Treba li mi taj vrh u životu, prvo je što je pomislio Željko Brdal, profesor povijesti iz I. OŠ Dugave, kad mu je Ivana Radić (HPD Željezničar) predložila izlet na Säuleck, 3086 metara visoki vrh u lancu planina u austrijskoj pokrajini Koruškoj. Danas kaže kako bi čitav život žalio da nije išao.

Bilo mu je važno da na stazi nema sajli i klinova, jer oni mu uvelike otežavaju planinarenje s obzirom na to da je slijep. Ići ili ne ići, ekipa zove, a izazov je visok. Kada je saznao da će mu planinarsko-prijateljska podrška biti Mladen ‘Grandiozni’ Stanković, s kojim je prije osam godina krenuo u aktivno planinarenje, nestale su sve dileme.
I dok nam priča o svom prvom osvojenom, ili kako kaže, ‘ubranom tritisućnjaku’, profesor Brdal ne skriva osjećaje, izmjenjuju se i suze i smijeh.

 – Bogu hvala što mi je dao upornost, volju i želju, iako me zakinuo za oči. No, bez Mladenove pratnje te podrške ekipe sigurno ne bih uspio. Početak uspona bio je idiličan. Oko nas alpski pašnjaci, krave koje pasu i muču. Slušao sam žubor potoka, vodopade koji se spuštaju, osjetio sam svu tu idilu koja nas je okruživala. Staza nije bila previše zahtjevna, a ekipa je brala borovnice i sa mnom dijelila taj prirodni doping – opisuje nam i dodaje kako su do Planinarskog doma Arthur von Schmidhaus (2281 m) stigli tehnikom “na štap”. […]

Uspon traje li ga traje, negdje u četvrtom satu vrh je na vidiku. Naporno je kao nikad prije, ostatak grupe je na vrhu. Iskreno, razmišljao sam da odustanem, vrh je negdje ispred, negdje iznad, ali nevidljiv. Voki toki Ivana kaže: “Vidimo vas, još malo”. A to malo nikako da završi, mimoilaze nas neki iz grupe koji se vraćaju. I opet to još malo. Prvo odustajanje, da li da mu se pridružim? Nemoj, ti to ne znaš, govorim sam sebi i nastavljam. Mladen kaže: “Ne bi ti ja ni dal’ da odustaneš”. I on, grandiozna lokomotiva, je umoran, pet sati “vozimo” ovaj granitni pakao. Uz nas dvojicu je i Svetlana, ide dalje kad vidi kako ja grabim. Noge teške, ali  idu, idu, gore i samo gore, čujem glasove, ekipa mi dovikuje, bodre me, osjećam vjetar, njušim tih 3086 metara ali nikako da ih vidim. Moj nadimak je nosorog jer sam uporan i spor, ako sam ikada sumnjao u njega sada sam dokazao da sam planinski nosorog – priča nam profesor Brdal i dodaje da je trenutak kad je stigao na vrh gotovo neopisiv, čaroban, predivan, neponovljiv.

 – Mladeni ja plačemo, svi plaču, smiju se, vesele, grle me i čestitaju. Pukao sam kao kokica od ponosa i sreće što imam ekipu kao što je ova moja planinarska. I onda još Ivana kaže: “Dođi da puhneš u svjećice”. Naime, obećali su mi osvajanje nekog novog vrha kao rođendanski poklon. I na 3086 metara donijeli su za mene tortu, svjećice i šampanjac. […]

 – Ne idem na vrhove na kojima su sajle i klinovi, ali nikad ne reci nikad! Moj cilj je visoko priznanje Hrvatskog planinarskog saveza. Da bi ga planinar dobio mora proći 125 vrhova i sva planinarska područja, uz obaveznu Dinaru. Do sada sam ubrao 123 vrha, od cilja me dijele još dva – zaključuje i kaže kako je sljepoća u njegovom slučaju ironija sudbine, jer da nije oslijepio nikad ne bi postao autor udžbenika.

– Želio sam ostati raditi, nisam htio u mirovinu. Obilazio sam izdavačke kuće i tražio literaturu u digitalnom obliku kako bih se mogao pripremati za nastavu. Kad sam došao u Školsku knjigu, tadašnji urednik Zoran Velagić predložio mi je da napišem probne lekcije za udžbenik. Prvo sam htio odustati, no prevagnulo je da sam htio dokazati da udžbenik može napisati slijepi profesor. I uspio sam, do sada sam kao koautor s kolegicom Madunić napisao nekoliko udžbenika. U međuvremenu sam napredovao u zvanje mentora pa potom savjetnika – priča nam o svojoj karijeri. Za povijest i geografiju zainteresirala ga je razrednica u osnovnoj školi. Među učenicima osnovne škole u kojoj radi jedan je od omiljenijih profesora. Na satovima vladaju red i disciplina, ali ima i humora. Cijeni trud i rad, a ne trpi nerad. Nastoji učenicima približiti povijest na njima prihvatljiv i zanimljiv način. Za nastavu se priprema poput svakog drugog profesora, a s učenicima uspješno komunicira putem e-pošte. Dok nije napredovao u zvanju ocjene mu je upisivala kolegica Silvija Čurić, a otkad je mentor pedagošku administraciju i ocjene realizira uz podršku pripravnika koji kod njega stažiraju. [ IZ DRUGIH MEDIJA | vecernji.hr ] Cijeli tekst pročitajte OVDJE.