Školstvo u medijima
INTERVJU ŠKOLSKIH NOVINA > DR. SC. LIDIJA ARAMBAŠIĆ, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
Česte i nepromišljene promjene nevolja su za učitelja
objavljeno: 14. lipnja 2019.

Naime, stres je stanje u kojemu se pojedinac nalazi, a stresna je situacija nešto što se dogodilo i što može biti okidač za stres. Među najstresnijim poslovima zbog brojnih specifičnosti svakako je i posao učitelja. O tome što ga sve izaziva, kako ga pojedinci doživljavaju, kako se mogu zaštititi od stresa i kako se nositi s njim razgovarali smo s dr. sc. Lidijom ARAMBAŠIĆ, redovitom profesoricom na Odsjeku za psihologiju zagrebačkoga Filozofskog fakulteta.

– Stresne situacije, čak i one najmanje i neprimjetne, nama često beznačajne, polako se talože. Nevolja je što i ti sitni događaji ostavljaju tragove na duši. Gledano kratkoročno, nama izgleda kao da se ništa nije dogodilo, no dugoročno i ta se sitna zrnca nakupe, postanu teška i ostavljaju ozbiljne ožiljke, stvaraju pritisak koji, ako ne odvrnemo ventil, uzrokuje da taj naš pretis-lonac eksplodira. Pitanje je samo kad i kako, ali je vrlo vjerojatno da će se upravo to dogoditi – kaže profesorica Arambašić.

Što kod prosvjetnih radnika izaziva stres?

– Brojne su specifičnosti učiteljskoga posla pa su i izvori brojni i različiti. Počevši od položaja obrazovanja u društvu, narušenog digniteta učitelja, niske plaće, do njihova osjećaja da premalo utječu na ishod obrazovnog procesa, iako je većina njih visoko motivirana raditi svoj posao, jer to je pitanje profesionalnog identiteta i samopoštovanja svakog učitelja, a ne mizerne plaće koji dobivaju. Stresno je raditi u uvjetima koji često nisu optimalni – od prevelikog broja učenika u razredu, neodgovarajućeg prostora u kojemu nedostaje učila i opreme, razreda u kojima je ljeti prevruće, a zimi prehladno, u kojima nedostaje i kreda i papir za fotokopiranje.

To sigurno nisu svi izvori stresa učitelja.

– Naravno, od učitelja se očekuje da bude vješti u komunikaciji s desetcima roditelja koji mu dolaze sa svojim očekivanjima i zahtjevima, nerijetko nerealnima i neopravdanima. Tu je i komunikacija i suradnja s kolegicama i kolegama u zbornici, s ravnateljem i stručnim suradnicima, ostalim djelatnicima škole, u kojoj se mogu dogoditi sitni nesporazumi ili nerazumijevanja, kad su međuljudski odnosi barem malo narušeni pa i to može biti izvor stresa. Stresni su ne samo loši uvjeti za rad, nego i loša organizacija i rukovođenje ustanovom. Recimo, zašto mi netko na badnje jutro priopćava da se taj dan uopće ne radi kad mi je to mogao reći barem dan ranije da ne dolazim na posao nego da si drukčije isplaniram taj slobodan dan. Od nekoliko sam nastavnika čula da se spremaju edukacije u sklopu Škole za život, ali da oni ne znaju točno kad će se to održavati i ne mogu dugoročno planirati vlastiti život. Zar to nije stresno? Uvedeni e-dnevnici još su više smanjili dolaske roditelja u školu i prebacila se sva odgovornost za djecu na učitelje, što je apsurdno. A velika su nevolja za učitelja i prečeste, ne dobro promišljene i dugotrajne promjene.

Očekuje li društvo previše od učitelja i stvara li im to dodatni pritisak?

– Često se na njih prebacuje odgovornost za to što djeca ne čitaju lektiru, jer nisu u školu donijela opremu za tjelesni, što ne peru ruke prije užine, što ne pozdravljaju starije, što bježe s nastave. Odgovornost učitelja jest velika, ali nemaju prave moći da nešto promijene, a mislim da i ne moraju biti odgovorni za neke elementarne stvari koje su djeca trebala naučiti u roditeljskom domu. S jedne strane društvo puno očekuje i time valjda iskazuje poštovanje prema profesiji, a onda se u stvarnom životu događaju ružne scene i pritisci na učitelje pa smo svjedoci anonimnih prijava prosvjetnoj inspekciji i resornom ministarstvu zbog zaključene ocjene koja se ne dopada nekom roditelju, zbog toga što je kruh za užinu bio pretvrd ili zbog toga što je učitelj malo mrko pogledao nečije dijete koje je bilo nemirno na satu i ometalo nastavu. Ili zato što su s nekim učenikom razgovarali o njegovim privatnim problemima, jer su primijetili da je povučen tužan, bezvoljan, da je popustio u školi. A to da ne smiju razgovarati o privatnim stvarima na razini je urbane legende, jer nitko to nikad nije zabranio. Škola mora imati svoja pravila, a ne da ih određuju roditelji ili netko drugi izvana. Uostalom, učitelji su plaćeni da se brinu o djeci i da ih obrazuju. I nemaju što pitati roditelje smiju li raditi svoj posao. A to im također izaziva stres, jer više ni ne znaju što smiju, a što ne smiju.

Znači li to da je učiteljima narušena sloboda i autonomija u radu?

– Od učitelja se očekuje da budu kreativni, prilagodljivi, spremni na svakojake situacije, da imaju komunikacijske vještine posebno potrebne za komunikaciju s roditeljima. Očekuje se da razmišljaju o svom poslu, da kažu što nije dobro kad ih netko iz agencije ili ministarstva pita, a pitanje je imaju li hrabrosti reći prosvjetnoj vlasti što misle o bilo kojem problemu. Mnogi se učitelji boje reći da je car gol, da nešto ne valja. Ne usude se, recimo, pitati zašto je bajka koja je lektirni naslov za prvi razred pisana u aoristu, glagolskom vremenu koje prvašići ne razumiju. Okruženje im ne dopušta, a okruženje su i kurikulumi i udžbenici i sve ostalo.


Stresni su ne samo loši uvjeti za rad, nego i loša organizacija i rukovođenje ustanovom. Recimo, zašto mi netko na badnje jutro priopćava da se taj dan uopće ne radi kad mi je to mogao reći barem dan ranije da ne dolazim na posao nego da si drukčije isplaniram taj slobodan dan. Od nekoliko sam nastavnika čula da se spremaju edukacije u sklopu Škole za život, ali da oni ne znaju točno kad će se to održavati i ne mogu dugoročno planirati vlastiti život. Zar to nije stresno? Uvedeni e-dnevnici još su više smanjili dolaske roditelja u školu i prebacila se sva odgovornost za djecu na učitelje, što je apsurdno. A velika su nevolja za učitelja i prečeste, ne dobro promišljene i dugotrajne promjene

……………………………………………

S jedne je strane zahtjev prema učitelju da bude slobodan, autonoman, kreativan, nježan, pažljiv, razigran, prpošan, a s druge mu je strane sve kruto propisano kurikulumom i ne smije se ni usuditi biti nešto od onoga prije rečenoga. I onda se često događa takozvani konflikt uloga, budući da su te dvije stvari jednostavno nespojive. I kako ne biti pod stresom? Kreativni su učitelji zbog konflikta sa samim sobom dali otkaz i napustili školu, jer su uvijek smatrani crnom ovcom u zbornici. Jer su se usudili izaći iz komforne zone u kojoj se ništa ne talasa. Iako i konformizam izaziva stres, jer čovjek na kraju bude u sukobu sa samim sobom radeći nešto i na način koji se kosi s njegovim uvjerenjima i stavovima. I teško mu se pogledati u ogledalo i ne osjeća se dobro.

Dakle, izvor stresa može biti i u nama samima.

– Naravno, pogotovo kad imamo nerealna, prevelika očekivanja od posla koji radimo, kad imamo potrebu za stalnom i potpunom kontrolom i kad nastojimo preuzeti svu odgovornost za ono što radimo, kad nam je posao glavni i jedini smisao života. U takvim smo situacijama skloni biti pretjerano rigidni i tvrdoglavi u postizanju nekog cilja koji smo si zacrtali, razmišljati u crno-bijeloj tehnici ili praviti od buhe slona i osjećati se nekompetentnima za nešto što radimo. Stalno se pitamo jesmo li za nešto krivi, trebamo li nešto promijeniti. Stres je unutarnje stanje svakog pojedinca i uvijek je važna perspektiva, jer objektivnu situaciju svatko promatra drukčije. Isti događaj ne će svima biti jednako težak, jer ga različito tumačimo, a to je tumačenje često puno jače i tragičnije od događaja koji nam se dogodio. Recimo, kolega nam se žali da su mu došli roditelji, napali ga, iznervirali, pa se užasno osjeća, a mi mu kažemo ‘ne uzrujavaj se zbog sitnice’. Možda to jest sitnica za nas, ali ne za njega, a mi ne uvažavamo to da nam je upravo rekao da se užasno osjeća. Mogu reći da je meni glupo što je netko očajan, bijesan ili tužan zbog nečega, ali ta osoba mi je upravo rekla da se tako loše osjeća. Objektivna je stvarnost ista, problem je kako je tko od nas vidi i doživljava.

Je li i zbog toga teško procijeniti kad je netko stvarno u stanju stresa?

– Naravno, jer pitanje je kako možemo znati da je za nas nešto stresno. Emocionalno, osjećamo ljutnju, žalost, bespomoćni smo, bezvoljni, umorni, lako planemo, želimo tišinu i da nas nitko ništa ne pita. U kognitivnom smo području dekoncentrirani, misli nam vrludaju, ne možemo ništa zapamtiti, teško se dosjećamo, teško donosimo odluke. Tijelo nam reagira na različite načine – boli nas glava, želudac, ruke nam se tresu, muči nas nesanica, pušimo više, pijemo više, razdražljivi smo, deremo se na sve oko sebe. Jer tijelo postane pametnije od mozga i poručuje nam da nešto nije u redu. Pitanje je hoće li krenuti samo s gastritisom ili dermatitisom ili će nas pogoditi nešto mnogo ozbiljnije poput čira, povišenog tlaka, problema sa srcem. Mnogi te signale ne uzimaju ozbiljno i olako odmahuju rukom, a znakovi stresa ne vide se ni odmah ni lako, jer je to unutarnje stanje, pa prema van čovjek može sjajno i funkcionirati i izgledati.

Kako se boriti protiv stresa?

– Promatranje stresa prvi je korak koji trebamo napraviti, promatrati kako se osjećamo, primijetiti da nam je nešto, kad shvatimo da nas obuzima besmisao, beznačajnost, iscrpljenost i počinjemo se pitati kakav smisao ima naš posao. Jer ljudi moraju naći smisao onoga što rade. Loša je vijest da su stresu podložni oni dobri, oni koji žele napraviti dobre stvari, koji mogu, koji imaju visoka očekivanja od sebe i drugih, koji ne znaju reći ne, koji ne pristaju na vođenje autoriteta. Osnovno je shvatiti i prihvatiti da možemo mijenjati sebe, a nikako ljude i okolnosti oko sebe, jer mnogi izvori stresa nisu pod našom kontrolom. I koliko god željeli da ljudi koji su oko nas budu drukčiji, a nama su izvor stresa, oni će se promijeniti samo ako oni to žele. Postoje grozni ljudi oko nas i to je tako. Ali oni se ne mogu promijeniti iako bi to bilo pravedno. Mi jedino možemo mijenjati sebe. Kad napravimo promjenu u sebi i takvi drukčiji dođemo u interakciju s lošom osobom, uvodim drukčiji tonalitet u našu komunikaciju nadajući se da će ta osoba vjerojatno drukčije i reagirati. Pitanje je zašto često ne uspijevamo makar pokušavamo činiti nešto da nam bude bolje. Zato što čekamo da to napravi netko drugi, ali nitko drugi ne može rješavati naše probleme.

Što konkretno možemo učiniti?

– Nema univerzalnog recepta, ali kad je stres vrlo jak može pomoći da što više radimo stvari koje volimo, koje nam pričinjavaju ugodu, koje nas vesele. Na veliki intenzitet stresa treba dodavati i sitne utege ugode kako bi se stvari ujednačile. Nekad mi treba konformizam, nekad bih se pokrila preko glave, nekad bih se ispričala, nekad bih lupila šakom o stol i rekla ‘Dosta!’. Razna mi rješenja trebaju da bih od prilike do prilike izabrala što je najbolje za mene. Ako toga nema onda ću zabit glavu u pijesak ili samo kukati nad zlom sudbinom. Netko će nam predložiti da kuhamo, peglamo, peremo prozore, trčimo po nasipu, kupujemo, idemo u teretanu, ali to su sve rješenja za onoga tko savjetuje. Zato ljudima treba nuditi širok raspon rješenja kao što je u restoranu velik jelovnik. I ako se neko jelo preporučuje onda je to zato što mislimo da bi mu se moglo svidjeti, a ne zato što znamo da se nama sviđa. Uvijek se može ponuditi nekoliko rješenja i usput reći ‘Pitam se bi li ti možda ovo pomoglo’, a ne reći ‘Sigurno će ti pomoći!’. Pa neka naš sugovornik izabere. Česta je zabluda da se stresa rješavamo fizičkom aktivnošću. Naprotiv. Naime, stres iscrpljuje našu energiju i ako se ispušemo u teretani, na trčanju, vožnji bicikla ili nekoj drugoj aktivnosti mogli bismo ugroziti zdravlje i samo još više iscrpiti organizam. Zato je puno bolje odmarati se i mirovati kako bi se zalihe energije obnovile.

Smiju li učitelji pokazati da su u stanju stresa?

– Jedan je od kulturnih razloga za stres i u društvenom stavu da svi moramo biti jaki, da ne pokazujemo svoju ranjivost, slabost, da ne tražim pomoć, da smo uspješni, jer ako smo slabi onda ne valjamo. Svatko mora izabrati da radi po svom, da bude drukčiji i svjestan da i ako pogriješi nije manje vrijedan ni u vlastitim očima ni u očima drugih. Treba si dopustiti grješku, ali naša je kultura koja traži uspjeh i da uvijek svi budu sretni velika nevolja, jer ljudi stalno potiskuju ono slabije i neuspješno. I usput sagorijevaju, stradava njihov posao, ali i privatni život. I nema više pravila da prije nego uđem u razred sve one negativne silnice i događanja koja su me pogodila ostavim pred vratima. I da budem vedra, vesela, nasmijana, duhovita za moje učenike. Ne mogu se smijati ako mi je pukla cijev u kupaonici, ako mi je netko umro u široj obitelji, ako imam bilo kakav problem. Kad uđem u razred ne mogu se ponašati bešćutno kao robot. Učitelj ne može bez stresa ući u razred, ali može učenicima reći da se tog dana ne osjeća najbolje i da će se truditi dati sve od sebe. Učenici će to prihvatiti, jer oni razumiju kad se nešto događa. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine |  Razgovarao Marijan ŠIMEG  ]