… niti ih to zanima te mnogi od njih žive u svijetu iluzije gdje stvari koje dobivaju od roditelja valjda padaju s neba.
Bio bi ovo svojevrsni zaključak istraživanja koje su provele Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (HANFA) i Hrvatska narodna banka, uz podršku Ministarstva financija, u kojem je financijska pismenost mlađih od 19 godina ocijenjena s tek 9,3 bodova od mogućega 21. Ništa bolja nije ni sveukupna prosječna ocjena financijske pismenosti Hrvata i iznosi tek 11,7 bodova. Ti su rezultati istodobno zabrinjavajući i poticajni, no donekle su i očekivani. Važnost financijske pismenosti, naime, nije dosad bila dovoljno prepoznata.

„Neprimjerena razina financijske pismenosti može dovesti do nepovoljnih socijalnih prilika pojedinaca te stoga vjerujemo da je s financijskim opismenjavanjem idealno započeti u ranoj životnoj dobi kroz obvezatno obrazovanje te nastaviti kasnije kroz formalno i neformalno učenje. Pri tome je iznimno važno teme i sadržaj opismenjavanja prilagoditi dobi i predznanju učenika. Zbog toga podržavamo inicijative modifikacije školskih kurikuluma koje će toj temi dati veći značaj. Korak u dobrom smjeru novi je kurikulum za međupredmetnu temu Poduzetništvo, u kojem je jedna od domena i ekonomska i financijska pismenost”, stoji u priopćenju koje su nam kao komentar na istraživanje poslali iz ove Agencije.

Zbog svega navedenog HANFA se i ove godine, peti put za redom, uključila u obilježavanje Svjetskog i Europskog tjedna novca održavanjem predavanja i radionica, posebice mladima. Predavanja stručnjaka održana su u zagrebačkoj Trgovačkoj školi, u Srednjoj školi Glina te studentima Ekonomskog fakulteta u Zagrebu i na Veleučilištu VERN. U Agenciji su ugostili mlade iz Ekonomske i Prve ekonomske škole iz Zagreba, srednjoškolce iz Biograda na Moru i Čakovca te studente iz Debatnoga kluba Ekonomskog fakulteta u Zagrebu i s Ekonomskog fakulteta iz Rijeke.

■ CIJENA RUČKA

U okviru projekta Hrvatske gospodarske komore „Financijska pismenost – Više znamo, bolje razumijemo” održana su predavanja širom Hrvatske. Tako su o osnovama financijske pismenosti i nebankarskim financijskim uslugama učenici osnovnih i srednjih škola saznali više u Virovitici, Bjelovaru, Varaždinu, Požegi i Šibeniku.

Nažalost, unatoč ovakvim prigodnim radionicama i predavanjima, financijsko opismenjivanje naših učenika, ali i njihovih roditelja, zanemarivano je godinama. Dovoljno je da odete u bilo koju banku i dok čekate u redu pred šalterom obratite pozornost na to kakva pitanja postavljaju mladi ljudi bankarskim službenicima. Od toga da ne znaju ispuniti običnu opću uplatnicu do toga da ne razlikuju promjenjivu od fiksne kamatne stope. Doduše, nerijetko će takvo temeljno financijsko neznanje pokazati i ljudi srednjih godina, opet vjerojatno zbog toga što ih tijekom školovanja nitko nije učio kako upravljati novcem. Najtragičnija posljedica slabe financijske pismenost pokazana je na primjeru velikog broja Hrvata koji su zaglibili zbog kredita u švicarskim francima. Da su znali više o poslovanju banaka i kamatnim stopama, možda bi unaprijed prepoznali da su krediti u švicarcima predobri da bi bili istiniti. To se, nažalost, pokazalo točnim.

Prema tome, ne treba biti previše pametan da se shvati kako financijsko opismenjivanje djece treba početi u što ranijoj dobi. Jer se radi o budućim građanima koji će, htjeli – ne htjeli, morati jednog dana imati posla s bankama. Svjesna je toga Silvija MICEK, učiteljica informatike u međimurskoj OŠ Belica, koja kroz Građanski odgoj provodi projekt Financijska pismenost. Iskreno nam govori da je ovakvo opismenjavanje nužno jer današnje generacije učenika vrlo malo znaju o novcu i raspolaganju s njime. O bankama, kreditima i sličnim segmentima financijskog poslovanja da i ne govorimo.

– Malo, premalo djeca znaju o svemu tome, poglavito o odgovornome odnosu prema novcu, što je i glavna tema našeg projekta. Zanimalo me je kako učenici raspolažu svojim novcem, džeparcem. Velika većina, čak 80 posto njih, prije projekta i ovakvoga financijskog opismenjavanja, trošila je sav novac. Samo 20 posto njih je štedjelo. Nakon projekta stanje se ipak malo popravilo.

Pitamo je tko je zapravo kriv što naša djeca tako malo znaju o novcu, bankama, štednji, o vrijednosti novca i trudu koji je potreban da se novac zaradi. Svi, odgovara učiteljica, i roditelji, i bake, i djedovi, pa onda i učitelji u školama. Premalo razgovaramo sa svojom djecom o novcu, zato i ne treba čuditi što mnogi od njih nemaju svijest o vrijednosti novca. Djeca zapravo žive u svijetu gdje vide da sve kupuju roditelji, ali im nitko nije objasnio kako su točno roditelji, uglavnom teškom mukom, došli do novca kojim se nešto kupuje.

– Mislim da je peti razred savršeno, ali zapravo i krajnje vrijeme da djecu sustavno počnemo financijski opismenjavati. Kad oni postanu svjesniji matematike, zakonitosti brojeva, odnosa među brojevima, onda polako postaju svjesni i razlike između 10 i 100 kuna. Primjerice, kada smo kretali u naš projekt, učenici nisu bili svjesni koliko je roditeljima potrebno novca za život sve dok sami nisu morali isplanirati kućni proračun i kupiti sve za ručak. Uzeli smo kataloge trgovačkih lanaca, iz njih izrezivali namirnice i cijene, kako bi djeca dobila što plastičniju sliku koliko zaista košta jedan običan ručak.

■ ŠTEDNJA – NEPOZNAT POJAM

Današnje su generacije kudikamo komotnije, samim time i neodgovornije prema novcu nego djeca prije dvadeset, trideset godina, primjećuje učitelji diljem zemlje. A budući da u školama još ne postoji zaseban predmet koji bi se bavio financijskim opismenjivanjem, potrebno je tu temu obrađivati međupredmetnim sadržajima, ali i kroz izvannastavne sekcije, radionice i projekte poput ovoga iz OŠ Belica. Djeci danas najviše nedostaje vještina planiranja proračuna odnosno raspolaganje novcem, rekla nam je učiteljica Micek:

– O bankama ne znaju mnogo, ali su kroz priče oko kreditima u švicarskim francima stvorili visoku razinu nepovjerenja prema bankama i poslovanju s njima. Uglavnom o principu štednje znaju vrlo malo, bez obzira na to radi li se o štednji u banci ili kod kuće u nekoj kasici prasici.

U njezinu razredu, kaže, postoje dvije vrste učenika. Oni koji su spremni cjelokupni svoj džeparac odmah potrošiti na slatkiše i oni drugi, koji stavljaju malo-pomalo sa strane. Jer se žele nakon nekog vremena nagraditi mobitelom, Playstationom ili nekim drugim skupljim darom. Ali ti su u manjini. Nakon razrednog projekta ipak više razmišljaju o novcu, malo i planiraju, da ne potroše sav novac koji dobiju od roditelja baš isti dan. Stoga će u ovoj školi s financijskim opismenjavanjem sigurno nastaviti, od trećeg do osmog razreda, a rodila se i ideja da dio novca počnu stavljati u „razredne štedilice”, pa će sredstva donirati Udruzi za sindrom Down.

Učiteljica Marija TOPLEK iz čakovečke I. osnovne škole predaje u razrednoj nastavi i jako dobro zna da djeca mnogo toga nauče dok su mala. Zato vjeruje da treba krenuti već od prvog razreda, s laganim upoznavanjem ekonomskih tema, kako bi djeca kasnije mogla izrasti u ekonomski pismene ljude. Financijska pismenost kombinacija je informiranosti, znanja, vještine, stava i ponašanja potrebnih za donošenje ispravnih odluka, za ostvarenje individualne i društvene dobrobiti, pojašnjava Toplek. Njezina škola sudjeluje u projektu Erasmus+ Young Entrepreneurs in Action s djecom iz Italije, Češke, Turske, Portugala te OŠ Vežica iz Rijeke. Surađuju na financijskom opismenjivanju, izmjenjuju podatke, upoznaju vrijednosti nacionalne valute država, uspoređuju i analiziraju različitosti u zajedničkim zadatcima, odrađuju zajedničke radionice radi upoznavanja problema financija u svojim državama. Kroz takav projektni rad djeci se pružaju znanja koja u redovitom obrazovnom sustavu ne dobivaju. Tražiti pak krivca u našoj državi za neznanje učenika u osnovnoj i srednjoj školi Sizifov je posao. Dosad nitko o tome nije brinuo, a malo nastavnih sadržaja koji su ponuđeni i obrađuju se u nastavi pojedinih predmeta nedovoljno je za bolji rezultat financijske pismenosti, uvjerena je Toplek:

– Uvijek se svemu čudimo. Pa tako i tome što su rezultati pismenosti u Hrvatskoj na nezavidnoj razini te što je financijska pismenost naših mladih među lošijima u Europi. Razlozi su mnogobrojni. Mladi nisu imali prilike, a ne nudi im se niti sadržaj, jer nitko dosad valjda nije smatrao potrebnim stjecati znanja o financijama. No, trebalo bi od najranije dobi u obitelji, vrtiću, školi, kroz razne igre i priče, prilagođene njihovoj dobi, približiti im osnovne financijske pojmove s kojima se svakodnevno susreću, a koje često ne razumiju. Kada bi u tako ranoj dobi djeca upoznala na koji način funkcionira cijeli financijski sustav, izrasli bi u educirane građane koji će u budućnosti znati uspješno upravljati osobnim, ali i društvenim financijama.

■ IZOSTANAK ODGOVORNOSTI

Kroz projekt Erasmus+ ova čakovečka učiteljica od kolega iz inozemstva dobila je potvrdu da ni oni nisu zadovoljni financijskim opismenjivanjem svojih đaka. I njihove zemlje prolaze kroz financijske krize i probleme, pa ne postoje velike razlike u poznavanju i znanjima njihovih učenika o financijama u odnosu na učenike u Hrvatskoj. Međutim, nije nam to neka utjeha niti nam smije biti. Zato poučavanje djece o novcu i podizanje kompetencija iz područja financijske pismenosti treba uvesti u redoviti školski program, zaključuje učiteljica Toplek:

– Ako na vrijeme ne razvijemo i ne usvojimo naviku štednje, racionalnog korištenja svih oblika i vrsta dobara kojima raspolažemo, tu naviku nećemo steći niti u kasnijoj životnoj dobi. Sve što naučimo i usvojimo u djetinjstvu, prati nas kroz cijeli život. Iz tog razloga bismo trebali djecu učiti o važnosti štednje, poticati i razvijati navike racionalnog korištenja dobara. Možda bi ta znanja naših učenika u dalekoj budućnosti bila ključić napretka.

Naravno, ne treba zanemariti u kakvoj je ekonomskoj situaciji većina naših građana. Planiranje osobnog proračuna i štednja, financijske prilike velikog djela Hrvata svode se na pokušaje raspoređivanja prihoda od plaće do plaće, a nažalost često i do nepromišljenog zaduživanja. Mladi najčešće ne ulaze u svijet financija do trenutka zaposlenja i prethodna znanja o financijama uglavnom se svode na trošenje džeparca koji im je na raspolaganju, bez posebnog planiranja troškova. Uglavnom se radi o izostanku svake financijske odgovornosti do primitka prve učeničke/studentske stipendije ili plaće.

Krivnju bi valjalo pravedno rasporediti na obitelj i obrazovni sustav, poručuje učiteljica povijesti i geografije Mirna KOVAČIĆ iz OŠ „Đuro Ester” u Koprivnici. Kako financijska pismenost podrazumijeva svijest o financijskim mogućnostima i rizicima te sposobnost donošenja odluka vezano za osobne financije, temelji odgovornog ponašanja leže u obitelji. Roditeljske upute o financijama kod većine učenika svode se na upozorenja o pažljivom raspolaganju džeparcem, na njegovu uskraćivanju, zbog loše financijske situacije ili nedovoljnog povjerenja u dijete ili na fleksibilni iznos koji roditelje pretvara u nepresušni izvor sredstava za ispunjavanje dječjih želja.

Za dobrobit društva u cjelini važno je financijsku pismenost uvesti i u obrazovni sustav. Iskustva razvijenih europskih zemalja pokazuju da se najbolji učinci postižu kada se s financijskom edukacijom počne u najranijoj dobi. Sustavna zastupljenost obrazovanja o financijama kod nas dosad nije postojala, rekla nam je učiteljica Kovačić.

I ona smatra kako ne treba čekati predugo s upoznavanjem djece o osnovnim financijskim pojmovima i načina dobrog gospodarenja novcem. Najkasnije bi to trebalo biti na prelasku iz razredne u predmetnu nastavu.

■ EDUKACIJA NASTAVNIKA

Moguće je, ovisno o dobi, na primjeren i jednostavan način, služeći se zanimljivim životnim primjerima, potaknuti interes učenika za financije i preuzimanje odgovornosti za kreiranje vlastitog proračuna. Pritom bi bilo optimalno školu povezivati s gospodarskim subjektima u zavičaju. Za učenike organizirati posjete banci, i to ne samo povodom Tjedna novca, već tijekom cijele školske godine. Škole bi kao predavače mogle ugostiti relevantne stručnjake koji su sposobni djeci približiti svijet financija. Poželjno je poticati osnivanje i rad učeničkih zadruga. Razvijanje poduzetničke inicijative i upravljanje osobnim financijama moguće je razviti u djetinjstvu. Odgojno-obrazovni sustav tu je da potiče odgovornost u planiranju osobnog proračuna, učenicima pruži znanja o temeljnim financijskim pojmovima te razvija poduzetničko mišljenje i djelovanje, poručuje učiteljica iz OŠ „Đuro Ester”. Dodaje da treba educirati i same nastavnike koji bi poučavali financijsku pismenost:

– Često se pretpostavlja da nastavnici bez teškoća mogu predavati, uz ponešto instant-edukacije, sve za što u obrazovnom sustavu postoji potreba. Takve pretpostavke razotkrivaju temeljno nepoznavanje nastavnog procesa i specifičnosti metodike svakog nastavnog predmeta. Ne možemo očekivati da će svi nastavnici kvalitetno i metodički zadovoljavajuće predavati financijsku pismenost bez prethodne edukacije od, primjerice, stručnjaka s Ekonomskog fakulteta. Učitelji matematike sa starijom djecom uvježbavaju npr. postotke i kamatni račun, no sustavne edukacije nas učitelja o financijskoj pismenosti do sada nije bilo.

U radu s učenicima učiteljica Kovačić primijetila je, kaže, kako su vrlo često novčano nagrađivani, ili poklonom po želji učenika, za svaku odličnu ocjenu ili uspjeh koji učenik ostvari u školi. Problemi koji iz takvog načina nagrađivanja proizlaze višeslojni su i predmet su druge teme, one o motivaciji učenika. Promišljajući o negativnim primjerima iz njihove neposredne okoline, a takvih je primjera danas mnogo, učenici viših razreda često uviđaju potrebu za kvalitetnijom pripremom za ulazak u svijet financijske odgovornosti. Sudjelujuću u edukaciji o financijskoj pismenosti dio učenika govorio joj je kako žele biti spremni za eventualne neprilike koje su moguće tijekom života. Učenici, dakle, žele naučiti kako se što bolje pripremiti na trenutak kada će morati samostalno organizirati svoj proračun.

Međutim, jedna od većih zapreka provođenja financijske pismenosti jesu resursi potrebni kao potpora učiteljima i učenicima u usvajanju odgojno-obrazovnih ishoda. Osiguravanje udžbenika, radnih materijala, kvalitetno osmišljene vježbe i primjeri za poučavanje. Naravno, za kvalitetnu nastavu potreban je stručnjak koji je kompetentan poučavati o određenoj temi. Učitelj geografije, povijesti, biologije, engleskog ili hrvatskog jezika kompetentan je izvoditi nastavu iz područja svoje specijalizacije, ali ne poznaje dovoljno metodiku međupredmetne teme Poduzetništvo, upozorava Kovačić:

– Isti su se propusti događali i s provedbom zdravstvenog te građanskog odgoja i obrazovanja, jer su sadržaji koji su postali obvezatni za provedbu nametnuti učiteljima, a još više razrednicima, bez razmišljanja o kompetentnosti nastavnika da poučava određenu temu.

■ PREVELIKI DŽEPARCI

Obrazovni bi sustav svakako trebao učenike pripremiti za financijsku pismenost kao što ih priprema za matematičku, čitalačku ili informatičku. Financijska pismenost uključuje znanja, vještine i stavove potrebne za donošenje ispravnih odluka o vlastitom novcu i u tom smislu, financijska je pismenost, kao i zdrava prehrana, važna za kvalitetan život. Od prošle se jeseni u eksperimentalne škole uvela međupredmetna tema Poduzetništvo, koja bi prema najavi MZO-a najesen trebala zaživjeti u svim školama. U posljednje dvije godine iz Europskoga socijalnog fonda financirano je nekoliko projekata financijske pismenosti. A povremeno se, poput škola u Belici i Koprivnici, provode izvannastavne aktivnosti o upravljanju novcem. Ali sve to nije dovoljno.

Uostalom, osim istraživanja HANFA-e, i svjetsko istraživanje PISA 2012. pokazalo je da hrvatski srednjoškolci nisu sposobni donositi ispravne financijske odluke, a posljedica je neznanja nesigurna financijska budućnost. Stoga je OECD još 2005. godine predložio da se financijsko obrazovanje uvede u škole, za što se zalažu i u udruzi Štedopis – Institutu za financijsko obrazovanje, koja nudi besplatnu školu financijske pismenosti za mlade.

Upravo je Štedopis u rujnu 2016. izdao prvi i zasad jedini udžbenik financijske pismenosti „Moj novac, budućnost”, koji se može besplatno preuzeti na njihovim mrežnim stranicama. Odobren je od Agencije za odgoj i obrazovanje i dosad tiskan u 10 tisuća primjeraka te doniran u 85 škola diljem Hrvatske.

Štedopis su 2015. godine osnovali sveučilišni profesori, znanstvenici, novinari i poduzetnici da zajedno kreiraju inovativne programe financijskog obrazovanja s naglaskom na djecu i mlade kako bi buduće generacije bile financijske uspješne i izabrale poduzetništvo za svoj životni poziv, rekla nam je predsjednica udruge Marina RALAŠIĆ:

– Djeca već od treće godine prepoznaju snagu novca. Vide kako novac izlazi iz bankomata i ulazi u novčanik roditelja, a ne znaju kako se tamo stvorio ni kako brzo nestaje.

Udruga Štedopis zalaže se za uvođenje sustavnoga financijskog obrazovanja u osnovne i srednje škole, jer smatra da jedino kroz formalno obrazovanje svi učenici imaju jednake izglede usvojiti znanja potrebna za rješavanje svakodnevnih financijskih problema. Financijska pismenost trebala bi biti izborni predmet, poput informatike ili vjeronauka, jer međupredmetni pristup nije dostatan.

A ono što nam govore učitelji s kojima smo razgovarali, potvrđuju i u udruzi Štedopis, čiji stručnjaci održavaju radionice za srednjoškolce. Iznenadio ih je iznos novca koji mjesečno troše srednjoškolci na izlaske, hranu i piće izvan kuće. Radi se o iznosima od prosječno 800 kuna mjesečno, ali ima i onih preko 1200, 1500 kuna. Iznenade se i učenici sami kada naprave svoj prvi osobni proračun i shvate da toliko neće moći trošiti jednom kada se osamostale i počnu zarađivati. Sve dok minuse u proračunu pokrivaju roditelji ili netko drugi iz obitelji, neće razmišljati o promjeni ponašanja. Naime, financijsko obrazovanje cjeloživotno je obrazovanje i počinje u obitelji. Roditelji su prvi na crti obrane od financijskog neznanja i neodgovorne potrošnje djece, a tek onda škola i društvo – zaključuje Ralašić.

■ NOVAC NE PADA S NEBA

Međutim, često ni roditelji nisu dovoljno financijski pismeni i sami prakticiraju neodgovorna financijska ponašanja. S druge strane, novac i psihologija jako su povezani, svi smo iracionalni kad su novac i djeca u pitanju te je mnogim roditeljima lakše davati djeci novac malo-pomalo za svaku sitnicu, nego odrediti iznos mjesečnog džeparca i pustiti djecu da se raspolaganjem svojim novcem nauče odgovornoj potrošnji – a to znači trošiti samo onoliko koliko imaš. Dokazano je da djeca koja dobivaju mjesečni džeparac bolje upravljaju svojim novcem i stvaraju korisne navike štednje. Također, mlađi tinejdžeri mogu raditi preko ljeta i u slobodno vrijeme, a zarađeni novac odnosno plaća je najbolji način da shvate vrijednost rada i ograničenost novca. Ako današnje generacije žive u zabludi da „sve pada s neba” odgovornost je u prvom redu na roditeljima, odnosno obitelji. Nastavnici im kroz formalnu nastavu i izvannastavne aktivnosti mogu ponuditi znanja i alate kako osobne financije funkcioniraju u praksi, kako planirati financijske ciljeve tako da ih i ostvare i da imaju sigurniju budućnost. Međutim, na svima je da se ponašamo kao financijski odgovorni potrošači i da snosimo odgovornost za sebe i svoju obitelj. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisao Branko NAĐ ]