… za igranje jezičnih igara savjetuje voditeljica radionica za poticanje čitanja na Moru knjiga.

Knjiga je vrt koji nosiš u džepu, poručuje nam Mane MEI, autor kolorističkog murala koji je tijekom lipnja osvanuo u prolazu pokraj zagrebačke knjižnice Dugave. Ako se prisjetimo posljednjih statističkih pokazatelja prema kojima čak 44 posto hrvatskih građana tijekom godine dana ne pročita nijednu knjigu, novozagrebački mural nije samo zanimljiv primjerak ulične umjetnosti nego i aktivistička gesta kojom se potiče ljubav prema čitanju.

Kad odrasli ignoriraju moć knjige, prilično je izvjesno da će vrt koji nosimo u džepu ostati skriven djeci, pogotovo ako od njih zahtijevamo izvrsne rezultate: u školi, sportu, stranim jezicima, umjetničkim aktivnostima… Kako u takav, često brz i nemilosrdan tempo, uklopiti čitanje kao proces koji zahtijeva koncentraciju i tišinu?

O takvim čitalačkim dvojbama, o nemilosrdnim statistikama, omraženoj lektiri te tvrdnjama da djeca više vole odlazak stomatologu nego sat književnosti razgovarali smo s dr. sc. Marijom OTT FRANOLIĆ, književnom znanstvenicom koja se aktivno bavi poticanjem čitanja od najranije dobi.

Osim što je besprijekorno znanstveno potkovana, dr. sc. Marija Ott Franolić privlači pozornost senzibilnošću s kojom se kreće kroz književni svijet. Do grla uronjena u paralelnu stvarnost, ona podjednako dobro diše, pliva, roni i leti, skače bez padobrana i radi sve ono što rade mnogobrojni glavni i sporedni junaci. Suosjeća s tuđim nevoljama, prepušta se tuđim radostima… Umjesto jednog, živi tisuće života!

Kad takva osoba vodi radionice za djecu, sve se čini moguće, pa čak i da djeca obožavaju čitanje! Tko želi uživo vidjeti tu čaroliju na djelu, prava se prilika pruža na ovogodišnjem Moru knjiga na Zrinjevcu, na kojem naša sugovornica održava četiri radionice, i to 2., 4., 8. i 10. lipnja u 17 sati. Osim klasika Oprostite, jeste li vi vještica, koji je bio na rasporedu 2. srpnja, čitat će i izvrsnu priču o čitateljima Uljuđeni vuk (Becky Bloom i Pascal Biet) kojeg će nadopuniti Atlasom pustolovina Lucy Letherland (četvrtak, 4. srpnja), fantastičnu priču o pravu na različitost Pascala Bieta Izgubio se jedan zeleni pas (ponedjeljak, 8. srpnja), te prekrasnu priču o čuđenju i želji za novim znanjima Mjesečeva splav Sanje Lovrenčić i Pike Vončine (srijeda, 10. srpnja).

* Ako nam čitanje omogućuje da bolje razumijemo svoje i tuđe živote, kako objašnjavate poražavajuću statistiku prema kojoj skoro pola stanovnika Hrvatske godišnje ne pročita niti jednu knjigu? Zašto ignoriramo tu lijepu i korisnu naviku koja, među ostalim, potiče kreativnost, kritičko mišljenje i suosjećanje?

– Mislim da ima više razloga za nečitanje. Život se mnogima odvija isuviše brzo i pragmatično za čitanje. Osim toga, lektira kao najmasovnije čitanje mladim ljudima uopće nije poticajna i često ih demotivira za čitanje. Za školarce koji unatoč sustavu žele čitati prepreka je nedostatak vremena jer su pretrpani školskim obavezama i zadaćama pa je teško za očekivati da će nakon svega toga još entuzijastično krenuti čitati! Sve se to spojilo s prevlašću digitalnih sadržaja koji ometaju i cjepkaju koncentraciju, navikavajući nas na površno „skeniranje“ sadržaja. Istraživanja pokazuju da je čitanje s papira učinkovitije (bolje se pamti, lakše se čita dubinski) od čitanja s ekrana, i zato tom „tradicionalnom“ čitanju valja posvetiti posebnu pozornost, osobito kad se čita s djecom.

Osim toga programi za poticanje čitanja nedovoljno se financiraju. To je šteta jer je za dobre rezultate u poticanju čitanja najvažniji kontinuitet. To znači da bi se trebalo fokusirati na dulje čitanje s istom grupom djece, a za to je teško dobiti sredstva. I kad se financiraju takvi programi, onda kao da nije dovoljno samo čitanje nego bi ga trebalo spojiti s nečim inovativnijim ili atraktivnijim – multimedijalnim sadržajima i sl. Uz ovako loše statistike o čitanju, mislim da je to apsurdno i da bi itekako trebalo financirati samočitanje.

Kad se to sve spoji s činjenicom da knjižare propadaju, ozbiljni izdavači jedva preživljavaju a knjižnicama se smanjuju sredstva za nabavu knjiga, uz opću antiintelektualnu klimu koja navija za bavljenje nečim „korisnim“ umjesto jalovog maštanja ili filozofiranja, statistikama se nažalost ne treba čuditi.

* Provode li se u Hrvatskoj danas neki konkretni programi za poticanje čitanja ili se o poticanju čitanja, kao učinkovitom načinu odgoja odgovornih i kritičnih pojedinaca, samo puno priča?

– U Hrvatskoj postoje brojni programi, šteta je što su razjedinjeni i što se ne financiraju redovito.

Šteta je također što ozbiljnije nije zaživjela Nacionalna strategija za poticanje čitanja koja bi trebala donijeti više konkretnih čitalačkih programa za sve uzraste.

Izdvojila bih vrijednu kampanju Čitaj mi! koja godinama promiče čitanje od najranije dobi, oni su stvarno puno napravili za vidljivost i važnost ranog čitanja. Čuda za poticanje čitanja rade u Knjižnici „Fran Galović“ Koprivnica i u Gradskoj knjižnici Rijeka. Dobar je program koji ide po školama Čitamo mi u obitelji svi jer zaista na čitanje potiče čitave obitelji i nudi mogućnost bilježenja njihovih čitateljskih dojmova. Postoji niz manjih programa po školama i knjižnicama, ali oni počivaju na pojedincima i nisu sustavno poticani. Nedavno se pojavila i inicijativa Čitanje – poticanje i istraživanje, nadam se da će uspjeti u pokušaju da na jednom mjestu objedine informacije o svim programima za poticanje čitanja. U Zagrebu je u širem smislu za čitanje puno napravila Jasna Kovačević, ravnateljica Knjižnice „Bogdan Ogrizović“ jer podržava tribine o raznim aspektima čitanja, a organizira i promocije raznih neprofitnih sadržaja.

Ja sam u sklopu aktivnosti udruge Blaberon u Dječjem vrtiću Medveščak u Zagrebu vodila dva ciklusa projekta Laboratorij čitanja a onda je nažalost ostao bez sredstava, iako je imao dobre rezultate. U tom vrtiću potičem čitanje i u sklopu Erasmus projekta Listen, talk, spell, act koji uključuje partnere u Litvi, Turskoj, Sloveniji, Italiji i Hrvatskoj.

* Što pokazuju ta vrtićka iskustva? Koje su vještine djeca razvila kroz čitanje?

– U Dječjem vrtiću Medveščak čitanje sam počela poticati 2014., nakon programa u srednjoj školi i na fakultetu. Mladi ljudi na radionicama nisu bili pretjerano zainteresirani za čitanje i iznošenje svoga mišljenja. Stoga sam zaključila da treba krenuti rano, i počela s čitanjem u vrtiću. U vrtiću sam htjela djeci pokazati da je čitanje zabavno, zanimljivo i kreativno, razvijati im maštu, ali i poticati ih na izražavanje svojim riječima i proširivati im aktivno vokabular. Mislim da je važno djeci čitati kvalitetne sadržaje i potaknuti ih na samostalnost u mišljenju i izražavanju. U tome sam u Dječjem vrtiću Medveščak višestruko uspjela. Nakon nekoliko godina poticanja čitanja, tamo se stalno pričaju priče, razmjenjuju slikovnice, djeca se vesele čitanju, napredovali su u govoru, likovnom izražavanju, sami izdvajaju glasove i slogove u riječima, prepričavaju, izdvajaju bitno od nebitnog, predškolske su skupine na kraju uživale u pravim umjetničkim i apstraktnim sadržajima. Puno sam napravila jer sam imala veliku podršku ravnateljice Željke Požgaj i njezinih odgojiteljica koje su prigrlile moje zamisli, a to je velika stvar i zahvalna sam im na tome iskustvu.

* Istraživanje kanadskog stručnjaka Davida S. Mialla pokazuje da brojni učenici radije idu stomatologu nego na sat književnosti. Kako gledate na taj podatak i kako biste riješili vječni problem lektire?

– Nažalost, lektira kao da radi protiv zainteresiranog čitanja i čitanja s užitkom. U razrednoj nastavi naslovi su djeci još koliko-toliko prilagođeni, a kasnije postaju komplicirani, jezično preteški, sadržajno često odalečeni od dječjih života. Lektira se često obrađuje shematski i nezanimljivo, bez stvarnog užitka i prenošenja doživljaja.

Nastava lektire može služiti prenošenju važnih kanonskih tekstova, ali istovremeno treba poticati i čitanje iz užitka. Nema razloga da djeca starije tekstove čitaju cjelovito ili u originalu – mogu se napraviti prepričane verzije, prilagođene, koje u svijetu odavno postoje. S jedne strane dakle djeci treba predavati da je postojala tradicija (ne nužno s čitanjem originala), a s druge im dati tekstove u kojima će uživati, s kojima će se moći povezati, te tekstove treba pomno izabrati da bi djecu motivirala na daljnje čitanje. Kad jednom postanu čitatelji, lako će kasnije posegnuti i za „Ilijadom“.

Osim toga mislim da je jako važno djeci dozvoliti da određeni broj naslova godišnje biraju. Ne mogu djeca izabrati krivo ili loše, to je elitizam, nitko nije zavolio čitanje zbog „Judite“! Šteta je što lektira ne nudi više sloboda izbora u čitanju i ne spaja čitanje sa stvarnim interesima djece. Kad djeci ne damo slobodu biranja – šaljemo im lošu poruku: da su nezreli za biranje, da mi znamo bolje od njih, kao da ih želimo uvjeriti da bi im se trebali svidjeti sadržaji koji im se zapravo ne sviđaju, a to je loše za razvoj samostalnog kritičkog mišljenja, jer u startu kastrira mogućnost da se mladi ljudi izraze.

Svi oblici prisila na čitanje djecu mogu demotivirati – zaključit će da čitanje nije za njih, jer je to nešto teško i nerazumljivo, nepovezano s njihovim životima. A to nije istina, književnost je baš o životu, ona je o nama. Samo to treba djeci pokazati adekvatnim sadržajima. [ IZ DRUGIH MEDIJA | tportal.hr ] Cijeli tekst pročitajte OVDJE.