– Čak mi je bilo svejedno koji ću predmet poučavati, jer mi je sve bilo jako zanimljivo i podjednako važno. Sve je ostalo došlo kao plod predanoga rada i želje za unaprjeđenjem sustava – kaže nam prof. Maras.

A nakon višegodišnjeg rada u razredu, došlo je ravnateljsko mjesto u Osnovnoj školi Ostrog u Kaštel Lukšiću, a zatim i mjesto docentice na Učiteljskom fakultetu. Na mjesto prodekanice izabrana je 5. listopada prošle godine kada je upravljanje tom visokoškolskom ustanovom preuzeo sadašnji dekan prof. dr. sc. Zoran OPIĆ. Iako je na toj dužnosti kratko, zadovoljna je dosad obavljenim poslom. No ističe da je još puno projekata i planova pred sadašnjom upravom Fakulteta.

– Naš je tim mlad, bez radnog vremena. Dekan s prodekanima, ali i uz pomoć cijelog Fakultetskog vijeća vrijedno radi na unaprjeđenju Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Ove godine naš Fakultet slavi stoti rođendan, to je duga tradicija koja nas obvezuje da marljivo i predano čuvamo i unaprjeđujemo naslijeđeno, ali s obzirom na europske i svjetske trendove u odgoju i obrazovanju budemo ukorak s vremenom. Kvaliteta je naš imperativ te u tom smislu radimo na osuvremenjivanju naših studijskih programa, u čemu će nam od velike pomoći biti i sredstva koja su nam dodijeljena prijavljivanjem na natječaj HKO-a. U sklopu sredstava s kojima raspolažemo potičemo kolegice i kolege kao i studente na različita stručna i znanstvena i umjetnička usavršavanja. Planski obnavljamo infrastrukturu Fakulteta na sve tri lokacije – Petrinja, Čakovec, Zagreb – izrađujemo mape procesa kad je u pitanju unutarnja reorganizacija poslovanja Fakulteta. Ažurni smo u prijavljivanju projekata koje financira Europska unija, što je urodilo plodom, jer smo dobili sredstva za energetsku obnovu zgrade na lokacijskom odsjeku Učiteljskog fakulteta u Petrinji kao i dvorane na lokacijskom odsjeku Učiteljskog fakulteta u Čakovcu.

Na Učiteljskom fakultetu već šest godina postoji i Centar za cjeloživotno učenje. Jeste li zadovoljni njegovom ulogom i organizacijom?

– Nedugo nakon osnivanja sklopljen je sporazum o suradnji Učiteljskog fakulteta i Agencije za odgoj i obrazovanje, čime je ostvarena društvena prepoznatljivost kvalitete programa stručnog usavršavanja koji se u Centru provode. Voditeljica Centra prof. dr. sc. Dejana BOUILLET iznimno je angažirana da, osim u organizacijskom dijelu, programi Centra budu što vidljiviji i prepoznatljivi ciljanoj populaciji. Podatak da je našim programima obuhvaćeno više od 300 polaznika koji kontinuirano izražavaju zadovoljstvo ponuđenim sadržajem i kvalitetom stručnog usavršavanja upućuje na to da Centar zauzima važnu ulogu kad govorimo o cjeloživotnom obrazovanju stručnih djelatnika u području odgoja i obrazovanja.

U petogodišnjem razdoblju u sklopu Centra za cjeloživotno obrazovanje razvijeno je niz programa stručnog usavršavanja, među ostalima i djelotvorne strategije komunikacije s učenicima s problemima u ponašanju, obrazovna neuroznanost i neurodidaktika, logoterapija u odgoju i obrazovanju…

Koliko važnu ulogu može odigrati u edukaciji učitelja?

– Svrha je osnivanja Centra za cjeloživotno obrazovanje Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu sadržana u potrebi osiguravanja institucijskih preduvjeta za razvoj i provedbu programa cjeloživotnog obrazovanja stručnih djelatnika u području odgoja i obrazovanja, kako bi se osiguralo da Fakultet aktivno, sustavno i kontinuirano sudjeluje u procesu obnavljanja postojećih i usvajanja novih kompetencija profesionalnih dionika odgoja i obrazovanja, radi poboljšanja kvalitete i širenja mogućnosti njihova trajnoga profesionalnog razvoja. Želja nam je da nam dječji vrtići i škole, odgojitelji, učitelji i stručni suradnici postanu još aktivniji partneri u cjeloživotnom učenju te da iskažu svoje potrebe i želje u tome smislu.

Spomenuli ste da Centar želite podići na višu razinu. Što to znači? Koje će nove programe ponuditi?

– Kolegice i kolege Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu osluškuju potrebe svojih bivših studenata te u skladu s tim i, naravno, u skladu s odgojno-obrazovnim trendovima kreiraju nove programe. Dakle, namjera nam je da nakon završenog fakulteta kolegice i kolege imaju mogućnost cjeloživotnog obrazovanja kroz različite programe koje Centar nudi i koje planira ponuditi, jer ih želimo pratiti i pomoći im u daljnjem stručnom usavršavanju. Cjeloživotno učenje imperativ je današnjeg društva, a odgojitelji i učitelji nemaju pravo na prosječnost. Točno ste naveli da Centar želimo podići na višu razinu. To se odnosilo isključivo na povećanje vidljivosti samog Centra i programa koje nudi.

Nije jasno zbog čega nismo zbrojili pamet hrvatskih stručnjaka koji itekako znaju kako kreirati didaktičke aranžmane da budu u službi ishoda učenja. Na to pitanje trebaju odgovoriti oni koji su odgovorni za provedbu Škole za život. Doduše, nameće se pitanje kakvu školu i za što pohađaju svi ostali učenici koji nisu uključeni u Školu za život

……………………………………..

U tom smislu imamo jako dobru suradnju s Agencijom za odgoj i obrazovanje koji naše programe oglašavaju u svom katalogu. No naši se programi plaćaju i to vjerojatno ograničava potencijalne prijavitelje, stoga se u tom smislu treba potruditi i apelirati da kreatori obrazovnih politika nađu rješenje kako bi se svima koji su uključeni u odgojno-obrazovni proces omogućilo subvencioniranje da sudjeluju na ovakvim i sličnim programima. Dakle, smatram da se treba povećati iznos koji odgojno-obrazovne ustanove dobiju od Ministarstva znanosti i obrazovanja za usavršavanje stručnih suradnika, odgojitelja i učitelja.

Što mislite o predstojećoj reformi obrazovanja?

– Smatram da nam je reforma potrebna, ali naglašavam reforma, jer ovo što se u Hrvatskoj trenutačno događa nije reforma, nego tek parcijalni zahvati koji mogu i ne moraju u konačnici biti u službi reforme hrvatskog obrazovnog sustava. To će vrijeme pokazati.

Je li ona dobro pripremljena?

– U Republici Hrvatskoj postoje vrsni profesori koji su dio svojega radnog vijeka posvetili istraživanjima na području obrazovnih politika, primjerice emmeritus prof. dr. sc. Nikola Pastuović, prof. dr. sc. Vlatka Domović, prof. dr. sc. Dijana Vican, za koje smatram da znaju kako se radi kvalitetna priprema reforme obrazovnog sustava. Nažalost, naši su procesi tekli u suprotnom smjeru.

Može li donijeti i koje pozitivne promjene u naš sustav obrazovanja?

– Ne spadam u anarhiste, odnosno ne mislim da sve što se radi nije dobro, naravno da će neke promjene dobro doći iako su fragmentalne. Nije dobro da se, kad se govori o reformi, samo ističu negativne stvari i ono što u sustavu nedostaje već bi reforma trebala istaknuti i ono što je sustavu dobro i to dodatno poticati i osnaživati. Stoga o sustavu odgoja i obrazovanja ne procjenjujem samo kao stručnjak već kao majka troje djece školske dobi različite dobi. Iz te perspektive ne mogu ne istaknuti kako rasterećenje školskih učeničkih torbi toplo pozdravljam, no ne tako da se udžbenici važu. Opremanje škola digitalnom tehnologijom je potrebno, no jesmo li ispitali tržište, odnosno zadovoljili tehničke preduvjete za njihovu uporabu? Imamo li razvijenu kulturu njihove uporabe? Ako sve škole i sve učenike i opremimo kako smo planirali, tko će održavati takav sustav? To ne rade učitelji informatike, jer to nije u području njihovih zaduženja. Jesu li nova zapošljavanja na pomolu? Samo nije mi jasno zašto se ne vodi računa o Pedagoškom standardu po kojem osvjetljenje u svakoj učionici na svakom učeničkom stolu treba biti 500 luksa, a u velikoj većini naših škola to je do oko 250 luksa. Djeca su na nastavi pet, šest pa čak i sedam sati dnevno, što znači da dopuštamo sustavno gubljenje vida. U kasno proljeće, ljeto i početkom jeseni posebno u južnim dijelovima Lijepe Naše vrućine i sparine su nesnošljive. Novac za klimatizacijske uređaje nemamo, a da ih i kupimo električna mreža škola ne može podnijeti takvo opterećenje. Mogla bih navesti jako puno sličnih primjera, ali to ne znači da ne podržavam ministricu u nastojanju da barem nešto promijeni nabolje, samo mislim da treba krenuti od temelja.

U Školi za život, koja je bila uvertira uvođenju kurikularne reforme, a tako će kako sada izgleda biti i u reformi, isključeni su učiteljski fakulteti i njihovi stručnjaci. Što mislite zašto je tako?

– Učiteljski fakulteti kao i svi ostali fakulteti koji obrazuju buduće učitelje i nastavnike imali su mogućnost javiti se na različite natječaje Ministarstva znanosti i obrazovanja. Mnogo je naših kolega to i učinilo, pa su u reformi aktivno sudjelovali. No ono što mi jako smeta jest konzultiranje i angažiranje stranih stručnjaka kada se govori o nastavi usmjerenoj na učenike, jer je taj koncept predstavljen kao nešto novo, ustvari to je nešto što moje kolege didaktičari i ja provodimo u sklopu naše redovite nastave. Jer, učenje istraživanjem, učenje rješavanjem problema, suradničko učenje, učenje igrom itd. odavno su poznati koncepti. Još iz vremena Marije Montessori, a te su koncepte u svojim istraživanjima još prije tridesetak godina potvrdili i neuroznanstvenici. Svakako o temi učenja i poučavanja mnogo toga mogu reći i stručnjaci koji se bave psihologijom učenja te razvojnom psihologijom, pa smatram da je i njih trebalo snažnije uključiti u reformu. Stoga mi nije jasno zbog čega nismo zbrojili pamet hrvatskih stručnjaka koji itekako znaju kako kreirati didaktičke aranžmane da budu u službi ishoda učenja. Na to pitanje trebaju odgovoriti oni koji su odgovorni za provedbu Škole za život. Doduše, nameće se pitanje kakvu školu i za što pohađaju svi ostali učenici koji nisu uključeni u Školu za život.

Može li se kvalitetna reforma provesti bez njihova mišljenja i iskustva?

– Da bi reforma bila kvalitetna ne mogu se zaobići učiteljski i svi ostali fakulteti koji obrazuju učiteljski kadar. Isto tako ne može se izostaviti rani i predškolski odgoj i obrazovanje. Dakle, bez svih dionika koji čine obrazovnu cjelinu nema kvalitetne odgojno-obrazovne reforme.

Mogu li učiteljski fakulteti na odgovarajući način obrazovati mlade ljude koji će sutra raditi u reformiranom obrazovnom sustavu?

– Naravno da mogu. To i činimo. Pratimo svjetske trendove, mijenjamo programe, trudimo se biti ispred vremena u kojem živimo i radimo, jer smo svjesni svoje društvene odgovornosti. No, osnovnoškolski je sustav još uvije inertan, službe su pomalo neusklađene i podosta inzistiraju na formalizmu, što onda koči i usporava primjenu novih ideja u obrazovnom sustavu. Trebalo bi poraditi na usklađivanju Zakona o osnovnom školstvu, različitih pravilnika, jer katkad nije jasno kako postupiti.

O sustavu odgoja i obrazovanja ne procjenjujem samo kao stručnjak već kao majka troje djece školske dobi različite dobi. Iz te perspektive ne mogu ne istaknuti kako rasterećenje školskih učeničkih torbi toplo pozdravljam, no ne tako da se udžbenici važu. Opremanje škola digitalnom tehnologijom je potrebno, no jesmo li ispitali tržište, odnosno zadovoljili tehničke preduvjete za njihovu uporabu? Imamo li razvijenu kulturu njihove uporabe? Ako sve škole i sve učenike i opremimo kako smo planirali, tko će održavati takav sustav? To ne rade učitelji informatike, jer to nije u području njihovih zaduženja. Jesu li nova zapošljavanja na pomolu? 

……………………………………..

Ravnatelji gotovo uvijek idu u korist djelatniku ili učeniku, no onda se opet prevelik formalizam očituje u inspekcijskom radu, sšto ne ostavlja dovoljno prostora učitelju da bude kreativan i da uistinu primijeni ono što sje naučio u svom formalnom, neformalnom ili informalnom obrazovanju i cjeloživotnom usavršavanju. Zalažem se za veću autonomiju ravnatelja i učitelja, ali i veću propusnost sustava u oba smjera, bilo da je riječ o napredovanju učitelja ili o onima koji ne ispunjavaju svoje radne obveze.

Mnogi smatraju da ozbiljna reforma obrazovanja mora krenuti od reforme programa učiteljskih fakulteta. Slažete li se s tim?

– To je imperativ! Zamislite savršen sustav u koji se iz dana u dan zapošljavaju odgojitelji i učitelji koji se u njemu ne snalaze. Upravo obrnuto treba postaviti stvari. U funkcioniranje vrtića i škola treba ulagati, odgojiteljski i nastavni kadar slati na različite edukacije, a nosioci novina su učiteljski fakulteti. Naglašavam učiteljski, jer termin učitelj obuhvaća sve osobe odgovorne za učenje i poučavanje djece do završetka srednjega obrazovanja, bez obzira na to je li riječ o ranom i predškolskom odgoju, osnovnom ili srednjem obrazovanju, uključujući i tehničko, stručno i umjetničko obrazovanje, kako stoji na 45. stranici Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije iz 2014. godine.

Jesu li učitelji koji su obrazovani prije 25 ili 30 godina dovoljno educirani i osposobljeni za rad s današnjim recimo prvašićima, petašima, osmašima?

– Odgovorno tvrdim da jesu, jer su učitelji intrinzično motivirani za svoj posao. Najveće nade polažem upravo na učitelje, jer rado prihvaćaju nove izazove, posebno ako im je jasna svrha njihova primjena. Samo, već 20-ak godina učitelji su izloženi različitim pokušajima provedbe reformi, koje su mahom bile neuspješne. No ono što je divno u našoj struci jest to da su iz takvih iskustava skupili određene ideje i koncepte koje primjenjuju u nastavi, jer ih smatraju korisnima. Samo, zamislite da se svako malo nameću nove ideje i koncepti koje učitelji trebaju provoditi, a isti su najčešće kontradiktorni u samoj suštini, biste li se i vi umorili i pomalo posustali? Biste li bili skeptični i tražili dodatni poticaj? S druge strane i ravnatelje se stavlja u nezavidan položaj, jer svjesni situacije moraju provoditi obrazovnu politiku koju im nameće Ministarstvo. Točnije, oni su između čekića i nakovnja.

Posljednje se vrijeme sve češće govori o potrebi uvjetno govoreći, zdravijeg načina odgajanja i obrazovanja djece. Ističe se da im treba dopustiti da budu djeca, da se igraju, borave u prirodi, vježbaju, a sve kako bi razvijali motoriku, koja je povezana s usvajanjem znanja i usvajanjem drugih vještina. Vaš je fakultet neurodidaktiku uveo kao izborni kolegij u sklopu učiteljskog studija. Koliko su studenti zainteresirani?

– Procesi učenja prirođeni su ljudskoj vrsti, a učenje je prirođen mehanizam na temelju kojeg funkcionira ljudski mozak. Utvrđeno je da je način na koji mozak funkcionira upravo način koji potpomažu strategije učenja usmjerene na učenika, o čemu je već u ovom intervjuu bilo riječi. Stoga smo kolega doc. dr. sc. Tomislav Topolovčan i ja uveli novi kolegij na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, koji nema nijedna zemlja u našem okruženju, riječ je o Uvodu u neurodidaktiku. Dakle, Uvod u neurodidaktiku bavi se organiziranjem nastave i aktivnosti učenja prema principima i načinima kako mozak i živčani sustav funkcionira i uči. S obzirom na to da je to relativno novi izborni kolegij, odaziv je velik. Kolega Topolovčan drži nastavu iz tog kolegija na našem lokacijskom odsjeku u Čakovcu, a ja u Zagrebu i svake akademske godine imamo po jednu skupinu. To je optimalan broj za kvalitetan angažman, jer se na našim kolegijima njeguje konstruktivističko učenje, nema klasičnog predavanja kao ni provjeravanja usvojenih sadržaja.

Što mislite o položaju učitelja danas, njihovu standardu i društvenom statusu?

– Učiteljima treba osigurati bolji status u društvu, no to ne mogu bez pomoći znanstvene zajednice koja i sama često učitelje preskače pri donošenju odluka koje ih se isključivo tiču, dok s druge strane očekuju njihovu apsolutnu podršku. Učiteljski je posao najproizvodnija djelatnost, jer od njih sve počinje, oni su temelj za sva druga zanimanja. Standard učitelja je poznat, jasno je da za taj sektor treba više izdvajati, no zar nije simptomatično da im je važnije priznanje za njihov rad od same novčane nagrde? U učitelje vjerujem kao i u to da će vrijeme u kojem će zauzeti status u društvu koji im pripada tek doći.

Sami ste prošli put od učiteljice, ravnateljice škole do docentice na fakultetu pa sada i prodekanice. Koliko su ti položaji različiti, odnosno bliski i može li, na što učitelji često upozoravaju, sveučilišni profesor koji nikad nije bio u razredu i o osnovnoj ili srednjoj školi ne zna mnogo biti dobar ministar obrazovanja?

– Moj je profesionalni put baš takav kao što ste i opisali. Kao učiteljica engleskog jezika u OŠ Ostrog u Kaštel Lukšiću svakodnevno sam bila u interakciji s učenicima i njihovim roditeljima. Vjerujem da smo se uzajamno oplemenjivali. To mi je najljepši dio profesionalnog života, a generacije mojih učenika postale su dio mene. Najtužniji je dan prvi dan moga ravnateljskog staža. Toga sam dana ispratila moje kolegice i kolege s dnevnicima ispod ruke koji su sa svojim učenicima u koloni prešli preko atrija škole, a ja sam se zatvorila u ured s četiri zida s pokojom slikom i računalom. No ubrzo sam shvatila da sada nemam više zaduženje za nekoliko razrednih odjela, nego za cijelu školu, nastavno i nenastavno osoblje, suradnju s lokalnom zajednicom, osnivačem, resornim ministarstvom.

Nije mi jasno zašto se ne vodi računa o Pedagoškom standardu po kojem osvjetljenje u svakoj učionici na svakom učeničkom stolu treba biti 500 luksa, a u velikoj je većini naših škola to do oko 250 luksa. Djeca su na nastavi pet, šest pa čak i sedam sati dnevno, što znači da dopuštamo sustavno gubljenje vida. 

……………………………………..

Uistinu sam u svakom trenutku ispred sebe imala naše učenike, kolegice i kolege prije nego što bih donijela neku odluku, jer sam smatrala da osim ravnatelja koji predano radi svoj posao nikakav pravobranitelj ili sindikalni povjerenik nije potreban. S druge strane, prodekanski je posao, a ja sam prodekan za poslovanje, razvoj i financije, iznimno zahtjevan. No zahvaljujući ravnateljskom iskustvu, posebno suradnji s računovotkinjom i tajnicom Škole naučila sam zanat i sada mi je to uvelike olakšalo razumijevanje mapa procesa poslovanja na Fakultetu, fiskalne odgovornosti, upravljanje ljudskim resursima… Da zaključim, put koji sam prošla uistinu je nadogradnja, svaka iduća stepenica po meni nije moguća bez da se prijeđe prethodna. Koristim priliku naglasiti kako se rezultati znanstvenog rada moraju moći primijeniti u praksi, jer inače postaju sami sebi svrha. Iskustvo rada u školi neprocjenjiv je doprinos u znanstvenom radu, jer je to spona koja nam često nedostaje i razdvaja sustav osnovnog, srednjeg i visokog obrazovanja. Želja mi je da buduća ministrica ili ministar za osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje bude upravo iz redova učitelja.

Da ste ministrica obrazovanja, koje biste promjene uveli, odnosno biste li krenuli s reformom i odakle?

– Naša ministrica prof. dr. sc. Blaženka Divjak iznimno je vrijedna, no da sam na njezinu mjestu, kad je u pitanju predškolsko i osnovnoškolsko obrazovanje, okružila bih se stručnjacima koji imaju iskustva na različitim razinama obrazovne vertikale i razumiju kompleksnost sustava. U samom je početku trebalo akomodirati učitelje i ravnatelje za nadolazeće promjene, naravno i sve druge dionike odgojno-obrazovnog sustava. Potom bih krenula na način koji sam prethodno već opisala. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine ]