…intelektualne rock zvijezde. U ono su vrijeme otvoreni online tečajevi bili među perspektivnijim načinima za podizanje obrazovne razine diljem svijeta. Jedan od najpopularnijih tečajeva bio je o moralnoj filozofiji koji je Sandel godinama držao za svoje studente na Harvardu.

Kako je Sandel filozofske koncepte približio tako velikom broju ljudi? Odgovor je vrlo jednostavan: na svojim je satovima uvijek davao provokativne primjere i složene moralne dvojbe koje su uvelike podsjećale na igru; njegovi su primjeri bili izazovni, ali i zabavni.

Kad smo uključeni u iskustva koja obuhvaćaju igru i zaigranost, tj. kreativnost i znatiželju, smisao za humor, ugodu i spontanost, tad se možemo istodobno posvetiti rješavanju problema, ali i uživati u tome. Radi se o dinamici koja je u psihologiji poznata kao „tok”. 

Ova kombinacija osjećaja pojedince usredotočuje na rješavanje problema, bez obzira na to radi li se o igranju videoigre, improviziranju u džez-glazbi ili druženju s prijateljima.

Zaigrana iskustva temelje se na užitku i intrinzičnoj motivaciji, što ljudima omogućuje da pronalaze nove načine rješavanja problema, ispitaju svoje hipoteze i ponavljaju ih bez straha od neuspjeha. Pojedinci zaigranog načina razmišljanja sami reguliraju svoj rad i pritom primjenjuju koliko god pokušaja im je potrebno te napreduju vlastitim tempom.

Usporedbe između igre i uvjeta pod kojima ljudi prirodno uče prikazuju nešto što je ključno za obrazovanje: možda bismo učenje shvaćali ozbiljnije kad bi ono više nalikovalo na igru.  

O ideji „zaigranog učenja” više možete saznati OVDJE. 

Prirodna veza između igre i učenja možda je najočitija kod djece. Istraživanja pokazuju da je igra prirodni način za razvijanje motoričkih, kognitivnih, društvenih i emocionalnih vještina. Stoga ne iznenađuje da je igra glavni faktor poučavanja i učenja u ranom i predškolskom odgoju i obrazovanju. 

Međutim, zaigranost jednako pridonosi učenju kod starijih pojedinaca – a to se ne mora nužno odvijati unutar okvira službenog školovanja. 

Stoga bi se obrazovna praksa – bez obzira na to radi li se o školama ili poslovnim uredima, igralištima ili izvannastavnim aktivnostima – morala graditi na pedagoškoj mehanici uz pomoć igre. 

U ovom bi se pristupu aktivnosti temeljile na jasnim i izazovnim zadatcima učenja, a pojedinci bi učili postupno i ponavljanjem, kombinirajući praktično iskustvo s neposrednim i kontinuiranim povratnim informacijama.

Edukatori stoga moraju osmisliti opsežne prakse poučavanja radi razvijanja znatiželje i užitka u učenju. Neki učitelji već usvajaju takve prakse. Grupa danskih učitelja stvorila je alate za promatranje zaigranog učenja i odražavanje, upravljanje učionicom i stvaranje okruženja za učenje. A da bi se takve prakse ostvarile najvažnije je odgovarajuće vrijeme i podrška kolega te prilike za profesionalni razvoj.

Svaki učenik zaslužuje doživjeti zadovoljstvo koje osjećamo kad nešto dobije smisao i kad to uspijemo staviti u kontekst vlastitog znanja i svijeta oko nas. Učenici bi se trebali osjećati uzbuđeno i željno razviti svoje razumijevanje i proširiti ga u drugim područjima. Nažalost, ovaj je osjećaj prilično rijedak za mnoge učenike diljem svijeta, ali zaigranija perspektiva na poučavanje i učenje može pomoći da to učinimo svakidašnjicom.

……………..

NAPOMENA

• Blog OECD Education & Skills Today raspravlja o postojećim i novim problemima u obrazovanju, koji uključuju uspješnost učenika na međunarodnim ispitima (PISA), vještine 21. stoljeća, kretanja u višem obrazovanju, učenje u ranom djetinjstvu i dr.
• Izvor: oecdeducationtoday.blogspot.hr