Njihovo je vodstvo odlično. Njihova su djeca sjajna. Sve je jednostavno fantastično.

Zatim se osvrnem po svojoj školi i pomislim: „Moram ići kući“ ili „Treba li meni sve ovo?“ Zbog nekog razloga, iz godine u godinu, svakog dana ustajem i nadam se boljem danu da bi me opet dočekalo kaotično školsko okružje, nepoštovanje administracije i kolega i djeca koja čine najbolje što mogu s onime što im je usađeno.

Ali nešto duboko u meni kaže: „Ostani.“ U trenutcima kad bih u suzama došla kući iz kaosa, moje su usne govorile: „Odustajem“, a srce je šaptalo: „Ostani.“

Tada mi je jednog dana sinulo: „Ja sam u štetnoj vezi. Jesam li jedina koja se ovako osjeća?“

Prve dvije godine poučavanja provela sam unutar programa „Poučavajmo za Ameriku“ (Teach for America). Iako imaju veliku mrežu potpore učiteljima, ništa vas ne može pripremiti za ono što vas očekuje u učionici. Znam nekoliko učitelja koje je prvih nekoliko mjeseci poučavanja maltretirala administracija i koji su bili prisiljeni uzimati lijekove da bi se mogli nositi s okolnostima. Ipak su se, zbog nekog razloga, uvijek iznova vraćali u školu.

Naš glavni učiteljski slogan je „Djeca su najvažnija“. Ovaj slogan koji nam je toliko blizak srcu može nas katkad i slomiti.

S jedne strane, znamo da smo potrebni djeci. Iza školskih vrata život čeka da ih žive pojede.

S druge strane, objeručke prihvaćamo zadatak da spasimo svako dijete, a sebe ostavljamo po strani, da bismo kraj školskog dana dočekali potpuno ispražnjeni. Mi se žalimo, štrajkamo, zahtijevamo, ali se ipak uvijek vratimo sloganu „Najvažnija su djeca“.

Što je to u nama? Je li riječ o „učiteljskom pozivu“ o kojemu mnogi govore? Je li to osjećaj krivnje koji kaže da ne činimo onoliko koliko i naši kolege s društvenih mreža ili seminara koje pohađamo?

Kad razgovaramo o promjeni zanimanja, muž mi uvijek postavi jedno pitanje: „Kad bismo danas osvojili 50 milijuna dolara, bi li odmah dala otkaz?“ Moj je odgovor uvijek: „Ne.“ Znam da zvuči suludo, ali nešto u meni jednostavno ne želi odustati. Nešto u meni želi završiti započeto. Nešto u meni ne želi napustiti djecu. Uvijek se sjetim riječi kolegice koja mi je, vidjevši da sam pod stresom, kazala:

„Moraš sebe staviti na prvo mjesto. Ovaj će se vlak nastaviti kretati i bez tebe. Ako odustaneš već danas, lokomotiva će se i dalje kotrljati. Djeca će i dalje ostati ista. Administracija će se i dalje ponašati isto. Vladajući će i dalje postavljati nerealne zahtjeve pred učitelje i učenike. Život će ići dalje.“

Vaši vas učenici trebaju, ali vas trebaju zdrave, sretne i ispunjene. Koja korist od vas ako ste slomljeni iznutra?

Prestanite sve teškoće svijeta nositi na svojim leđima. Prestanite davati više nego što možete. Prestanite udovoljavati svima jer na kraju dana neće ništa ostati za vas i vašu obitelj.

Želim da pokušate odgovoriti na jedno pitanje. Dajte prvi odgovor koji vam padne na pamet. Ne znam koje su vam opcije u ovom času na raspolaganju, ali znajte da uvijek  možete nešto promijeniti u životu.

Uvijek nešto možete učiniti da biste popravili sadašnje okolnosti. Preseliti se u drugi grad, promijeniti školu, stav, način rada itd. Pitanje glasi: „Jeste li u štetnoj vezi s poučavanjem?“

………………….

NAPOMENA

• SAD: The Educators Room – obrazovni portal kojem je glavni cilj podignuti svijest o važnosti učitelja u društvu i zalaganje za obrazovne reforme kojih bi glavni nositelji trebali biti učitelji
• Izvor: theeducatorsroom.com