VIKTOR MIJATOVIĆ, NAJČITATELJ KNJIŽNICA GRADA ZAGREBA

Vršnjaci me smatraju čudakom zbog knjige u ruci

srijeda, 8. svibnja 2019.

Tmurno jutro, nekoliko minuta prije osam sati žamor u hodnicima zagrebačke Osnovne škole Ivana Cankara. Svi čekaju početak prvoga sata, a pred kabinetom matematike na prvome katu sedmaši razigrani, veseli, pričaju, naguravaju se.

Vršnjaci me smatraju čudakom zbog knjige u ruci

Okružen njima, na klupici je sjedio njihov prijatelj iz razreda, ozbiljan i udubljen u čitanje knjige Jamesa Dashnera Labirint – nemogući bijeg i kao da ga se ništa od toga žamora ne tiče. I kažu, tako je svakoga dana. Odmah je postalo jasno da je to osoba koju tražim. Trinaestogodišnji Viktor MIJATOVIĆ, učenik sedmog razreda zagrebačke Osnovne škole Ivana Cankara koji je krajem ožujka, na Međunarodni dan poezije, okrunjen titulom Najčitatelja Knjižnica grada Zagreba za 2018. godinu u kategoriji djece starije osnovnoškolske dobi. Nagradu je dobio jer je tijekom prošle godine pročitao čak 165 knjiga. Osim besplatne članske iskaznice za sve gradske knjižnice, dobio je najdraže poklone – pregršt knjiga. Razmijenili smo nekoliko rečenica i dogovorili ponovni susret na njegovoj privremenoj adresi, kraj savskog nasipa, gdje s roditeljima, koji su cirkuski artisti, i sestrom, živi u kamp-kućici tik pokraj cirkuskog šatora.

Sedam dana kasnije, zavaljen u kamperski stolac i, naravno, s knjigom u ruci, dočekao me zagrebački najčitatelj, opušten i raspoložen za razgovor.

– Nagrada mi je draga, ali nikad nisam razmišljao o rekordima ili nagradi, jer čitam iz užitka, a ne zato da bih nešto osvojio. Jednostavno, otkad znam za sebe volim knjige. Mama mi je mnogo čitala i prije nego što sam pošao u školu, a onda sam s vremenom svladao slova i sam počeo čitati. Čitam stalno, kad god nađem vremena, dok putujem u školu i iz škole, u svakom slobodnom trenutku kad sam doma pa čak i za vrijeme nastave. I to ako mi učitelji ne uzmu knjigu. Knjiga me je privukla, jer kad čitam ulazim u svijet u kojem sam uvijek želio živjeti. Ovo baš i nije moj idealni svijet, želio bih živjeti u svijetu punom magije, fantastike. Takva je i literatura koju najviše volim čitati. Fantazija, avantura, akcija, horor i triler, a znanstvena fantastika dolazi tek nakon toga. Volim mnogo magije, čudnovate zvijeri... Stvarno bih volio živjeti u takvome svijetu – kaže Viktor i nastavlja:

– Pročitao sam brdo knjiga. Posuđujem knjige na tri ili četiri glavne lokacije. U knjižnici Bogdan Ogrizović u Preradovićevoj, zatim u Gradskoj knjižnici blizu Glavnoga kolodvora na Trgu Ante Starčevića, u knjižnici Vladimir Nazor i na Krvavom mostu. Ne opterećujem se autorima, njih baš i ne pamtim, osim J. K. Rowling, Tolkiena, Stevena Kinga, jer to su mi neki od boljih pisaca, ali najdraže su mi knjige Harry Potter, Igre prijestolja, IT Stephena Kinga, Eci, Peci, Pec M. J. Arlidge, Djevojka u vlaku Paule Hawkins, Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu Ranson Riggs, ali i Artemis Fowl Eoina Coffera, Labirint, Prijestolje od stakla...

Od prošle je jeseni u OŠ Ivana Cankara. Iako su roditelji cirkuski artisti, stalno žive u Zagrebu, tako da je prvih šest razreda bio u OŠ Ivana Gundulića, a samo se jednom dogodilo da su za vrijeme nastavne godine izbivali iz Zagreba pa je na mjesec dana privremeno nastavu pohađao u jednoj pulskoj osnovnoj školi. I kaže da mu nije problem priviknuti se na novu sredinu. Možda je malo teže imati prijatelje s kojima bi se družio izvan škole, jer je trenutačno prilično udaljen od društva iz razreda, ali uvijek nađe vremena i za druženje.

DANAS JE ČUDNO ČITATI

– U današnje moderno vrijeme čudno je držati knjigu u ruci, pogotovo moja generacija koja je naviknula na računala, pametne telefone. Ali knjiga u ruci i čitanje moja je navika koju nemaju baš mnogi. I da, moji me vršnjaci smatraju čudakom upravo zbog knjige u ruci, jer oni ne vole čitati i to im je strano. Trebala bi im čitava vječnost da pročitaju neku knjigu, a ja knjigu pročitam u nekoliko dana. Najduže mi je trebalo, oko mjesec dana, da pročitam knjigu od oko tisuću stranica. I u bivšoj sam školi bio po tome poseban, nisam baš bio omiljen, ako mogu tako reći. Bilo je i tamo čitača, imao sam prijateljicu koja je voljela čitati i čitala je čak i više nego ja, pa smo se natjecali tko će prije pročitati istu knjigu. I redovito sam je pobjeđivao – s vidnim zadovoljstvom na licu kaže Viktor.

Kad nalazi vrijeme za čitanje, pitanje je koje se stalno nameće.

– Mene nitko ne tjera da čitam, uvijek mi je knjiga u ruci. U svemu što radim pronalazim mogućnost otvoriti knjigu i čitati. Kad učim, prije spavanja, dok putujem do škole i natrag kući, u javnom prijevozu ili kad me roditelji voze. U školi čitam za vrijeme odmora, ali i na nastavi. Ukradem čak i na nastavi vrijeme pa čitam i da me učitelji ne opaze. Imam katkad i problema zbog i jednom su mama i tata morali doći u školu po knjigu zato što sam na matematici čitao. Umjesto da dolaze po mobitel, što se najčešće događa u današnje vrijeme, mama i tata morali su doći po knjigu koju mi je oduzela profesorica, jer sam krišom čitao na nastavi. Dogodi se da mi profesorica uzme knjigu, ali ja ispod klupe imam barem još jednu u rezervi. Profesorica komentira da imam knjižnicu sa sobom. I stvarno je tako, jer u ormariću u školi imam barem još sedam knjiga.

Svaki trinaestogodišnjak vjerojatno ima neki hobi. Viktor ih ima nekoliko. Jako voli crtati, vozi skejtbord i bicikl i jedva čeka lijepo vrijeme pa da u školu može biciklom. Trenira košarku od drugog razreda u Vučićima, Ciboninu pomlatku. Čovjek bi pomislio da je vrlo organiziran i temeljit, ali Viktor tvrdi suprotno.

– Nisam organiziran, ali uspijevam sve svoje aktivnosti odraditi. Za sve nalazim vremena, imam ga ne znam ni sam kako. Roditelji su cirkuski artisti pa volim i žonglirati, znam napraviti neke vježbe na trapezu. Zabavan je ovaj naš život, ali radije bih ipak bio rođen u fantaziji. Pisao sam, još uvijek pišem, ali izgubim većinu takozvanih rukopisa. Ili negdje zametnem memorijski štapić, ili mi računalo takoreći pojede ono što nisam pospremio tako da nemam ništa u svojoj arhivi. Pišem i želim da moje priče budu duge, ali nemam vremena, izgubim memorijske diskove, uvijek se nešto dogodi i izgubim cijelu priču. Nekad mi se izgubi ideja i smisao priče koju sam počeo i više ne znam kako je dovršiti. Počeo sam pisati neke depresivne, mračne, crne priče, a i jednu fantaziju. Ne znam, volim tužne stvari, tužne priče koje završe sretno, tužne pjesme u glazbi. Nisam tužan, ali sam pesimističan. Kad pišem test očekujem loš rezultat, sve što radim mislim da nije dovoljno dobro, imam preniska očekivanja prema sebi, ali ne mogu objasniti zašto je tako. U nekim sam stvarima optimist, ali moram se još odlučiti o tome što ću biti – o svojoj nedoumici govori Viktor.

LJUBAV PREMA STRIPOVIMA

U razgovoru s Viktorom lako se stekne dojam da doista iskače iz uvriježenog stereotipa koji kaže da mladi najviše vremena provode uz računalo i mobitel. Razgovarajući s njime lako biste mogli pomisliti da je doista tako, ali Viktoru ni svijet računala i interneta nije stran.

– Jesam ovisnik o knjizi, ali sam ovisan i o internetu i računalu ili pametnom telefonu. Pitajte moje roditelje. Kad dođem doma, ako nemam knjigu za čitati odmah sam na internetu. Čitam stripove na mobitelu, najčešće japanske, jer volim japanske crtiće Anime. I volim Mange, japanske stripove. Čitam na engleskome, stripove i knjige i tako usavršavam engleski jezik, ali ipak imam samo četvorku. Baš sljedećih dana pišem diktat iz engleskoga i ne znam kako će to proći. Inače, engleska mi gramatika ide grozno i bolje govorim kad pričam sa strancima. Lakše mi je pričati nego pisati i brinuti se o gramatičkoj točnosti. A sad kad krenu testovi pred kraj školske godine imat ću mnogo manje vremena za čitanje. I ovisan sam o mnogo toga. Volim spavati, slušati glazbu. Volim tužnu glazbu, isključivo stranu, nikako domaću. Zato volim čitati na engleskom, a u školi su mi najdraži predmeti engleski jezik, tjelesni, informatika, hrvatski jezik i likovna kultura. Jedan od predmeta koji mi nisu legli jest fizika i moram uzimati instrukcije. Previše je brojeva i nije to za mene – govori Viktor.

O Viktorovoj ljubavi prema knjizi mnogo razmišlja i njegov otac Nikola, koji korijene nalazi u činjenici da je kao mali Viktor uvijek prije spavanja volio da mu mama čita najprije slikovnice pa onda i kratke priče.

– Rano je počeo listati slikovnice, stripove, dok nije svladao slova i čitanje. Dogodilo se vjerojatno posve spontano da je, nakon nastave, dok je čekao da ode doma ili da ga supruga ili ja povezemo, odlazio u knjižnicu i shvatio da se ondje osjeća kao kod kuće. Mogao je uzimati stripove, slikovnice, knjige. Zavoljeli su ga u knjižnici, prepoznali da je otvoren i da ima neposredni pristup prema stvarima i ljudima. Ostajao je u knjižnici kao na nekom sigurnom mjestu na kojemu je uvijek mogao raditi ono što ga veseli, što želi. Ušao je u svoj svijet, a knjižničarke su ga poticale i preporučivale mu neke naslove ili ga upozoravale kad bi uzeo nešto što nije primjereno njegovoj dobi.

IMA VREMENA ZA SVE

Viktor sve stigne, ima vremena za sve. Nije baš organizirano dijete, ali mislim da u školi ne mora biti superodlikaš, to nam nije primarno. Važno je da ima stav, izgradio je svoje mišljenje o knjigama, temama koje voli, o tome što nije primjereno njegovoj dobi, njegovoj generaciji. Kod se njega vidi njegov stav o tome što je dobro, što je loše... To su njegove procjene i često se ne slažem s njim, ali i to je normalno. Primjećujem da mnogo djece ne voli čitati i da im školska lektira ne odgovara. Ne znam zašto, ali očito im je dosadna, zamorna, odbija ih od knjige. Možda je razlog brzina života, okruženje u kojemu odrastaju, dostupnost svega putem interneta, jer se lako dolazi do bilo koje informacije. Sve je to mnogo drukčije od onoga što se djeci nudi u lektirama. Za Viktora znam da je mu je Heidi u četvrtom razredu kao lektira bila potpuno promašen naslov. Njemu koji je u prvom i drugom razredu čitao Gospodara prstenova i Harryja Pottera, Heidi je bila poput slikovnice. Pročitao ju je, ali nije vjerovao da mu se to nudi kao obvezatno štivo. I onda je doista problem kako kod djece stvoriti čitateljske navike i kulturu čitanja – kaže Viktorov otac Nikola.

A Viktorova učiteljica hrvatskoga jezika u Osnovnoj školi Ivana Cankara Isabela JEROMELA-BRLEK ima samo riječi hvale za svog učenika.

– Da voli čitati otkrilo se vrlo brzo, no vidjelo se to i po njegovu načinu izražavanja i komuniciranja. Od prvoga dana imao je mnogo pitanja i veliku želju i potrebu za razgovorom, pričanjem, prepričavanjem. Razredu je to isprva bilo čudno, no s vremenom smo uspjeli pronaći zlatnu sredinu u skretanju s teme tijekom nastavnih sati. Na neki su način ta njegova razmišljanja bila i osvježenje.

Kad je riječ o lektiri, Viktor baš i nema petice, što bi bilo za očekivati. No smatram da ocjena često nije pokazatelj pravoga znanja, već više bilješka trenutka. On pročita knjigu, uključi se u raspravu vrlo kvalitetno i argumentirano. Ali na svaku knjigu gleda iz svoga kuta. On je jednostavno strastveni čitač, njemu je čitanje užitak. Sedmaši nisu takvi, oni, nažalost, lektiru većinom odrađuju. Njegova ljubav prema knjizi i čitanju drugim je učenicima u razredu neobična, gotovo neshvatljiva, ali mislim da polako počinju razumijevati tu prijateljevu strast, a razlog ovome zaključku jest što ponekad, kad Viktor spomene neku knjigu koja ga se posebno dojmila, razred zaista pokaže zanimanje za knjigu o kojoj priča, a Viktor nam je onda predstavi na svoj način, zanesen sadržajem, likovima…

U njegovoj je ruci za vrijeme odmora u školi uvijek knjiga. Uvjerili ste se i sami u to. Na klupi tijekom sata, uz udžbenike, uvijek je tu knjiga u koju će katkad, kriomice, zaviriti i dok traje sat. Viktor je drago, dobro i toplo dijete, nažalost, zbog svoje velike ljubavi prema čitanju, često i neshvaćen od vršnjaka, on je njima neobičan na zanimljiv način. Zamislite: voli čitati, čita pod odmorom… I ne zamjera im, on i dalje uživa u čitanju, a toliko je skroman da se nije ni pohvalio da je proglašen najčitateljem u Zagrebu. Smatra to nečim normalnim i ne razmeće se, ali vidi se da mu nagrada godi, da mu je draga. A to smo i na nastavi istaknuli, zabilježili, vrjednovali, čestitali mu i naveli ostalima u razredu kao pozitivan primjer. Kao učiteljica, sretna sam da imam učenika poput njega – ponosno ističe Isabela Jeromela-Brlek.

LEKTIRA ODBIJA OD ČITANJA

A što doista ovaj trinaestogodišnjak misli o lektiri, kakav je njegov odnos prema lektirnim naslovima, pitali smo najčitatelja.

– Lektira nije dobra. Previše mi je sve to realistično. Nikome nije dobra, a pogotovo onima koji ne vole čitati. I još ih lektira odbija od čitanja. Nitko od mojih vršnjaka ne razgovara o lektiri osim ako je ne treba prepisati i ispuniti školsku obvezu. Ne volim čitati lektire, ali moram, a najdraži mi je dosad bio Adrian Mole. I obično dobijem četvorku iz lektire. Kad u razredu razgovaramo o lektiri volim reći svoj stav, jer uvijek imam mišljenje o bilo kojoj stvari. Nije mi važno prepričati fabulu ili napisati karakterizaciju likova. To mrzim i to mi je najgore, zbog toga gubim najviše na ocjeni iz lektire. Nije da nemam interesa za lektiru, ali previše volim čitati da bih se bavio takvim razglabanjima. A kad razgovaramo o lektiri onda volim izreći svoje mišljenje o knjizi.

Adrian Mole je dobar zato što je to knjiga za djecu, pisana je za moju generaciju, moderna je. To je naše doba. Sve drugo što je u lektiri sedmog razreda preozbiljno je za nas, to su djela iz nekih drugih vremena nama dalekih i nepoznatih. Recimo Iz velegradskog podzemlja. To je knjiga preozbiljna za nas. Nije da nisam čitao gore knjige od te, ali to nije knjiga za sedmi razred, da čitamo o nasilju u obitelji. Ako netko voli čitati nešto takvo onda bih mu predložio da proširi žanr pa čita horore, ali ovo nikako nije za sedmi razred. Previše je preozbiljnih tema u toj nesretnoj lektiri – sa strašću objašnjava Viktor.

Spomenuo je da voli crtati i to mu je jedna od velikih ljubavi.

– Volio bih se baviti likovnom umjetnošću. Volio bih upisati Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna, jer bih želio postati likovni umjetnik. Crtam i to me jako veseli. Najčešće je to olovka ili flomaster, ali bez obzira na to čime se bavio, knjiga je uvijek na prvome mjestu i uvijek će tu ostati – zaključuje zagrebački najčitač Viktor Mijatović. [ IZ DRUGIH MEDIJA .| Školske novine | Napisao Marijan Šimeg ]

Vezani članci
Školski portal: Jednostavan način za izrađivanje razrednih novina

Jednostavan način za izrađivanje razrednih novina

Danas vam donosimo još jedan važan alat – PrintingPress. Printing…

Školski portal: Druženje učenika i roditelja u prirodi

Druženje učenika i roditelja u prirodi

Uvijek su se okupljali u ribičkom domu SRD Som, uz…

Školski portal: I ovo će vas učiniti boljim učiteljem!

I ovo će vas učiniti boljim učiteljem!

1) ODMORITE SE. Poučavanje je vrlo iscrpljujuće zanimanje, stoga je…

5+ klub
Stručni skupovi Školske knjige
Slovopis
e priručnik
Preuzimanje digitalnih udžbenika
Preuzimanje višemedijskih materijala
Preuzimanje višemedijskih materijala za srednju školu
E-priručnik Tehnička podrška
Lente vremena
Školski portal: Odbacite gramatiku i poučavajte pripovijedanje

Odbacite gramatiku i poučavajte pripovijedanje

Izvješće Timesa citira učitelja viših razreda…

Školski portal: Ako nema discipline, nastava je nemoguća

Ako nema discipline, nastava je nemoguća

Promotrimo koje pogreške čine učitelji pri…

Školski portal: Jednostavan način za izrađivanje razrednih novina

Jednostavan način za izrađivanje razrednih novina

Danas vam donosimo još jedan važan…

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

...nego su odlučili provesti revoluciju svojeg…

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto je važna dinamička akomodacija i…

Zašto su učitelji tako umorni

Zašto su učitelji tako umorni

Ako ste poput većine učitelja koje…