toga školski su objekti uglavnom obnovljeni, uređeni, opremljeni i pitanje je u što ih prenamijeniti. A u županiji imamo dosta školskih objekata koji su u posljednjih 50 godina zatvoreni i nažalost ne služe ničemu. Država je već mnogo novca uložila u njihovo održavanje i bilo bi šteta da nisu u funkciji, a mi ponajprije ne želimo zakidati djecu za obrazovanje. Ulaganjem u škole privlačimo mlade ljude koji se naseljavaju u manjim mjestima, jer znaju da tamo imaju i obrazovanje za svoju djecu. Na tome ćemo ustrajati i pri izradi mreže škola.

Slično razmišljamo i o mreži srednjih škola na području županije. Na Visu mora biti srednja škola pa makar bila tri gimnazijalca. Otoci i Zagora su specifični i standardi propisani za velike gradove u tim područjima ne vrijede, jer treba uvažavati konkretne životne okolnosti u svakoj sredini. To ćemo uvijek imati u vidu i kao županija ćemo se toga držati i nastojat ćemo ljude zadržati na njihovim ognjištima te im stvarati optimalne uvjete za život. Kad se govori o racionalizaciji neizbježno je spominjanje štednje, ali očuvanje svake pa i najmanje škole u suprotnosti je sa štednjom. Gašenje malih matičnih i područnih škola nije nikakva ušteda za sustav, jer se s jedne strane smanji trošak na plaćama, a s druge se povećaju troškovi prijevoza i uvijek dođe otprilike na isto – rekao je Tomislav Đonlić.

Sličnog je razmišljanja i Ivan ŠIMUNIĆ, pročelnik Upravnog odjela za obrazovanje, kulturu i šport Zadarske županije, koji smatra da školu ne treba gledati u idealnom smislu isključivo kroz broj učenika.

– Škole na otocima ili u velikim gradovima nemaju istu društvenu funkciju. One su često mjesto društvenog života lokalne zajednice, što ne bi trebala biti slabost školskog sustava. Što je manja zajednica, to je veće značenje te male škole. Na Dugom otoku u Općini Sali ima ukupno 51 dijete u dobi od prvog do osmog razreda. Kad tamo ne bi postojala osnovna škola, onda bismo kao mjeru demografske revitalizacije sigurno osnovali školu na Dugom otoku. I zato škole na otocima ne treba ukidati. I broj učenika u toj školi skladu je s Državnim pedagoškim standardom koji propisuje iznimke od optimalne škole. I zadržavanje škola na otocima sasvim je sigurno od državne važnosti – smatra Ivan Šimunić.

♦ INTERES DJECE I RODITELJA ♦

Iz svega dosad rečenoga proizlazi da postojanje škole u nekoj sredini znači i njezinu puninu života i opstanak samog mjesta. Tamo gdje se škola ugasi s godinama nestaje i život, ljudi se odsele i ostaje pustoš. Toga su svjesni i u Osječko-baranjskoj županiji, iz koje u posljednjih nekoliko godina bilježe masovni odljev stanovništva. Svjetlana RAUŠ, pomoćnica pročelnice Upravnog odjela za prosvjetu, kulturu, šport i tehničku kulturu Osječko-baranjske županije, objašnjava:

– Nekad su odlazili pojedinci, a danas odlaze cijele obitelji. Odražava se to i na broj djece u školama, a u županiji imamo 52 osnovne škole, 27 srednjih i dva učenička doma te je mnogo ustanova o kojima skrbimo. Imamo matičnih škola s manje od 150 učenika, ali to treba dobro analizirati, jer su među njima i škole za nacionalne manjine, kao i nekoliko brdsko-planinskih škola i valja vidjeti što s njima. Tu je i 105 područnih škola među kojima su i osmogodišnje, ali i četverorazredne s malo učenika u kombinacijama. No, ne dolazi u obzir njihovo zatvaranje, jer bi to demografski bilo jako štetno. Zato ne razmišljamo o takvim drastičnim mjerama. Teško je i planirati i raditi neke dugoročne projekcije budući da se demografska situacija mijenja doista iz dana u dan.

Sve je zamišljeno kao dugi proces kojim bi se došlo do cjelodnevne nastave, a za to nam trebaju prostorni kapaciteti škola veći nego što su danas. Dakle, nikakvo okrupnjavanje i spajanje dviju škola u jednu da bi bile u dvosmjenskoj nastavi, nego baš suprotno. Kad bismo u ruralnim područjima spajali škole pitanje je po kojem kriteriju odrediti da je jedna od njih matična, a druga područna, pitanje je i kadrovskih rješenja, a pitanje je kolike bi se uštede mogle ostvariti na zatvaranja nekoliko područnih škola ili na promjeni statusa matičnih škola u područne. Zanemarive u odnosu na štetu koja bi mogla biti mnogo šira i skuplja.

A problem je i prenamjene školskih objekata u koje smo mnogo ulagali u obnovu i opremanje i koji bi najvjerojatnije ostali neiskorišteni i s vremenom bi propali. Zatvorimo li školu morat će se organizirati prijevoz učenika, što nije uvijek lako niti jeftino i tako se problemi samo gomilaju, iako nam je nakana sustav učiniti racionalnim i učinkovitijim, pa i jeftinijim. Niz se pitanja otvara za koja bi županija trebala biti odgovorna i zato čekamo konkretne smjernice na temelju kojih ćemo analizirati stanje na županiji i predložiti optimalna rješenja koja će najprije voditi računa o interesu djece i njihovih roditelja, a tek potom o potrebnoj količini novca i mogućim uštedama na obrazovanju. Konačno, pitanje je i može li se na nečemu drugome štedjeti osim na obrazovanju, jer vlast se stalno zaklinje u obrazovanje i znanje, a kad je bilo kakva kriza najveća je štednja na obrazovanju i znanosti – rekla je Svjetlana Rauš.

Na upit vezan za Smjernice dobili smo i očitovanje iz ureda Istarske županije, koja je osnivač 25 osnovnih škola, 21 srednje i učeničkog doma. Jedinstven je stav svih sudionika u raspravama o budućoj mreži škola da broj učenika nikako ne može biti jedino mjerilo u kreiranju optimalne škole, jer svaka sredina ima svoje specifičnosti koje treba uvažavati. Naročito se to odnosi na ruralne sredine koje su udaljene od većih središta, slabo prometno povezane s gradovima te je škola jedina ustanova koja nosi život u njima. Geografska raštrkanost naselja, sela i zaselaka traži dobru organizaciju prijevoza učenika, a eventualnim gašenjem ili pripajanjem nekih škola bilo bi još otežanije putovanje učenika do matičnih škola. Stoga treba učiniti sve kako bi djeca imala mogućnost pohađanja škole u najbližu školsku ustanovu. Manji broj učenika od optimalnoga omogućava kvalitetniji pristup u izvođenju nastave. Racionalizacija se ne sastoji samo u tome da se analizira ekonomska održivost škole. Treba uzeti u obzir interese učenika, njihovih roditelja te sredine u kojoj škola djeluje, a pripajanjem škola neće se uštedjeti na prijevozu učenika. U svom očitovanju prigovaraju Ministarstvu znanosti i obrazovanja što je ostavilo osnivačima prekratak rok od samo tri mjeseca za izradu prijedloga mreže škola i programa.

Sigurno će se prije njezina konačnog donošenja o mreži još mnogo raspravljati i tražiti optimalna rješenja za svaku županiju, za svaku matičnu i područnu školu.

Sudeći prema onome što smo čuli iz devet županija, teško da će proći prijedlog iz Smjernica o ukidanju malih područnih škola ili o promjeni statusa malih matičnih škola u područne. Svaki osnivač ima svoje razloga, ali oni su gotovo uvijek isti. A onaj temeljni gotovo su unisono izrekli naši sugovornici:

Nećemo dopustiti da se i preko mreže škola ostvaruju uštede u proračunu.

Dosta je bilo štednje na račun obrazovanja i naše djece!   

[ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisao Marijan ŠIMEG ]