…navodi Iris BIŠKUPIĆ BAŠIĆ, autorica monografije Zbirka tradicijskih dječjih igračaka u kojoj donosi povijesni pregled izrade igračaka u našim krajevima.

Ova muzejska savjetnica u Etnografskom muzeju obuhvatila je terenska istraživanja, razgovor s majstorima koji izrađuju igračke, fotografije tih majstora pri radu, kao i pregled svih 1134 igračke iz fundusa Etnografskog muzeja u Zagrebu, a broj je u neprekidnom porastu. Predmeti su to, često vrlo inovativni, kojima su se igrala najčešće seoska djeca, a ponekad su ih sama i radila ili su ih za njih izrađivali odrasli. Kako o knjizi navodi Goranka HORJAN, ravnateljica Etnografskog muzeja u Zagrebu, u njoj je obuhvaćeno i nekoliko lokacija u Hrvatskoj gdje su se organizirano bavili njihovom proizvodnjom. U ovoj je knjizi autorica iznijela na vidjelo bogatstvo tradicijskog stvaranja koje se desetljećima odvijalo u različitim krajevima Hrvatske, a danas je ostalo sačuvano samo u određenim geografskim područjima. Marijabistrički i stubički kraj još je uvijek djelatni centar izrade tradicijskih drvenih igračaka, ali one stižu na tržnice i u dućane na udaljenim odredištima. Igračka često putuje, ona je pravi globetrotter današnjeg doba. Upravo zahvaljujući trudu autorice knjige, tradicijske dječje igračke Hrvatskog zagorja upisane su na UNESCO-ov reprezentativni popis nematerijalne baštine.

OSEBUJNO UMIJEĆE

Kako navodi Biškupić Bašić, iako mala na karti europskih zemalja, među onima u kojima se izrađuju dječje igračke svakako je i Hrvatska, jer kao što su se izrade igračaka srednjoeuropskih zemalja temeljile na vlastitoj tradiciji, tako su i drvene dječje igračke prepoznatljiv hrvatski proizvod.

– Upravo se na našim prostorima u 19. stoljeću razvilo osebujno umijeće izrade igračaka koje se, u sredinama u kojima se način izrade u pojedinim obiteljima prenosio iz generacije u generaciju, zadržalo sve do današnjih dana.

U pojedinim selima Hrvatskog zagorja u 19. stoljeću, kao dopunska djelatnost šire zajednice razvila se proizvodnja dječjih igračaka. Mnogo ljudi, a malo zemlje, šumovit kraj bogat drvom, sve je to navelo darovite pojedince da počnu izrađivati svirala jedinke i dvojnice, jednostavna glazbala koja su služila kao dječje igračke. Postupno se od igračaka za vlastite potrebe razvilo osebujno umijeće izrađivanja igračaka, koje se očuvalo do današnjih dana. Od samih početaka izrađuju ih samouki drvorezbari, stanovnici Stubičkog i Bistričkog Laza, Gornje Stubice.

Prigorsko selo Vidovec smješteno na istočnim obroncima Zagrebačke gore ima dugu povijest izrade drvenih igračaka. Kako u knjizi navodi Biškupić Bašić, već 1884. zabilježeno je u glasilu Obrtnik kako žive i zbog čega seljani izrađuju igračke. U tekstu se citira kako seljani teško žive i da na vrlo primitivan način izrađuju igračke koje potom prodaju u Zagrebu. Autor ipak optimistično zaključuje tekst i navodi da je za obrt potrebno školovati mlade ljude, ali nažalost to će ići sporo i tek početkom 20. stoljeća zahvaljujući aktivnosti Ženske udruge za uščuvanje i promicanje narodne pučke umjetnosti i obrta dolazi do pomaka. Tako tridesetih godina pod okriljem te udruge započinje organizirana izrada dječjih igračaka te se osniva prva seljačka zadruga za izradu dječjih igračaka u Vidovcu.

U južnim krajevima Hrvatske tradicija izrade dječjih igrački puno je skromnija. Tako autorica navodi primjer sela Zelova u kojem su igračke izrađivali uglavnom muškarci i djeca, ali potkraj četrdesetih godina prošlog stoljeća spominju se i dvije djevojke Iva Jukić i Danica Delaš, koje izrađuju igračke. Bašić smatra da taj podatak svjedoči kako su osim muške djece i ženska već u dobi od 14 godina pomagala odraslima u radu, a naučili su i samostalno izrađivati pojedine predmete namijenjene prodaji. Budući da se sve radilo ručno, i zelovske su igračke svojevrsni jedinstveni izvorni primjerci.

KLEPETAVI LEPTIRIĆ

Iris Biškupić Bašić navodi kako je i danas jedna od najpopularnijih igrački leptirić koji se gura na štapu i klepeće.

– Tu igračku vole i djeca i roditelji, a popularna je i među turistima koji dolaze u Hrvatsku. Ona se izrađuje uglavnom ručno i svaka je drukčija, ali s obzirom na to da je proizvodnja velika nešto se ubrzalo i strojevima. U prošlosti je bila podjela posla u izradi igračke, jer su je muškarci izrađivali, a žene oslikavale. To je vesela igračka koju se čuje, a prilagođena je potrebama tržišta. Naravno u ovo današnje vrijeme ne radi se samo o igračkama nego i o atraktivnom suveniru – navodi Biškupić Bašić i dodaje kako se prema današnjim propisima u izradi igračaka ne smiju upotrebljavati čavli, što je nekad bilo učestalo.

Biškupić Bašić govori nam i o najneobičnijim igračkama među koje svrstava one koja su izradila sama djeca poput malog zvrka napravljenog od orahove ljuske.

– Na drugoj strani odrasli su često radili zipke od hrastovine koje su nastale ukrašavanjem, i paljenjem drvene površine, pa male saonice, minijaturne grablje i slično – navodi Biškupić Bašić i dodaje kako je jedna od praktičnijih igračaka i „hodočasnički štab”, koji je služio i kao štap kod hodočašća, a onda bi se nakon povratka darivao djeci kao svirala.

Zemlje poput Njemačke, Italije, Portugala, Poljske i Rusije imaju bogatu literaturu o dječjim igračkama, a u tim zemljama postoje i muzeji igračaka te stručnjaci koji se bave isključivo spomenutom temom. Nama najbliži muzej igračaka onaj je u Novom Sadu, koji osim igračaka iz 19. i 20. stoljeća ima kolekciju više od 500 najraznovrsnijih predmeta od voska, a radi se o svijećama rađenima u duborezu s biljnim i životinjskim motivima, brojne i raznovrsne životinje, ogledala, okviri, slike, knjige s biblijskim zapisima… [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine ]