Recite mi sve što znate, recite mi što činiti, kako se postaviti. Trebam vašu mudrost.”

Međutim, jednog mi je dana na pamet pala misao i upitala sam se pokušavam li podsvjesno od učitelja svog djeteta učiniti zamjenskog roditelja na puno radno vrijeme. Bojim se da mnogi roditelji, poput mene, od učitelja očekuju da ih vodi i usmjerava na načine koji ne ulaze u njihov opis posla.

Kao primjer ću navesti svoju matičnu državu. Različiti kalifornijski školski okruzi provode nove programe u kojima učitelji i učenici imaju dopuštenje „odmoriti se u učionici” tijekom dana kako bi djeca mogla odahnuti, sabrati se, razgovarati međusobno, osvrnuti se na probleme i vježbati ljubaznost. Dok potpuno poštujem i slažem se s namjerom i istraživanjima koja pokreću ove programe, istodobno se pitam zašto ovakve inicijative iznenada postaju toliko očajnički potrebne i popularne.

TADA MI JE SINULO: radimo li dovoljno s djecom kod kuće? Je li sav dodatan teret koji je pao na učitelje djelomično naša krivnja?

Jedna učiteljica s kojom sam razgovarala nije se libila „baciti karte na stol” kad sam je upitala smatra li da su sve takve nove inicijative i programi dijelom krivnja roditelja. „O da, u potpunosti!”, odgovorila je. Nevjerojatno.

Ispričala je kako mnogi njezini kolege frustrirano pitaju:

„Zašto se ovoliko djece svako jutro pojavljuje u školi izgledajući poput olupina – cmizdravi, nespremni učiti, rastreseni i umorni?”

Onda očekujemo od učitelja da ispune nastavni plan i program, da učenici postignu visoke rezultate na testovima, dok istodobno moraju administrirati stanke u učenju kako bi održali okrugli stol o tome zašto je važno poštivati jedni druge.

To je previše. S djecom se mora raditi kod kuće.

Hajdemo ukratko nabrojati popis tema koje se stavljaju na teret učiteljima:

• seksualni odgoj
• sposobnost nošenja s pritiskom i frustracijama (dišite, djeco, to će vam pomoći kad se osjećate frustrirano)
• digitalna kompetentnost i pravila ponašanja (nije lijepo pisati ružne stvari na društvenim mrežama)
• poštivanje različitosti (samo zato što je netko drukčiji ne znači da je manje vrijedan)
• ljubaznost (smiješite se i budite prijateljski raspoloženi umjesto da vrištite jedni na druge).

Osnovne životne lekcije, zar ne?

Suvišno je reći koliko je važno da ih svako dijete nauči, ali nije li to odgovornost roditelja? Možda bismo trebali priznati da se odgoj sve više stavlja učiteljima na teret upravo zato što ga mi ne provodimo.

Zna se kako bi stvari trebale biti postavljene: učitelji obrazuju našu djecu, zadaju domaće zadatke, mi pratimo proces. Oni odrađuju veći dio poučavanja, mi utvrđujemo gradivo kod kuće. S druge strane, mi odgajamo djecu, učimo ih društvenim i životnim vještinama, a učitelji ih utvrđuju u školi.

Učitelji su naši suigrači, naši prijatelji, najpouzdaniji izvor savjeta o tome kako zadržati našu djecu na pravome putu, akademski i društveno. Ali oni nisu, niti imaju vremena biti, „roditelji na zajam” na puno radno vrijeme. Mi roditelji moramo povesti igru.

………………

NAPOMENA

• SAD: Mom.me – portal sa savjetima za roditelje djece svih dobi.
• Izvor: mom.me