Tome izvrsnome profesoru tek je 40 godina, a lani je bio uvršten u jedan posto najcitiranijih znanstvenika u svijetu. Prema podatcima uglednoga Clarivate Analyticsa, u 2018. godini prof. Polašeka citirali su 20 353 puta, odnosno 82 citata iz svakoga njegova članka.

Stoga je posve sigurno da je rad ovog Virovitičana sa splitskom adresom, oca troje djece, pomogao što se splitsko sveučilište ove godine prvi put našlo na Šangajskoj listi najboljih svjetskih sveučilišta. Iako su kod nas financiranja znanstvenog rada daleko od svjetskog prosjeka, Polašek smatra da nam u ovome trenutku najviše nedostaje usmjerenosti na izvrsnost.

■ Dostupnost novca za istraživanja nekako je sve veća, ali sad smo u iznimno opasnoj situaciji, gdje smo počeli mlade generacije premalo usmjeravati na izvrsnost. Naime, izvrsnost je teška, zamorna i naporna. Ja sam 2018. godine postao jedan od najcitiranijih znanstvenika, na temelju rezultata projekta na koji sam se uključio 2003. godine. Znači, 15 godina od početka predanog rada do izvrsnosti. Premalo smo usmjereni na razvoj ovakvih resursa, koje treba razvijati mnogo dugih godina, kako bi počeli davati izvrsne rezultate. Svi žele eksplozivan razvoj poput Facebooka, ali u znanosti je to iznimno rijetka pojava. Nezgoda je da sve treba provjeriti, potvrditi i biti siguran u ono što govorite, a znanost je sve preciznija. Znanost je ušla u razdoblje padajućih prinosa – potrebno nam je sve više ulaganja i truda kako bismo otkrivali sve manje stvari i pojave. Čini se da je razdoblje epohalnih otkrića prošlo.

Kakvo je vaše mišljenje o našoj akademskoj zajednici, bi li trebala biti glasnija kad se radi o reformama, strategijama razvoja gospodarstva, osjetljivim društvenim pitanjima?

■ Sveučilišta u Velikoj Britaniji, s kojima dosta surađujem, polažu sve veću pozornost prema društvenoj ulozi i funkciji sveučilišta. Tako za napredovanje i razvoj karijere neka od njih imaju i stavku društvene uloge, koja je često još važnija od samog znanstvenog rada. Temeljna je ideja ovog pristupa da ako se Sveučilište financira iz državnog proračuna, onda sveučilište mora imati važniju društvenu ulogu. Mi smo kao fakultet počeli s ovim aktivnostima, no i dalje ih je premalo, i ovo je jedna od domena u kojima se moramo dodatno razvijati. Pri tome i društvo mora biti spremnije na savjete, jer nerijetko se dogodi da se u javnosti pojavi neka tvrdnja ili spoznaja, koju se onda napada i razumno i nerazumno, tako da je katkad teško razlučiti ima li nešto smisla napraviti ili ne.

Kada sagledate cjelokupno stanje u državi, preslabo plaćene prosvjetare i zdravstvene djelatnike, golemu birokraciju i stalna politička previranja, čudi li vas što mladi masovno odlaze iz Hrvatske?

■  Pa mi smo i tradicionalno emigracijska država, tako da ova pojava nije nova. Sad je situacija još nepovoljnija, jer su prepreke odlasku sve manje. No ni to nije toliko loša stvar. Mladi ljudi, s najboljim potencijalom, idu gdje je najbolje. Na nama je starijima da mladima učinimo bolje uvjete, da ni ne pomisle o odlasku. Sve drugo je nasilno i neprovedivo.

Mladi ljudi, s najboljim potencijalom, idu gdje je najbolje. Na nama je starijima da mladima učinimo bolje uvjete, da ni ne pomisle o odlasku. Moramo razviti Ministarstvo nade, koje bi pokušalo stvoriti uvjete u kojima mladi žele ostati. Sve drugo je nasilno, neprovedivo i promašeno

………………………………………………………………………..

Kako ste vi zadovoljni statusom znanstvenika i profesora, slažete li se da je struka potplaćena i društveno marginalizirana?

■ Neke su struke i zvanja potplaćeni, no kamo ćete slati novac? Na razvoj obrane ili obrazovanja? Problem je da je vrijeme potrebno za povrat investicije u obrazovanje i znanost jako dugo, pa ga nije popularno spominjati u uvjetima gdje su vam potrebne brze rotacije i rezultati.

Što mislite, ima li ili nema država novca da poveća plaće liječnicima, profesorima, znanstvenicima?

■  Ovo pitanje odražava stav države prema vlastitoj budućnosti. Obrazovanje i znanosti dvije su grane koje su jako takoreći nezahvalne. Rezultate postižu nakon puno vremena, ali bez njih nema stvarnoga dugoročnog napretka. Vrhunska znanost nije sama po sebi smisao, nego ona privlači vrhunsku industriju, koja znanost pretvara u proizvod ili uslugu. Jedno bez drugoga nema smisla – industrija bez znanosti zaostaje, a znanost se bez industrije ne može razvijati. To nam je jako veliki problem, jer je naša industrija u slobodnom padu, čime za sobom povlači i znanost.

I sami ste sveučilišni profesor. Što vam govore studenti, kako oni gledaju na situaciju u zemlji?

■ Promišljanje o odlasku vrlo je raširena pojava, no ona ocrtava nezadovoljstvo i više nego stvarnu želju odlaska. Ono što mi moramo osigurati za mlade jest nada. Na njoj sve počiva, od demografske politike, rasta i razvoja, pa konačno i kvalitete obrazovanja.

Otac ste troje djece. Biste li voljeli da jednog dana ostanu u domovini ili i oni sreće odnosno posao nađu preko granice?

■ Kako starim, sve mi je nevjerojatnije gledati sebe u prošlosti kako sam imao jasne planove i zacrtao ciljeve. Sad sam puno opušteniji i povodim se za nekim temeljnijim stvarima, u kojima mjesto u kojem živim nije nešto presudno za ispunjen i dobar život. Prije deset godina ne bih nikad rekao da ću živjeti u Splitu. Ili da citiram jednog pisca kojeg jako volim: Stalna na tom svijetu samo mijena jest.

Planirate li ostati u Dalmaciji, pustiti korijenje? Može li vrhunski znanstvenik uopće negdje pustiti korijenje?

■ Zadržavanje na jednome mjestu jednostavno nije okvir za vrhunske znanstvenike. Morate biti spremni na promjene i ne možete propuštati prilike koje se nude u ograničenim situacijama. Od nekoliko zanimljivih ponuda za posao, najteže mi je palo odustajanje od posla na Havajima. No bit će i novih prilika, one uvijek kruže oko vas, samo je pitanje koliko ste daleko spremni ići da biste im dali priliku. Najgora je situacija u Hrvatskoj da ne postoji zaštitni okvir za iznimno uspješne kolege. Nema mehanizma kojim biste nekoga mogli zaštiti da se još više posveti vrhunskim rezultatima. Ne možete nekoga osloboditi nastave da se može više vremena posvetiti znanosti. Doduše, teorijski možete, ali u stvarnosti sustav još nije zaživio. Problem je što mi uvijek nekako uspijemo sve iskriviti i protumačiti na najpogodniji način, sebi, pa vrlo brzo krenu zloporabe svih mogućih pravilnika i pozivanje na najrazličitije presedane i situacije koje su se dogodile u prošlosti, za koje nitko nije odgovoran. Jednom kad urušite pravila, zažmirite na jedno oko i preskočite pravilnike, sve nakon toga je bespredmetno.

Koliko ste upoznati s projektom Škola za život i slažete li se s njezinim kritičarima da u sve reforme uvijek iznova – srljamo i krećemo nepripremljeni?

■ Nisam stručnjak za kurikularnu reformu, no svakako pozdravljam iskorak. Naime, pamćenje činjenica jedan je od najglupljih načina kako možete provoditi svoje vrijeme. Svatko od nas u džepu ima mobitel koji sadržava gotovo sve ljudsko znanje, dostupno 24 sata na dan, na nekoliko klikova prstom. Od površine otoka Prvića, do godine u kojoj je ukinuto ropstvo na Jamajki. Zato mislim da je u obrazovanje nužno uključiti više emocija, više igre i zabave, što uostalom znaju i moji studenti. Ja nisam nikad održao predavanje, nego uvijek završim u raspravi, katkad i svađi među grupacijama studenata koju moram smirivati, jer želim da studenti sudjeluju u nastavi. Mi se na nastavi borimo protiv apokalipse zombija, spašavamo se timski iz olupine aviona, rješavamo testove osobnosti i timskih uloga, raspravljamo o eutanaziji i abortusu, sve radi izazivanja emocija i boljeg upamćivanja. Rastuži me kad vidim da studenti imaju slabo izgrađene stavove o važnim pitanjima, jer situacije u kojima se možemo naći su vrlo složene. Zato me studenti zbunjeno gledaju kad im predajem javnozdravstveni pogled na medicinsku etiku, jer im prvi put kažem da moraju razviti osobni stav o važnim etičkim problemima, moći ga podržati tvrdnjama u koje vjeruju, ali i da moraju biti spremni saslušati kolegu koji vjeruje drugačije.

Je li u našem školstvu bitnija forma ili sadržaj? Ocjene ili znanje?

■  Ovo je temeljno pitanje koje me stvarno tišti. Ne samo u obrazovanju, nego i znanosti, vrlo malo pažnje posvećujemo sadržaju, bespotrebno i krivo smo usmjereni na formu. To je odraz nazadovanja. Najbolje privatne institucije koje financiraju istraživanje u Velikoj Britaniji i SAD-u daju istraživačima osobne stipendije, koje se mogu potrošiti na kakav god način je potrebno kako bi se postigli zadaci i istraživački cilj. Samo ovaj način vam daje slobodu i ne oduzima vrijeme od vašeg osnovnog zadatka – istraživanja. Samo ću reći da se na niz projektnih poziva nisam javio zbog prevelikog opterećenja administracije projekta, uz minimalan fokus na rezultate. Nažalost, forma.

Kako je vama biti profesor? Koliko je teško ocijeniti nečije znanje, staviti potpis iza neke ocjene u indeksu?

■ Očajan sam kao akademski građanin koji vodi dokumentaciju. Međutim, kako bi rekao jedan od mojih mentora, na nastavi me ponesu daske kazališta, i nastava mi je nešto što me zabavlja i emotivno hrani. S izvještajima uvijek kasnim, jer mi je to trivijalno, opisivati ono što se već dogodilo. Jednostavno nemam centar u mozgu za to.

Koliko predmeta predajete trenutačno, koliko je to studenata? Koliko indeksa potpišete u jednoj godini?

■ Previše. Prošle sam godine upisao 734 ocjene i potpisa u indekse. To je prokletstvo manjih sveučilišta, u kojima morate predavati na više predmeta, jer je ukupan broj nastavnika mali. To znači i da predajem dosta predmeta i tema, što oduzima vremena za pripremu, jer prvo ja moram učiti nešto izvan svojih okvira da bih to mogao predavati. Sad planiramo uvesti mnoge promjene u nastavi, kako bi nastava postala zanimljivija i učinkovitija. Korištenje obrazovnih videozapisa, vježbanje na modelima i lutkama, rješavanje problema i radu grupi samo su neki od načina rada koje razvijamo, a sve kako bismo bili bolji.

Do kojih ste otkrića došli tijekom projekta „10 001” Dalmatinac? Hoćemo li moći predviđati nastanak bolesti temeljem nečije genetike?

■ Daleko smo od toga. Prije dvije godine pali smo na jako niske grane. Nekoliko je radova pokazalo kako je naše razumijevanje genetike bilo preusko. Naime, kolege su pronašli ljude koji prema svim pravilima struke nisu mogli biti živi, jer su imali vrlo ozbiljne mutacije, koje nisu spojive sa životom. No ne samo da su ti ljudi bili zdravi, nego su često imali i zdravu djecu. Čini se da među nama ipak postoje genetski heroji preživljavanja, koji uspijevaju nadoknaditi iznimne gubitke važnih funkcija. To je sama srž života – preživljavanje pod svaku cijenu.

Kolika je i kakva zapravo veza prehrane i zdravlja? Koliko sami utječemo na zdravlje, a koliko smo prepušteni genima?

■ Nikako nismo prepušteni genima. Nikako ne. Samo mali broj poznatih bolesti isključivo su uzrokovane poremećajem jednog ili nekoliko gena i njih u pravilu dobivamo u ranom djetinjstvu. Sve ostale bolesti možete manje ili više odgoditi ili spriječiti pravilnim ponašanjem i životnim stilom. Još uvijek je promjena životnog stila i prihvaćanje zdravih obrazaca ponašanja i preventivnih aktivnosti najsnažniji alat koji medicina ima. Tu nailazimo na još jedan paradoks, a to je da se ja bavim genetikom i javnim zdravstvom, koji bi trebali biti na suprotnim stranama spektra – genetika je usmjerena na unutarnje čimbenike, a javno zdravstvo na vanjske. No to mi omogućuje nesmetanu perspektivu oba svijeta, što je presudno za znanost i istraživanje. 

Vrijeme potrebno za povrat investicije u obrazovanje i znanost jako je dugo pa ga nije popularno spominjati u uvjetima gdje su vam potrebne brze rotacije i rezultati

………………………………………………………………………..

Što bi se trebalo dogoditi da Hrvati postanu zdravija, mlađa nacija?

■ Samo jedna i jedina stvar – nada. Moramo osnovati Ministarstvo nade, koje bi pokušalo stvoriti uvjete u kojima mladi žele ostati. Sve drugo je promašeno.

Na kojem projektu trenutačno radite?

■ Trenutačno uživam u čitanju filozofije, posebno filozofije znanosti. Katkad vam treba iskorak u stranu kako biste bolje razumjeli svoje područje i sagledali ga iz nove perspektive. Zadnje dvije knjige koje su me oduševile bile su Kraj znanosti – The end of science Johna Horgana, i 12 pravila o životu: protuotrov kaosa – 12 rules for life: an antidote to chaos Jordana Petersona. Obje su teške, sadržajne i vrlo vrijedne. Ne znam u kojem smjeru će me to odnijeti, no svakako će situacija za dvije godine biti drukčija nego sada. To je ono što morate dobiti kao odgovor od vrhunskog znanstvenika – ne znate kamo vas put može odnijeti, ni fizički, a još više niti idejama.

Čime ćete se zaokupljati u iduću godinu ili dvije?

■ Ako možete sada jasno reći čime ćete se baviti za godinu ili dvije, onda nema govora o vrhunskoj znanosti. Možete dati okvir i polje istraživanja, ali same teme i problemi toliko su promjenjivi da ih je nemoguće predviđati na ovaj način. Rado bih nastavio liniju istraživanja starenja, imamo planova o razumijevanju djelovanja hrane na zdravlje u dugotrajnom eksperimentu. Smišljamo nove načine analize postojećih podataka, pokušavamo shvatiti kako naše bakterije djeluju na zdravlje. Ideja za istraživanje je puno, no potrebno ja za njih naći novac i onda ih provesti u djelo. Nadam se nastaviti razvijati globalnu biobanku, koja me je do sada vodila širom svijeta, od Bangaldeša do Tanzanije. Tek kad otputujete u zabačene dijelove svijeta u kojima nema turizma shvatite koliko je slika koju imate o svijetu iskrivljena i nepotpuna. Tek tad shvatite koliku sreću imate da ste se rodili u sustavu u kojem su voda i hrana redovita pojava.

Kad vam i gdje dolaze ideje za nova istraživanja, što vas inspirira?

■ Znanstvenike sve inspirira. Sve što vidite, osjetite ili zamislite možete pretvoriti u ideju vrijednu testiranja, i to je početak svega. Naši mozgovi stalno nešto rade, samo im moramo dati priliku da nam nešto kažu. Naime, naši mozgovi su stvoreni na način da stalno ignoriraju golemu količinu podataka i usredotočuju se samo na jednu ili nekoliko stvari kojima se onda počnete baviti. Izvor inspiracije: svijet oko mene, njegovi problemi i nedostatci. Svakog dana stvorim barem nekoliko ideja vrijednih istraživanja, ali polagano počinjem ugrađivati u svoj stav činjenicu da ne ću moći sve istražiti i da će nešto morati ostati za mlađe kolege koji dolaze. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Razgovarao Branko NAĐ ]