Vijesti o skandalima u školi rastu kao gljive nakon kiše. Mediji raspiruju vatru, učitelji su ogorčeni, roditelji ih proklinju, ravnatelji se tresu u strahu za svoja radna mjesta, a ja se pitam kad je i zašto školsko obrazovanje izgubilo vrijednost.

Radni dan počinje u osam sati. I prije osam sati učenici dolaze s obavijestima o svojim „problemima”.

„Umoran sam”, „Nije mi dobro”, „Nisam stigao naučiti fiziku, matematiku, engleski…”, „Mogu li ići kući?”…

Iskreno, poželim odgovoriti: „Idi, draga, idi kući.” Nažalost, ne mogu si dopustiti raspuštanje učenika, a njihove „patnje” ne prolaze bez mene.

Jednom sam o tome razgovarala sa svojim kolegom. Žalila sam mu se zbog toga što ne žele učiti, cvilila sam: „Tako je lijepo napredovati i razvijati se, a potom se ponositi rezultatima. Zar ne osjećaju to?” Moj kolega, s mudrošću dugogodišnjeg iskustva u školi, odgovorio je: „Nastja, zamislite samo, čovjek se ranije borio za pravo na obrazovanje! Radnici, seljaci, ljudi s kraja društvene ljestvice teško su svladavali pismo i radovali se i najmanjem napretku. Srećom se smatralo kad ste u obitelji imali barem jedno dijete koje zna čitati i pisati, o njima su govorili s ponosom – ‘pismen’. A danas? Današnja djeca imaju sva prava, ali ipak mnogi od njih ne žele učiti. Kad je obrazovanje toliko izgubilo na vrijednosti?”

Nakon ovog razgovora bila sam obeshrabrena, a posebno su me pogađale vijesti o smijenjenim nastavnicima. Dragi roditelji, učitelji, ravnatelji, što to radimo?

Kako djeci dati do znanja da je obrazovanje velik dar, velika vrijednost koju treba voljeti i njegovati?

U mojoj se glavi kao odgovor javlja jedna mudrost: „Ne znamo cijeniti što imamo dok to ne izgubimo.” Današnja djeca ne znaju za mogućnost gubitka prava na obrazovanje. Oni se ne bore za svoje pravo na učenje. Kako onda mogu potpuno razumjeti vrijednost obrazovanja? Javno je obrazovanje odlična stvar, ali zabrana „povlačenja za uši onih koji odbijaju učiti i slušati nastavnike” sigurno je pretjerivanje. Škola bi trebala, prije svega, biti dužna poučavati djecu koja to žele.

Po mojem mišljenju, nije dobro poklanjati ocjene neradnicima i lijenčinama. Ranije su ponavljali godinu ili bivali isključeni. I s pravom!

Problem je u tome što su nastavnici pod pritiskom jer moraju odlučiti hoće li zaključiti dvojku ili pak pokloniti „nategnutu” trojku. Kome se na taj način čini usluga? Kako u takvoj situaciji očuvati dostojanstvo? Kako ne ući u sukob s administracijom? Predlažem da svi počnemo tražiti odgovore na ova pitanja prije nego što školu bacimo na margine društvenog života.

………………

NAPOMENA

• RUSIJA: Mel.fm – portal posvećen obrazovanju i odgoju.
• Izvor: mel.fm