… onda moraju čitav svoj životni vijek provesti na granici siromaštva.

 S plaćom od 500 njemačkih maraka (250 eura) u vrijeme socijalizma, oko 100 maraka u ratno vrijeme devedesetih godina te 600 eura danas, cijeli prosvjetarski stalež osuđen je na golo preživljavanje.

Piše  Ivan PRANJIĆ, profesor hrvatskog jezika i književnosti | Gimnazija Josipa Slavenskog, Čakovec

………………

U svemu tome najveće razočaranje izazvao je strukovni sindikat koji se pokazao nesposobnim da učini i najmanji pomak u statusu ove profesije kroz cijelo vrijeme o kojemu je riječ. Nasuprot tomu, primanja sindikalnih vođa iznadprosječna su u odnosu na hrvatske prilike.

S vremena na vrijeme probude se iz drijemeža, zaprijete malo vlastima kako će izaći na ulicu, a onda opet zaspu u svome udobnom lenu. Loše planirani štrajkovi, često politički motivirani, obeshrabrili su i otupjeli borbeni žar učitelja, a sindikalni povjerenici po školama u dosluhu su s ravnateljima, ne sazivaju sastanke i ne pokreću inicijative.

Gori su od socijalističkih partijskih poslušnika, koji su se brinuli barem o nabavci svinjskih polovica i organizaciji sindikalnih veselica.

U oba mandata socijalnih demokrata, koji bi po definiciji svoga habitusa trebali izražavati socijalnu osjetljivost, prosvjetari su doživjeli smanjenje plaća.

 Štrajkovi su u oba navrata izostali, jer „vrana vrani oči ne vadi”. Nacionalne stranke, zauzete „spašavanjem” društvene imovine, također nisu imale sluha za probleme hrvatskih prosvjetnih djelatnika.

Pretvorba i privatizacija iscrpile su sve njihove kreativne snage tako da su radnički i srednji staleži pali na prosjački štap. Učitelji nisu imali što privatizirati osim svojih mizernih plaća. U centraliziranoj državi poput Hrvatske u kojoj vlada uravnilovka po pitanju dohodaka, ova vrsta motiviranosti potpuno je iluzorna.

Preostao je jedino zanos pojedinaca koji služe ideji poziva, ali i on u poznijim godinama ustupa mjesto apatiji, jer na pomolu je životno razdoblje u kojemu će plaća ustupiti mjesto mirovini.

Osim materijalne ugroze na prosvjetnu struku sve su žešći napadi birokratskog sloja koji je silno narastao. Pod pritiskom javnosti da učini nešto na poboljšanju školstva (čitaj: reformi) jedino čega se dosjetio tromi naš školski sustav jest natovariti nastavnicima četverostruke obveze popunjavanja besmislenih obrazaca, u kojima će opisati svoj rad s učenicima, stilom kakvim su napisani materijali kurikuluma, najbjednijom tvorevinom u povijesti hrvatskoga jezika.

To je jezik ionescovskih antikomada koji će umjesto teatrom apsurda zagospodariti školom, a nastavnike pretvoriti u tragigroteskne likove sustava. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Piše  Ivan PRANJIĆ, profesor hrvatskog jezika i književnosti | Gimnazija Josipa Slavenskog, Čakovec ]