Međutim, prema novoj studiji objavljenoj u Education Next istina je mnogo drugačija. 

Zamisao o ljetnom gubitku znanja – povećavajućoj razlici u učenju između učenika koji su uzeli slobodno ljeto i onih koji su nastavili učiti preko ljeta – prvi put je zabilježena na rezultatima testova tijekom 1980-ih, a cijela je zamisao zapravo bila vrlo zdravorazumska: ako djeca provedu ljeto igrajući se, ona će zaostati za djecom koja provedu ljeto učeći. Međutim, prema Paulu T. von HIPPELU, profesoru na Sveučilištu Teksas, postoje određeni propusti u istraživanju koji bi nas trebali natjerati na propitkivanje univerzalne istine o ljetnom gubitku znanja. 

„Bio sam veliki zagovornik ljetnoga gubitka znanja“ kaže von Hippel. „Međutim, moje je uvjerenje poljuljano. Više nisam siguran u to da prosječno dijete gubi nekoliko mjeseci vještina i naučenog sadržaja svake godine, pa sumnjam da ljetni gubitak znanja uvelike pridonosi razlici u postignućima učenika.“ 

Što ga je navelo na takav zaključak? Von Hippel i njegovi kolege pokušali su – i nisu uspjeli – replicirati izvornu studiju iz 1980-ih koja je popularizirala koncept ljetnoga gubitka znanja. U studiji objavljenoj ranije ove godine, von Hippel je otkrio da su metode testiranja korištene prije tri desetljeća većinom iskrivljavale rezultate učenika. 

Zamislite da dva učenika pišu test. U zastarjelom sustavu ocjenjivanja koji jednostavno odražava omjer ispravnih odgovora s obzirom na ukupni broj pitanja, jedan je učenik mogao postići 30 % ispravnih odgovora, a drugi je mogao dobiti rezultat od 40 % – to je razlika od 10 postotnih bodova.

Ali što ako se test sastojao od lakših pitanja? Oba će učenika postići bolje rezultate, prvi će učenik postići 40 %, a drugi će postići 60 % i time udvostručiti razliku.

„Ovisno o tome koje pitanja dodate, možete dobiti razliku koliku god želite,“ kaže von Hippel.

Tijekom 1980-ih, testovi su bili skloni takvim iskrivljenjima, stoga ono što je počelo kao mala razlika u postignućima u prvom razredu do osmog se razreda znatno povećalo, pojačavajući zamisao da učenici – pogotovo oni iz obitelji s malim prihodima – svakog ljeta zaostaju sve više.

Ali sredinom 1980-ih, kad smo se prebacili na suvremene načine ocjenjivanja koji su povećali težinu pitanja, ta su iskrivljenja nestala, a razlika u postignućima zapravo se počela smanjivati kako su učenici odrastali. Međutim, dotad je zamisao o ljetnom gubitku znanja već bila duboko usađena u javno mišljenje. Da je izvorna studija provedena nekoliko godina poslije, vjerojatno bismo još razmišljali o ljetu kao nužnom vremenu za odmor i igru.

Sve ovo ne znači da je ljetno učenje besmisleno. Ako dijete ima poteškoća tijekom školske godine, ono može iskoristiti ljetnu stanku da bi dostiglo ostale učenike, kaže von Hippel. Međutim, djeca koja ljeti uče nisu mnogo naprednija, a djeca koja se igraju ne zaostaju mnogo za njima.

Ljeta ne povećavaju razliku u postignućima učenika, prema von Hippelu, koji kaže da istraživanja sugeriraju da je razlika prisutna već u vrtićkoj dobi i da ostaje ista dok djeca rastu.

Poanta svega toga jest da je popularna zamisao o ljetnom gubitku znanja uglavnom temeljena na starim podatcima, te je vjerojatno prenapuhana. Ljetno učenje svakako može pomoći učenicima koji zaostaju da sustignu svoje kolege, ali pomniji pogled na podatke upućuje na to da uzimanje stanke od učenja ne povećava ukupnu razliku u postignućima u raznim populacijama učenika.

Umjesto toga, podatci govore da bi ljeto trebalo ostati namijenjeno igranju, a mi bismo se trebali fokusirati na poboljšanje poučavanja – i na rješavanje problema nejednakosti u sustavu – tijekom tradicionalne školske godine.

…………….

NAPOMENA

• SAD: Portal EDUTOPIA mrežna je zajednica koja promiče i dijeli znanje o obrazovnim temama. Autori portala ističu projektno orijentirano učenje, profesionalni razvoj učitelja, društveno i emocionalno učenje, integraciju tehnologije itd.
• Izvor: edutopia.org
• Photo by Max Goncharov on Unsplash