Zanimljivosti
OSNOVNA ŠKOLA BRAĆE RADIĆA, PAKRAC
Odlaze u neko novo, bolje sutra, više neću s njima počinjati jutra…
objavljeno: 17. lipnja 2019.

Ja sam jedna od tih učiteljica i ne mogu si pomoći, jer prosijavam sve lijepe i ružne trenutke koje smo zajednički proživjeli u ove četiri godine. Učiteljski poziv jači je od mene osobno i svega onoga što su nas poučavali na fakultetu i što smo naučili u praksi.

  • Učili su nas da je učiteljski posao zahtjevan – nisu nas upozorili da se vežemo za njih.
  • Učili su nas da moramo imati široko znanje – nisu nam rekli da i mi možemo učiti od njih.
  • Učili su nas metodiku – nisu nas poučili da će nam djeca otkriti neki novi svijet…

Sjedim u svojoj učionici i gledam učenike, a vidim male znatiželjne glavice koje su ne tako davno prvi put ušle u sustav obrazovanja, u našu školu i moj razred. Sjećam se pisanja prvih slova, čitanja riječi i rečenica, poučavanja, smijeha i znatiželjnih pogleda… Nižem uspomene kao perlice na dragocjenoj ogrlici, jer su oni baš kao i neprocjenjiva ogrlica – jedinstveni. Pregledavam bilježnice dok oni rješavaju zadnje zadatke iz matematike. Ne moram gledati imena na bilježnicama – prepoznajem svaki rukopis. Poznajem svako dijete, znam što ih veseli, što ih brine i zato što mi je stalo – ja sam njihova učiteljica.

Tijekom godina moji su se učenici svađali, bili nesigurni, optuživali, lagali, bili puni nerazumijevanja, prepisivali zadaće, mislili samo na sebe, premalo učili, prigovarali, ali i voljeli se, družili, pomagali, dijelili, tugovali, razumjeli i neprimjetno odrastali.

Dani i događaji prolaze mojim mislima, a ja se pitam jesam li ih dovoljno pripremila za dane koji slijede. Hoće li se snaći kad ih pošaljem u peti razred znajući da više ništa ne mogu učiniti za njih? Jesam li im dala dovoljno samopouzdanja i vjere da oni to mogu? Hoće li se znati suočiti s problemima i izboriti za sebe i svoje ideje? Jesam li ih dobro poučila kad sam ih naučila da uvijek, ali baš uvijek, imaju pravo postavljati pitanja?

Naučila sam ih da učenje nikad ne prestaje, jer je znanje vjetar koji nas nosi.

Dobar učitelj uvijek preispituje svoj rad. Učitelji ponosno ističu uspjehe svojih učenika: osvojena mjesta na natjecanjima, smotrama, uspjehe u daljnjem školovanju… Znam koliko je truda uloženo u takav način rada, poštujem i cijenim sve „velike” uspjehe, ali za mene su uvijek izazov i pobjeda bili oni s kojima sam dodatno radila kako bi naučili ono osnovno. A bilo im je tako teško… Svladati sve probleme, uspjeti s učenicima koji ne vjeruju u sebe – to je oduvijek bilo mjerilo mog uspjeha. Raširena krila spremna su za let, ali zaliječiti slomljena krila i još gledati let – neprocjenjivo.

Učitelji su jednostavne osobe – radujemo se sitnicama. Svaki korak naprijed koji su oni napravili u našoj učionici i razredu razlog je za osjećaj uspjeha i ponosa.

Uskoro će zazvoniti zadnje zvono i svojim zvukom ispratiti moje učenike iz učionice, ali ne i iz ove škole. Vratit će najesen nasmijani, osunčani, malo viši i stariji…

Zadnji put ćemo se pozdraviti razrednim pozdravom: „Budimo dobri jedni prema drugima.” Stajat ću na vratima učionice i gledati kako odlaze u neko novo i bolje sutra, znajući da više nikad s njima neću počinjati jutra…

…………….

Dubravka NAMJESNIK, učiteljica razredne nastave | OŠ braće Radića, Pakrac