No dobar dio vremena provodim radeći stvari koje su beskorisne i nepotrebne. Evo nekih stvari na koje učitelji svakodnevno gube dragocjeno vrijeme.

PIŠU CILJEVE UČENJA NA PLOČU.

Znate li tko to čita? Administratori koji promatraju vaš nastavni sat. Nitko drugi. Samo oni. Nikad nisam vidio učenika kako čita ciljeve učenja ili postavlja pitanja o njima. Dakako, ja bih o njima trebao govoriti u svojoj lekciji. Ali – budimo razumni. Imam 50 minuta da toj djeci prenesem osnovne ideje i koncepte. Nisam svemoguć.

POUČAVAJU GRAMATIKU.

U redu, neki su dijelovi gramatike korisni. Svoje učenike na primjerima rečenica poučavam da prepoznaju različita gramatička pravila. No jednostavno se ne mogu prisiliti da marim za to znaju li razliku između npr. pluskvamperfekta i aorista. Nažalost, ciljevi učenja uključuju mnogo besmislenog znanja koje neće poboljšati pismenost mojih učenika ili unaprijediti njihovo razumijevanje.

OCJENJUJU SVAKODNEVNI RAD.

Poput većina učitelja, svakog tjedna u imenik moram upisati određen broj ocjena. Neke od tih ocjena rezultat su većih, važnijih zadataka, a neke malih, ali ne manje važnih zadataka u kojima se od učenika zahtijeva da se osvrnu na svoje učenje ili provjere razumijevanje. Neke su pak ocjene za zadatke čija je jedina svrha – popuniti vrijeme. Stoga, nemoguće je ne dati učenicima da povremeno odrađuju i neke besmislene zadatke čija je jedina svrha popunjavanje kvote ocjena.

PRIKUPLJAJU PODATKE.

Čini se da uvijek postoji neko dijete koje očajnički treba individualizirani obrazovni program, ali ga nema. Da, vrlo je važno djeci omogućiti potrebne stvari. Ali provesti 20 minuta dva puta na dan na pojedinačne „intervencije” samo da bismo provjerili djeluje li nešto, a zatim im dali test koji je potpuno nepovezan s kurikulumom ili vještinama koje djeca trebaju, nije ništa drugo nego besmislena papirologija koja loše utječe na učenje mojih učenika.

PRIMJENJUJU PRAVILA ODIJEVANJA.

Često čujemo izjave poput „ako se brinemo o malim stvarima, nećemo se morati zamarati velikima”,  ali to nikad nije bilo moje iskustvo. Mene jednostavno nije briga ima li Ivana iz petog razreda umjetne nokte. Jesu li potencijalno opasni? Možda. Ali u zadnjem redu moje učionice učenici prstima jedu čokoladni namaz iz staklenke – smatram da je to mnogo veća opasnost za zdravlje. Ali jednostavno me nije briga.

Ja volim svoj posao. Planiram poučavati u školi u kojoj trenutačno radim sve dok se jednog dana ne srušim u hodniku i nitko to ne primijeti. No moram priznati kako me naljuti kada dvaput propustim ručak zbog ispitivanja svojih učenika iz engleskog jezika, a dobit ću informacije koje već znam. Ili kad me administrator koji promatra moj sat upozori zato što sam drukčije formulirao ciljeve učenja na ploči – da bih ih učenicima učinio razumljivijima.

Možda će jednog dana cijeli proces poučavanja biti pojednostavljen i moći ću se usmjeriti na doista važne stvari. Dotad ću nastaviti ignorirati male stvari, ostavljati iste ciljeve učenja na ploči po tri tjedna te zapisivati prosječnu ocjenu svakom učeniku umjesto „ocjene za sudjelovanje” kad vidim da nisam unio dovoljno ocjena u imenik tog tjedna.

…………………

NAPOMENA

• SAD: We Are Teachers mrežna je zajednica edukatora čija je misija inspirirati učitelje i pomoći im dijeljenjem praktičnih razrednih ideja, savjeta i učiteljskog humora.
• Izvor: weareteachers.com