Množenje, dijeljenje, višekratnik, polovina, trećina… samo recite, ne plašimo se.

Uzastopno zbrajanje moralo je biti ritmično, moralo se pjevati i, ono što mi najviše volimo, pljeskati. Zato sam se prisjetila stare igre „Son makaron”. Bilo mi je drago kad su djeca prepoznala igru, jer smo je i prošle godine igrali kod „običnog” brojenja.

Igra se tako da djeca sjednu u krug ili u vrstu (rame uz rame) tako da im se ruke spajaju na koljenima. Ruke slažu tako da svoju desnu ruku polože desnom suigraču na dlan, a svojom lijevom rukom drže ruku lijevog suigrača.

ruke1                                                                               ruke 2   

 Počinje tako da prvi igrač svojom desnom rukom pljesne prema svojoj lijevoj ruci u kojoj je desna ruka prijatelja. I onda taj igrač svojom desnom rukom pljesne sljedećega, i on sljedećega… Zapravo je mnogo jednostavnije nego što zvuči.

 igra

Mi smo taj dobri stari „Son makaron” pretvorili u „Son matikon” i počeli uzastopno zbrajati.

Prvi igrač kaže jedan broj, a svaki sljedeći igrač glasno izvikuje njegov višekratnik.

Ako prvi igrač kaže 3, drugi će reći 6, treći 9… do 30.

Igrač koji slijedi može reći novi broj ili opet broj 3 i igra se nastavlja dok se ne umorimo.

Da se ne bismo uspavali, učiteljica može promijeniti smjer.

Potrebno je prvo zamijeniti ruke i nastavili lijevom rukom pljeskati u desnu stranu. Ma, sitnica! Kad već promijenimo smjer, mogli bismo promijeniti i računanje pa početi s oduzimanjem istim ritmom.

Zašto ne?

UZASTOPNO ZBRAJANJE

Na samom početku uzastopnog zbrajanja napravili smo i posebnu oglasnu ploču. U prozirne svilene vrećice stavili smo po četiri perlice i tako deset vrećica. Na papiriće koji prate vrećice napisali smo račune.

ploča1                                                      ploča2                           ploča3 

Odjednom je sve postalo jasnije.

…………

Piše: Božidarka HRVAČIĆ, učiteljica razredne nastave | OŠ Gustava Krkleca, Zagreb | Nakon deset godina rada u vrtiću, odlučila sam malo odrasti i poći u školu. Sad radim u produženom boravku u OŠ Gustava Krkleca u Zagrebu. Svoj rad temeljim na kreativnom pristupu učenju, a omiljena mi je izreka ona Alberta Einsteina: „Mašta je mnogo važnija od znanja. Može se sve znati, ali ništa ne napraviti, dok se s malo mašte može napraviti sve.”