Nažalost, za većinu roditelja mjera djetetova uspjeha i dalje je ocjena. Je li to doista tako i može li dijete koje ne dobiva samo petice i četvorke biti uspješno u učenju?

Ocjena nije pokazatelj uspjeha, već samo razina znanja o određenoj temi. U nižim razredima osnovne škole ocjene u obliku smješka i sunca, a poslije i u klasičnom obliku,  imaju nešto drukčiji princip i drukčiju važnost nego u višim razredima osnove škole i u srednjoj školi jer se u prva četiri razreda oblikuje osnova da bi dijete moglo uspješno prolaziti kroz obrazovni sustav. Do petog razreda mnogi se roditelji počinju žaliti na to da se djetetova motiviranost smanjila i da je „spalo na trojku“. Razlog smanjenja uspjeha može biti nekoliko povezanih čimbenika.

Pubertet  ♦ ♦  

Zbog fizioloških i psiholoških promjena u djetetu, kognitivna aktivnost može se smanjiti, a akademski interesi zamijeniti onima društvenima. Ono što tada djecu najviše zanima jesu komunikacija s vršnjacima i pripadnost skupini. Također, u tom se razdoblju smanjuje  komunikacija s roditeljima. Ako su izvor motiviranosti za dobar uspjeh ponajprije roditelji,  onda zadatak „dobro učiti” više neće biti na popisu djetetovih prioriteta.

Promjena zahtjeva od strane škole ♦ ♦  

Srednja se škola, u smislu zahtjeva koji se stavljaju pred učenike, veoma razlikuje od osnovne škole. U srednjoj se školi očekuje mnogo više i djetetu može biti vrlo teško prilagoditi se tome. Također, u osnovnoj školi dijete misli da se ocjena dodjeljuje njemu kao osobi u cjelini, a ne za obavljeni posao. Ako se djetetu to ne objasni na vrijeme, unutrašnja se motiviranost naglo smanjuje.

Odnos roditelja prema djetetovu uspjehu ♦ ♦  

Ovo je možda i ključni čimbenik koji utječe na djetetov akademski uspjeh. Ako je za roditelja uspjeh ograničen samo na ocjenu, tada ocjenjivanje za dijete predstavlja stalni stres. Glavna odgojna metoda u takvoj obitelji jest metoda mrkve i štapa, zbog čega dijete osjeća da ga vole samo zbog dobrih ocjena. Međutim, ako su za roditelje važnije emocije od učenja i kognitivnih aktivnosti općenito, onda takvo dijete praktički ne doživljava stres zbog učenja i uči kako se na odgovarajući način nositi s akademskim porazima i uspjesima.

KAKO SMANJITI RIZIK OD GUBITKA MOTIVIRANOSTI ZA UČENJE?

♦ ♦  Odredite područje interesa ♦ ♦  

Ono što dijete zanima i njegovi hobiji nastaju gotovo od rođenja i ovise o mnogim čimbenicima. Na rane predispozicije uglavnom utječe razvoj funkcija mozga. U ranim fazama razvoja dijete lako i sa zadovoljstvom radi ono što mu ide od ruke, a nastoji izbjeći one zadatke koji mu uzrokuju poteškoće. Ono što dijete čini dobro i što roditelji, a poslije i društvo, naknadno odobravaju, postaje dio njegove osobnosti, ono što ga zanima.

Primjerice, u prvom razredu dijete lakše rješava matematičke zadatke nego što umije na satu književnosti opisati kako je proveo ljeto. To znači da je njegovo logičko razmišljanje bolje razvijeno nego mašta. Svaka osoba ima snage i slabosti. Važno je podupirati i poticati razvoj djetetovih jačih strana i osigurati razvoj njegovih slabijih strana u granicama dobne norme.

♦ ♦  Smanjite zahtjeve vezane uz područja izvan djetetova zanimanja ♦ ♦  

Ne tražite od djeteta velika postignuća u onim predmetima koji ga ne zanimaju, ali mu objasnite zašto ih ne smije zanemarivati. Postavite pitanje: „Što misliš, zašto odrasloj osobi treba znanje o fizici, geografiji, biologiji, čak i ako svoj život ne povezuje s tim znanostima?” U dogovoru s djetetom odredite koliko vremena i energije može potrošiti da bi postigao zadovoljavajući rezultat.

Minimalni rezultat određuje se vrlo lako: to je pisanje svih domaćih zadaća i angažirani rad u učionici. Čak i ako se sve te radnje obave formalno, ali kvalitetno, to će biti sasvim dovoljno za ovladavanje predmetom na minimalnoj razini.

Postupno, dijete će shvatiti da roditelji ne rade pritisak na njega. Tako učenje nevoljenog predmeta više neće prouzročiti poteškoće i možda će postati i voljen. Taj se fenomen zove „prelazak s vanjske motiviranosti na unutarnju motiviranost”, a najnježniji je i najučinkovitiji način širenja granica djetetova zanimanja.

♦ ♦  Skrenite pozornost s ocjena na osobna postignuća ♦ ♦  

Ne uspoređujte dijete s vršnjacima, ne gnušajte se, ne optužujte ga za lijenost i nevoljkost za učenje. To neće popraviti okolnosti. Potrebno je na neko vrijeme zaboraviti na ocjene i naučiti dijete cijeniti sebe na osnovi osobnih postignuća bez oslanjanja na mišljenje onih koji ga okružuju.

• „Danas si uložio mnogo više vremena na rješavanje zadataka i bolje si ih odradio.“
• „Sad si ovladao gradivom i možeš mnogo lakše i brže rješavati zadatke.“

Čak ako dijete i dalje dobiva trojke, ono će vidjeti da napreduje i dobiva vašu potporu.

♦ ♦  Dajte djetetu veću autonomiju  ♦ ♦  

Djeca ne vole kad im se „puše za vratom“. To izaziva negativnost i tjeskobu i ne vodi pozitivnim rezultatima. Zajedno s djetetom odredite željene rezultate (ne zaboravite da to ne bi trebalo biti vezano uz ocjene) i vremenski rok u kojem bi se oni trebali postići. Primjerice, obaviti sve zadaće tijekom tjedna, ili „zapamtiti“ zapisati što imaju za zadaću ili ne napraviti više od sedam pogrešaka u jednoj rečenici. Recite djetetu da vjerujete da će se moći samostalno nositi sa zadatkom.

Ako dijete ne ispuni obećanje, vratite se početnom razgovoru i mirno objasnite da ga neko vrijeme ne možete potpuno ostaviti bez nadzora. Nakon nekoliko dana ponovite postupak. Važno je da dijete shvati da mu vjerujete i da ste spremni na dogovor. Postupno će naučiti nositi se s odgovornom zadaćom, a čak i ako se isprva ne bude potpuno uspješno nosilo sa zadatkom, skrenite mu pozornost na ono što je već postiglo.

………………….

NAPOMENA

• RUSIJA: Mel.fm – portal posvećen obrazovanju i odgoju
• Izvor: mel.fm

https://mel.fm/blog/yevgeny-lange/49627-pochemu-deti-skatyvayutsya-na-troyki-i-kak-eto-pobedit