KAKO PREŽIVJETI KRAJ NASTAVNE GODINE I UPIS U SREDNJU ŠKOLU

Učenjem i trudom, a ne silom do željenih ocjena

petak, 24. svibnja 2019.

Nema roditelja koji ne želi da njegovo dijete bude sretno, zadovoljno i bezbrižno, jer to je svakom roditelju najbolji dokaz da je dobar i brižan. I većina je roditelja spremna učiniti ama baš sve da bude tako…

Učenjem i trudom, a ne silom do željenih ocjena

… čak i kad se radi o školskim obvezama koje bi njihovo dijete trebalo izvršavati, a ne izvršava ih pa ima problema s ocjenama. I onda se lavina zakotrlja, pogotovo u mjesecima nakon proljetnog odmora.

Odjednom nastane panika, mnogi se pitaju kako dočekati i preživjeti kraj nastavne godine, kako da njihovo dijete ostvari što bolji uspjeh koji će mu jamčiti upis u željenu srednju školu. A kad uspjeh, iz roditeljske perspektive gledano, izostane, krenu pritisci na školu i učitelje. Od telefonskih poziva, preko dolazaka u školu i suočavanja s učiteljem, razrednikom, ravnateljem, pa sve do fizičkih nasrtaja na djelatnike škole, prijetnji hladnim ili vatrenim oružjem.

Nemali je broj i prijava prosvjetnoj inspekciji i traženja da njihovo dijete pred komisijom polaže predmetni ispit, jer su nezadovoljni ocjenom koja je već zaključena. I to se ponavlja iz godine u godinu.

Stručnjaci kažu da takvim svojim postupcima roditelji samo čine medvjeđu uslugu vlastitome djetetu, jer ga tijekom školovanja nisu naučili nekim osnovnim stvarima, ponajprije da mora biti savjesno i odgovorno prema svojim obvezama – da pohađa nastavu i svladava zacrtani program. Roditeljima je često puno lakše napisati zadaću ili riješiti neki zadatak umjesto vlastitog djeteta. No bilo bi svrhovitije da vlastito dijete potaknu da svoje zadaće napravi samo, da se osamostali, da shvati da može biti uspješno te da se nauči učiti, jer to je kompetencija koja će mu trebati cijeloga života.

Možda bi roditelji trebali pokazati svoj interes za školu tako da svakodnevno razgovaraju sa svojim školarcem. Da ga pitaju kako mu je bilo u školi, što je znao, što nije znao, ima li nešto što nije razumio do kraja, što ima za domaću zadaću, kad će je i kako napisati. I da ga osnaže i motiviraju da svoje obveze odrađuje samostalno.

Ako sjednu i počnu sami rješavati probleme, pisati zadaću i čitati lektiru, poručit će djetetu da mu je škola preteška i da je ne može samostalno svladati. A onda se krug zatvori, dijete zareda s ocjenama koje nisu onakve kakvima se i ono i njegovi roditelji nadaju pa krenu pritisci na školu i učitelje.

UČITELJI SE BOJE RODITELJA

Psihologinja Mirjana NAZOR smatra da je pritisak roditelja na učitelje sve veći, jer su roditelji sve nekritičniji prema vlastitoj djeci.

– Roditelji nisu spremni, a to bi trebali, tražiti više od svoje djece, jasno im definirati obveze. Stav da se fetišiziraju prava djece, a da se njihove dužnosti zanemaruju tijekom godine jako je izražen i onda je najlakše pritiskati učitelje. Škole nemaju kvalitetno definirane obveze i učenika i njihovih roditelja pa si roditelji uzimaju za pravo da istjeruju svoju pravdu, da pozivaju inspekciju, da traže komisijske provjere znanja svoga djeteta i da na najrazličitije načine plaše učitelje.

Dojam je da se u mnogim školama učitelji boje roditelja i da su zato spremni spuštati kriterije ocjenjivanja kako bi izbjegli eventualne probleme koje im roditelji mogu uzrokovati.

Roditelji nisu u stanju shvatiti i prihvatiti činjenicu da ne može svako dijete u baš svim predmetima biti briljantno i imati same petice, ali su njihove ambicije u odnosu na vlastito dijete često jako visoke.

Čini mi se da je u posljednje vrijeme profesionalna orijentacija učinila pomak, jer informira djecu i o strukovnim programima u kojima se mnogi mogu pronaći i zadovoljiti svoje interese. No primarni su problem roditelji koji sve to ignoriraju i radije će upisati dijete u gimnaziju pa makar poslije mature ne upisalo neki studij, nego ga upisati u strukovni program koji mu daje kruh u ruke i mogućnost zapošljavanja. I roditeljima bi trebalo pomoći da shvate da nije nužno pod svaku cijenu upisati gimnaziju ako je bolja opcija strukovni program – kaže Mirjana Nazor i sama se pitajući što učiniti da se smanji stres kod učenika i psihoza i panika kod njihovih roditelja.

– Trebali bi biti manje opsjednuti visokim ocjenama koje su važne jedino za upis u gimnaziju. I ne prisiljavati dijete na nešto što im je jako teško, što im može izazvati zdravstvene tegobe. Da je sustav upisa drukčiji vjerojatno bi se stvari poboljšale, kad bi se ispitivali interesi i sklonosti djece, jer to je važno i za motivaciju djeteta za uspješno svladavanje bilo kojeg obrazovnog programa.

Osim ocjena trebalo bi u obzir uzeti i druge varijable, ispitivati i sklonosti i želje učenika kako bi selekcija pri upisu u srednju školu bila što kvalitetnija, a ne isključivo na temelju ocjena koje svima otežavaju život. Moj je temeljni savjet da roditelji što više razgovaraju s vlastitim djetetom, da pokušaju zanemariti podatak gdje se upisuju druga djeca te da razmišljaju o tome što njihovo dijete želi. Jer najvažnije je da dijete bude sretno i zadovoljno, a ne da bude žrtva ambicija vlastitih roditelja – zaključuje psihologinja Mirjana Nazor.

O pritisku školskog sustava na učenike, o borbi za što bolje ocjene i o stresu koji je sve veći što je kraj nastavne godine bliži govori i dr. sc. Lana JURČEC, docentica na Katedri za psihologiju Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

– Na kraju nastavne godine učenici su već umorni, kao i učitelji, a hvataju se završne ocjene i stres je puno veći, a ocjena lošija od očekivane za svakog učenika ima više značenja. Ponajprije, dijete je svjesno da će razočarati roditelje, možda se i boji kazne, a još više strahuje da će eventualna lošija ocjena pokvariti njegov opći uspjeh i smanjiti šansu za upis u željenu srednju školu. U takvoj situaciji najvažnije je da roditelji ne stvaraju pritisak i bilo bi najbolje da stvore podržavajuće uvjete za svoje dijete – da ima mjesto za učenje, da mu omoguće instrukcije, a ne da rade umjesto njega. Pogrješno je kucati učiteljima na vrata i tražiti bolje ocjene ili im prijetiti, jer zaključna je ocjena rezultat cjelogodišnjeg, a ne rada u posljednjih mjesec dana nastavne godine. Istina, nekad je pritisak roditelja bio usmjeren na dijete, a danas oni pritišću učitelja. Ne razgovaraju s vlastitim djetetom da bi otkrili u čemu je problem nego idu na učitelja. Dosta logično, jer vrijednosti su se promijenile, a učitelji i njihov dignitet su srozani pa roditelji danas ružno govore o učiteljima i pred svojim djetetom, ali i u bilo kojoj drugoj situaciji. I oni su im krivci za djetetov neuspjeh.

Nisam pobornik ocjena i njihova prosjeka kao nečega za što se možemo uhvatiti. Tim više što ocjene nisu ponderirane, jer nije isto dobiti peticu iz domaće zadaće ili na testu provjere znanja. Različite elemente svakoga predmeta trebalo bi različito i vrjednovati. I zato nisam za aritmetičku sredinu. Praćenje i vrjednovanje trebalo bi unaprijediti. Ocjene jesu važne, ali dijete se ne može vrjednovati samo na temelju ocjena. Puno je primjera onih koji su bili i slabiji učenici, ali su u životu postigli zapažene rezultate u različitim područjima rada – smatra docentica Lana Jurčec.

ODLIKAŠI S POKRIĆEM

Zbog silne jurnjave za što boljim školskim uspjehom koji je jamstvo da će se puno lakše prijeći iz osnovne u srednju školu u posljednjih nekoliko desetljeća govori se o hiperinflaciji odlikaša, učenika koji s prosjekom 5,0 konkuriraju na najatraktivnija upisna mjesta u gimnazijama.

Godinama se govori da nije svaka petica jednako „teška” i to se vrlo lako ustanovi već na prvom polugodištu kada učenik drastično padne u školskom uspjehu pa se dogodi i poneka zaključena negativna ocjena. Kakvima se pokažu ti silni odlikaši iz osnovne škole koji su upisali željenu srednju školu pitali smo u nekoliko gimnazija koje su među najboljima u državi.

U zagrebačkoj XV. gimnaziji već četiri godine na upisima kandidatima dodatno provjeravaju znanja iz matematike. Prema riječima ravnateljice Ljiljane CRNKOVIĆ, time žele dati šansu onim učenicima koji su prepoznati kao sjajni u matematici, ali su tijekom osnovne škole imali jednu ili dvije četvorke, koje mogu kompenzirati rezultatom na dodatnoj provjeri.

– Dajemo šansu onima koji nemaju prosjek 5,0 jer takva je ocjena vrlo često nerealna i doista je previše odlikaša u osnovnoj školi.

Tako svake godine upišemo tridesetak kandidata i zadržimo visoko selekcionirani upis u našu školu, što se potvrđuje i iz godine u godinu. Sve su to djeca s razvijenim radnim navikama, vrlo motivirana i s prosječnom ocjenom 4,5 završavaju prvi razred.

To nam potvrđuje da smo u prvi razred upisali odlikaše s pokrićem, a ne s peticama koje se vrlo brzo istope. Kod nas nema lomova koji se znaju dogoditi u nekim školama kad već na prvom polugodištu takvi odlikaši iz osnovne škole imaju zaključenu poneku negativnu ocjenu.

Uvođenje prijamnih ispita za upis u gimnazije ne smatram rješenjem. Naime, uvijek će biti nekoliko škola koje će biti posebno zanimljive učenicima i ne bih samo zbog nekolicine njih uvodila malu maturu ili neki drugi oblik prijamnog ispita. Rješenja ipak postoje. Možda bi bilo dobro u osnovnoj školi uvesti hibridno vrjednovanje pa i provoditi svojevrsne nacionalne ispite iz matematike i drugih glavnih predmeta čime bi se stekla realnija slika o svakom učeniku – zaključuje ravnateljica Ljiljana Crnković.

Slično razmišlja i Milica MEDAK, ravnateljica Gimnazije Lucijana Vranjanina u Zagrebu, koja tvrdi da bi svojevrsni nacionalni ispiti mogli pomoći da se usporedi stvarno znanje i postignuće svakog učenika s njegovim ocjenama iz osnovne škole. I smatra da treba mijenjati svijest ljudi – da postane normalno da nisu svi učenici odlikaši i da ne moraju svi upisati gimnaziju, već da mogu upisati i strukovne programe i ostvariti se i kao osobe i kao stručnjaci.

– Problem je u tome što su gotovo svi učenici odlikaši pa onda nema gradacije ni selekcije među učenicima. Stoga je nužno dovesti u realne okvire ocjene iz osnovne škole, jer mnogi pokazatelji potvrđuju da učenici nisu tako dobri iako je prosječna ocjena u osnovnoj školi 4,7. Godinama nastojimo u školu upisivati učenike koji su ponajprije spremni raditi. Lani nitko od učenika nije pao razred, a prosječna je ocjena na cijeloj školi 4,55.

To znači da su učenici koji su se upisali zadržali razinu ocjena koje su donijeli iz osnovne škole. Ima, naravno i učenika koji su umanjili opći uspjeh, ali nije to tako drastično. Moguće probleme odmah na početku školske godine detektira naša stručno-razvojna služba pa savjetujemo roditelje što da rade, kako da se postave, kako da zajednički rješavamo probleme. Djeci treba pomoći i mi smo zato tu. Veliki je problem lažna slika koju steknu o sebi kroz ocjene iz osnovne škole, jer poruka je djeci da su jako pametni, da sve znaju i da će u svemu biti uspješni, a mi na inicijalnim testiranjima utvrdimo da to baš i nije tako – rekla je ravnateljica Medak.

Ravnateljica III. gimnazije u Splitu Deana BOKŠIĆ ističe da je najveći problem u tome što osnovne škole nemaju iste kriterije pa se događa da neki učenici, koji ne zaslužuju ni po sklonostima niti po radnim navikama, samo na temelju ocjena upišu gimnaziju i onda dožive pad. Jer, neki dobiju pogrješnu sliku o sebi na temelju svih petica koje su tijekom školovanja dobili.

– Je li kriv učenik ili roditelji koji su dosta nerealni pa pritišću profesore? Na kraju se sve to pretvori u medvjeđu uslugu djetetu koje upiše obrazovni program u kojem se ne bi trebalo naći. Uza znanje iz osnovne u srednju školu osim sklonosti i talenta trebaju donijeti i radne navike. U osnovnim školama koje imaju visoke kriterije djeca sve to imaju, ali su im ocjene nešto niže. Rado bismo takve upisali, ali ne mogu proći upravo zbog ocjena. I zato mislim da su najveći problem neujednačeni kriteriji ocjenjivanja u osnovnoj školi. Možda bi bilo dobro da škole uvedu dodatne provjere za kandidate kao što to neke već i rade. Jer, dogodi se da učenik doživi neuspjeh već u prvom polugodištu, da ima negativne ocjene i napusti školu, jer se pokazalo da njegova petica iz osnovne škole nije takoreći prava petica i da ne može do kraja ispunjavati svoje obveze. Povrh toga, takva djeca nemaju radne navike i nisu spremna raditi onoliko koliko treba. Jer, sve nedostatke i moguće rupe u znanju uvijek mogu nadoknaditi radom, a ako misle da mogu bez rada ili s minimalnim naporom pokriti nedostatke onda dožive neuspjeh. I osnovna bi škola svim učenicima trebala osvijestiti tu temeljnu spoznaju – da se do dobrog rezultata može doći jedino s puno rada i truda – zaključila je ravnateljica Deana Bokšić. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školskew novine | Napisao Marijan ŠIMEG ]

Vezani članci
Školski portal: Što je sve dobro napraviti prije kraja nastavne godine

Što je sve dobro napraviti prije kraja nastavne godine

…a što bi vam moglo pomoći da poboljšate svoj rad,…

Školski portal: Nastavnu godinu privodimo kraju

Nastavnu godinu privodimo kraju

Ključno je isplanirati rad sve do sitnih detalja. Učenici uvijek…

Školski portal: Precizno odbrojavanje do ljetnih praznika

Precizno odbrojavanje do ljetnih praznika

Evo deset prepreka koje učitelj mora svladati prije nego što…

5+ klub
Stručni skupovi Školske knjige
Slovopis
e priručnik
Preuzimanje digitalnih udžbenika
Preuzimanje višemedijskih materijala
Preuzimanje višemedijskih materijala za srednju školu
E-priručnik Tehnička podrška
Lente vremena
Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

...nego su odlučili provesti revoluciju svojeg…

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto je važna dinamička akomodacija i…

Zašto su učitelji tako umorni

Zašto su učitelji tako umorni

Ako ste poput većine učitelja koje…