Igrokaz je napisan u proljeće 2011. godine i izveden sedam puta u raznim prigodama, na natjecanjima i gostovanjima.

…………………………………………………………..

 Uloge:  povjesničar Stjepan

              povjesničarka Paula

             Ivan Mažuranić

             Matija Antun Relković

             Josip Runjanin

             Josip Kozarac

             Ivan Kozarac

             Miroslav Slavko Mađer

…………………………………………………………..

(Dvoje djece, povjesničara i arheologa, dolazi na scenu noseći torbu s opremom za arheološka iskapanja. Navlače rukavice i uzimaju pribor za rad. Na sceni su razbacani rekviziti – kamene ploče i skriveni stari predmeti.)

PAULA:

„I, Stjepane, koja je lokacija danas na redu?”

STJEPAN:

„Danas imamo pune ruke posla. Gdje god u Vinkovcima netko zabode lopatu, pronađe nešto vrijedno. Tako je nedavno pronađeno srebrno posuđe iz 4. stoljeća prije Krista, a čuo sam i za još jedan vrijedan pronalazak ostataka stare bazilike. Da ne govorim o ljudskim ostatcima iz rimskoga doba.”

PAULA:

„Čekaj, čekaj! Hoćeš reći da danas čistimo lubanje?”

STJEPAN:

„Ma ne, Paula! Opet nisi bila na satu povjesničara. Učiteljica nam je zadala da istražimo… Stani malo, reći ću ti poslije! A gdje je naš gost?”

PAULA:

„Koliko ja vidim, tu smo samo ti i ja u prašini do koljena.”

(Na scenu dostojanstveno ulazi Mažuranić, a oni ga u čudu gledaju.)

STJEPAN:

„Jeste li vi dogovorili sastanak s nama? Mi smo arheolozi, Paula i Stjepan.”

MAŽURANIĆ:

„Da, da. Ja dogovorih sastanak s pronalazačima stvari. Kako ono bješe? Arkeolozi?”

STJEPAN:

„Ar-he-o-lo-zi. Da, mi tragamo za predmetima iz prošlosti. Dobili smo zadatak da otkrijemo koje su to velike osobe obilježile povijest našega grada. Najprije ćemo tragati za predmetima koji upućuju na njihov rad.”

MAŽURANIĆ:

„Vrlo zanimljivo. Stojim vam na usluzi i siguran sam da će nas ovo putovanje prošlošću obogatiti.”

PAULA:

„A što vama treba pronaći?”

MAŽURANIĆ:

„Zapravo, malo mi je nezgodno što vas prekidam u poslu. Želim upoznati najslavnije osobe iz Vinkovaca u 21. stoljeću.”

STJEPAN (smješka se):

„Oprostite, možda niste razumjeli. Arheolozi pronalaze predmete iz prošlosti.”

MAŽURANIĆ:

„Tko nađe jedno naći će i drugo. Ja vjerujem u vas baš kao što vjerujem u svu djecu moje i vaše škole.”

PAULA:

„A vi ste?”

MAŽURANIĆ:

„Oprostite, molim vas, Ivan Mažuranić.”

STJEPAN:

„Ban?”

PAULA:

„Pučanin?”

MAŽURANIĆ: „I književnik, i ban, i političar… No, ne bih vas zamarao svojim poslovima. Nastavite vi svoj. Kopajte! Tražite! Zadatak se neće izvršiti sam.”

STJEPAN ( Pauli): 

„Čula si. Kopaj!”

PAULA:

„Lako ti je reći kopaj kad ja imam alat u ruci. Svašta.”

(U pozadini se čuje glazba iz Odiseje 2001. Paula izvlači kalendar Orion, ali pozornost joj odvlači platno koje odmotava i podiže na stalak lik Miroslava Slavka Mađera. Stalak s platnom nalazi se na prednjoj lijevoj strani pozornice. Svi su začuđeni. Mažuranić priprema bilježnicu za popisivanje pronađenih predmeta. Ostali su likovi okrenuti leđima publici i stoje nepomično pokraj rekvizita na sceni.)

PAULA:

„Stjepane, pronašla sam nešto! Ovo je sigurno nešto!” (Okreće kalendar Orion u ruci i zbunjeno ga uspoređuje s platnom na kojem je nacrtano zviježđe Orion.)

STJEPAN:

„Nešto??? To je Orion, najstariji indoeuropski kalendar, dokaz da su Vinkovci najstariji europski grad! Bravo, Paula, kopaj dalje!” (Sprema kalendar u kovčeg, a Mažuranić zapisuje pronađeno.)

(U pozadini se čuje kratak instrumentalniodlomak dok arheolozi traže. Paula podiže ćup. Njih se dvoje ukipi, a Mažuranić šeće s rukama na leđima i nadgleda sve.)

PAULA:

„Baš sam žedna. Možeš li mi, Stjepane, natočiti malo vode u ovo?” (Dodaje Stjepanu ćup.)

STJEPAN:

„Gospodine Mažuraniću, čujete li vi ovo? Da joj natočim vode u ćup s likovima Valensa i Valentinijana? E to bi bio smak svijeta!”

MAŽURANIĆ:

„Uistinu svašta.”

PAULA:

„A zašto ja ne bih pila iz njihova… ćupa?”

STJEPAN:

„Nitko ne pije iz onoga što je pripadalo rimskim carevima. A ova su se dvojica rodila baš ovdje, u Vinkovcima.”

MAŽURANIĆ:

„U Cibalama, ako ćemo biti povijesno točni.”

STJEPAN: „Da, u Cibalama, rimskom gradu na tlu današnjih Vinkovaca. Kopaj, Paula moja, tko zna što nas još čeka dolje!” (Dodaje Mažuraniću ćup, a on ga sprema u kovčeg i zapisuje.)

(U pozadini se čuje kratak instrumentalni odlomak dok arheolozi traže. Paula podiže križić.)

PAULA (ushićeno):

„Križ, kakav krasan privjesak za moj lančić!”

STJEPAN:

„E danas svatko može biti arheolog. Pa zar ti ne vidiš da ovom križu nije mjesto na tvojem vratu, nego u muzeju?”

PAULA:

„Što će križić u muzeju?”

STJEPAN:

„Kako to misliš što će tamo? Muzej se nalazi blizu crkve Euzebija i Poliona, a meni se čini da je ovo baš Polionov križić. Pa kad završiš s kopanjem, ravno s tim vrijednim predmetima u muzej! Njih dvojica su bili… Nisam baš sasvim siguran. Vi, gospodine Mažuraniću, znate tko su oni bili?”

MAŽURANIĆ:

„Naravno, mladi gospodine, naravno. Mučenici biskup Euzebije i lektor Polion. Crkva u središtu Vinkovaca nazvana je po njima ako se ne varam.”

STJEPAN:

„Ne, ne varate se. To su oni, vinkovački svetci. Paula, što ti radiš? Nikad nećemo završiti posao ovim tempom.” (Sprema križić u kovčeg.)

MAŽURANIĆ:

„Samo naprijed, kćerce, gospa iz povijesti, pardon, učiteljica, bit će ponosna na tebe.” (Zapisuje pronađeno.)

(U pozadini se čuje kratak instrumentalni odlomak dok arheolozi traže. Paula pronalazi knjigu i otpuhne prašinu s nje.)

PAULA (zamuckujući):

„Knjiga? Čudan neki rukopis. Matija Antun Relković…”

MATIJA ANTUN RELKOVIĆ (okrene se prema publici, recitira stihove na mjestu, a potom ponovno okrene leđa publici i ostane nepomičan):

 „Slavonijo, zemljo plemenita,

      Vele ti si lipo uzorita.

Nakićena zelenim gorama,

     Obaljana četirim vodama,

Na priliku zemaljskoga raja, rike teku sa četiri kraja.”

 STJEPAN:

„Odlično, Paula! Njegovi su tekstovi kao stvoreni za nas.”

PAULA:

„Oprosti, ali ništa te ne razumijem. Kakve veze ja imam s Relkovićem?”

STJEPAN:

„Matija Antun Relković bio je poznati prosvjetitelj i zaslužan je za poticanje na školovanje, a to je upravo ono što nama treba.”

PAULA:

„Stjepane, ali…” (On je presiječe pogledom.) „Dobro, dobro, tražim dalje.”

(Dodaje knjigu Mažuraniću, a on je sprema u kovčeg i zapisuje.)

 (U pozadini se čuje kratak instrumentalniodlomak dok arheolozi traže. Paula pronalazi tekst hrvatske himne.)

PAULA:

„Uf, slavnih Vinkovčana na svakom koraku. Što li je sad ovo? Pogledajte!” (Pokazuje obojici.)

STJEPAN:

„Josip Runjanin. Eee! Tko zna bi li onako lijepa, dostojanstvena i svečana bila naša himna da je nije uglazbio baš ovaj Vinkovčanin…”

 JOSIP RUNJANIN (okrene se prema publici i recitira stihove na mjestu):

„Žanju srpi, mašu kose,

Djed se žuri, snope broji,

Škriplju vozi, brašno nose, 

Snaša preduć malo doji.

Pase marha, rog se čuje,

Oj,oj zvenči, oj, u tmine,

K ognju star i mlad šetuje;

Evo t’ naške domovine!”

 JOSIP RUNJANIN:

„Kako da ove lijepe stihove dostojno uglazbim? Kako?” (Kad izgovori te riječi, ponovno okrene leđa publici i ostane nepomičan.)

 MAŽURANIĆ:

„Svaka čast umjetniku, ali bez ljudi poput bana Šokčevića ne bismo mi imali državu kojoj himnu pjevamo.”

STJEPAN:

„Da, sjajna je njegova borba za gospodarski razvoj Hrvatske.”

MAŽURANIĆ:

„Kakav je to vojnik bio…”

PAULA:

„Ako sam dobro upamtila, Vinkovci su imali dva cara, biskupa, a sada spominjete i bana. Zanimljivo, nema što.”

STJEPAN:

„Nismo mi ovdje da tebi bude zanimljivo. Ako ne prikupimo sve na vrijeme, bolje da se ne pojavljujemo učiteljici pred očima. Istražuj!”

(Stjepan odlaže stihove u kovčeg. Mažuranić cijelo vrijeme popisuje pronađene predmete.)

(U pozadini se čuje kratak instrumentalni odlomak dok arheolozi traže. Paula podiže tkanicu. Stjepan i ona je razmotaju.)

PAULA (ponosno):

„Istražila!”

STJEPAN:

„Ma, nije moguće… Josipovo? Ili Ivanovo? Kozarci, ponos Vinkovaca.”

 

(Kozarci se okrenu prema publici i recitiraju stihove. Potom  ponovno okrenu leđa publici i ostanu nepomični.)

JOSIP KOZARAC:

„Ljubi tu svoju hrastovu šumu nadasve, budi u njoj kao u svojoj kući. Upoznaj svako drvo, svaku pticu, svaki glas; razgovaraj s tom šumom kao sa svojom materom.”

 IVAN KOZARAC (šokačkim govorom):

„Do dva konja, a obadva vrana,

Eno stoje čvrsto zauzdana,

A u koli sve miriši sijeno,

Ajde željo da se povezemo.”

 JOSIP KOZARAC:

„Kad god prođem tom šumom, i na moju dušu pada onaj čarobni i tajni mir, koji ipak govori u sto jezika i priča mi tisuć strahota i ljepota, da srce prestaje u mene kucati…”

 IVAN KOZARAC (šokačkim govorom):

„Za svijet, ljude, ni briga nas nije,

komu volja nek nam se i smije.

Sreća naša to su konji vrani…”

(Gleda u publiku.)

„Ajdmo, željo, dok su razigrani.” 

 

(Dok Kozarci govore, Stjepan napuhuje gajde.)

PAULA:

„Stjepane, kakva je to čudna sprava u tvojim rukama?”

STJEPAN:

„Sad ćeš vidjeti kako pravi Slavonac svira.”

(Stjepan svira nekoliko taktova skladbe Kalendari, a Paula ga prekine.)

PAULA:

„Hajde, Stjepane, prestani! Odlično sviraš, ali znaš da imamo pune ruke posla.”

STJEPAN:

„Što da radim kad sam nostalgičan tip?!”

 STJEPAN:

„Poslije Kozaraca ništa nije bilo isto.”

MAŽURANIĆ:

„Pisalo se, slikalo i stvaralo više nego ikada. Baš sam sretan što sam danas ovdje s vama, što otkrivam svu ljepotu riječi.”

PAULA:

„A ja sam mnogo toga danas otkrila.” (Ljenčari.)

STJEPAN (Mažuraniću):

„Vidite li vi ovo? Mi se ubismo od posla, a ona se odmara.”

MAŽURANIĆ:

„Mladost, moj gospodine, to je. Ne znaju oni što je ozbiljan rad.” (Popisuje pronađeno.)

 (U pozadini se čuje kratak instrumentalniodlomak dok arheolozi traže. Paula pronalazi staru knjigu i lista je.)

PAULA:

„Stjepane, vidi! Ovdje ima svega!” (Skače od uzbuđenja.)

STJEPAN:

„Svaka čast, Paula. Otkrili smo još slavnih Vinkovčana. Da, Paula, našu povijest pisali su i oni: Oton Kučera, slavni fizičar, pa Josip Brunšmid, utemeljitelj katedre za arheologiju, moj i tvoj kolega. Čekaj, čekaj, tu su još: Ferdo Šišić, poznati povjesničar, Alojzija Ulman, vinkovačka kiparica koja se proslavila u cijelome svijetu.”

PAULA:

„Stjepane, zaboravio si Miroslava Slavka Mađera, najvinkovačkijeg pjesnika.”

(Dodaju knjigu Mažuraniću koji je prelistava i sprema.)

(Dolazi Mađer koji je stajao iza platna i recitira svoje stihove.)

MIROSLAV SLAVKO MAĐER:

„Ti si bio

Colonia Aurelia Cibalae

sura imovina općina i Relkovićev zuj žica,

danas silos kukuruznika

i raskrsnica.

 … Čudan si ti grade,

nisi ni pjesma ni propalica

i u meni ima nešto od tvoga staroga poprsja

i slavonska lica.”

(Potom se rukuje s Mažuranićem i ostaje na sceni.)

(Stjepan i Paula spremaju alat u kovčeg.)

STJEPAN:

„Koliko pisaca, koliko riječi. Ah, Švagelj, veliki zaljubljenik u Vinkovce. Tu negdje među nama je i njegov duh.”

 STJEPAN:

„Sve riječi

mirišu na voće

u kojem zriju

samoće.”

PAULA:

„I ljubav tiha u mraku

i zvuci se roje u zraku.”

STJEPAN:

„Igra je sunca i žena

stabala i sjena.”

PAULA:

„Tu

negdje

je

srce

hljeba.”

ZAJEDNO:

„Himna

ravnice

i neba.”

 PAULA:

„Gospodine Mažuraniću, a vaše slavne osobe 21. stoljeća?”

MAŽURANIĆ:

„Djeco draga, sjetili ste se velikih Vinkovčana. Budite i vi na ponos svojoj školi, narodu i gradu kao što sam ja ponosan na vas. Vi ste za mene slavne osobe. Zapamtite, svatko od vas može pisati povijest. Možda je upravo sada piše.”

 

(Svi glumci izlaze na scenu i naklone se.)

…………………………………………………………..

Autorice su scenske igre profesorice hrvatskoga jezika i književnosti Mirela Klarić i Ivana Šego, OŠ Ivana Mažuranića – Vinkovci, igrokaz je napisan u proljeće 2011. g. i izveden sedam puta u raznim prigodama, na natjecanjima i gostovanjima.

 Literatura:

1. Šalić, Tomo. 2007. Vinkovački leksikon. Zebra. Vinkovci.
2. Kozarac, Josip. 1997. Slavonska šuma. Alfa. Zagreb.
3. Relković, Matija Antun. 1997. Satir u vershe Slavoncu.,  Ogranak Matice hrvatske. Vinkovci.
4. Kozarac, Ivan. 1997. Oda životu. Privlačica. Vinkovci.
5. Mađer, Miroslav Slavko. 1993. Žita zemlje. Privlačica. Vinkovci.
6. Mihanović, Vraz, Preradović, Botić, Šenoa. 2002. Izbor iz hrvatske lirike. Stvarnost. Zagreb.
7. Vinkovci u stihu. 1999. Priredio Mađer, Miroslav Slavko. Privlačica. Vinkovci.