INTERVJU ŠKOLSKIH NOVINA > JULIJANA MATANOVIĆ – KNJIŽEVNICA

Prestara sam za nove vrste „škole za život”

ponedjeljak, 23. rujna 2019.

Julijana MATANOVIĆ jedna je od najnagrađivanijih i najčitanijih hrvatskih književnica. U intervju za Školske novine govori o svojoj novoj knjizi „Ljuta godina”, društvenim mrežama, svom opusu i životu…

Prestara sam za nove vrste „škole za život”

… u kojem najvažniju ulogu igra njezina kći Magdalena i suprug, književnik Pavao Pavličić.

Relativno ste nedavno otkrili moć i privlačnost društvenih mreža, ali ste se brzo bacili u njihov neograničeni prostor. Rezultat je toga i vaša najnovija knjiga „Ljuta godina”. Kako je to internetske zapise pretvoriti u knjigu za jednu klasičnu književnicu?

– Ne samo da sam relativno nedavno, kao što kažete, otkrila privlačnost društvenih mreža, nego sam do tog otkrivanja bila ljuta protivnica svakog oblika komunikacije u kojem se sugovornici ne gledaju u oči, svakog prostora u kojem se prijateljima nazivaju osobe koje nikad nisu sjedile za istim stolom i pile kavu. No kad sam jednog dana, a bilo je to 4. veljače 2018., konačno pristala na brojne nagovore te pristupila takozvanoj velikoj družini, znala sam da stranicu na Facebooku ne ću koristiti da bih javnost obavještavala o svom dnevnom jelovniku i novim cipelama. Moram naglasiti da nemam ništa protiv takvih objava. Očito je da još imamo potrebu govoriti o sebi, ali ne nailazimo na dovoljno pažljive uši koje bi tu priču imale volje čuti. I onda, neupitani, nudimo sebe.

Ja sam, jednostavno, željela osigurati prostor za pisanje, za širu komunikaciju o literaturi, komunikaciju koja mi je odlaskom u prijevremenu mirovinu počela jako, jako nedostajati. Pisala sam priče svaki dan, prvih stotinu dana, nakon toga dva puta tjedno. I moram priznati da sam, kad me već pitate, tekstove i pisala kao da ih pišem za knjigu, a ne za jedno čitanje na ekranu. U toj doista ljutoj godini moje biografije nisam bila u stanju pisati veće forme, a u isto sam vrijeme nastojala zadržati sve dijelove svoje životne slagalice. Dijelovi već složene slike u Osijeku su se pobrkali, ali pisanje mi je, a možda još više reakcije na moje tekstove, pomoglo da se sličice zauvijek ne pogube na praznim osječkim ulicama.

Mnogi se iz starijih generacija još ustručavaju i imaju mnogo zamjerki na rasprostranjenost i negativne konotacije društvenih mreža. Kakav je vaš stav i koliko to utječe i mijenja poimanje književnosti i literature?

Starije generacije znale su polemizirati s kolegama, ali su bile opreznije s riječima. Nakon iskustva s mrežama, i najžešće polemike iz takoreći mog vremena nalikuju mi sada na mirovne pregovore. Na mrežama se poseže za nekim drukčijim rječnikom, nema odgovornosti, izbija neko drugo lice koje je, meni barem, često neprepoznatljivo. Katkad ne mogu vjerovati kako pojedinci – koji su u svakodnevnoj komunikaciji vrlo pristojni, paze na svaki naglasak, zastaju u razgovoru samo da bi upotrijebili pravu riječ – komentiraju tu istu zbilju kad se nađu sami pred ekranom. Toga sam se upravo pribojavala. Nikad nisam bila ni s kim u svađi, uvijek sam se povlačila, vjerovala sam da kolege same mogu prepoznati jesu li me povrijedile, da im ja to ne moram sasuti u lice, i to još naučenim rečenicama. Da sam na samom početku doživjela neki ružan napad, vrijeđanje, odustala bih od društvenih mreža. Vlasnicama sam dijagnoze koja mi ne dopušta izlaganje bilo kakvom stresu. A što se tiče same književnosti na mrežama, tu sam jako zbunjena.

Nisam ni slutila koliko se piše, koliko spisateljskih grupa postoji, koliko ima onih koji komentiraju nove naslove. Razlike su goleme, ali, u isto vrijeme, granice između visokog I niskog toliko su krhke da, jednostavno, svjedočimo vremenu u kojem sve može. I svi sve mogu. Najbolji mi je primjer za to poezija Svena Adama Ewina. Nedavno sam napisala da – po mom mišljenju – trenutačno u hrvatskoj poeziji nema boljega vezanog stiha od njegova, i prvi put doživjela ozbiljne napade pjesnikinja kojima bi, reći ću to grubo, trebalo biti čast da su u istoj grupi s tom velikom činjenicom i nepoznanicom hrvatske poezije. Sama priznajem kako mi godi svaka njegova ocjena mog teksta. Od njega ne samo da mogu učiti pisati, od njega mogu učiti i povijest književnosti. To je institut za poeziju. Moju pohvalu njemu primile su kao napad na sebe. No mogu se još složiti da je u samom stvaranju najvažniji talent i da on nije vezan za obrazovanje. Ili ga imaš ili nemaš.

Iza vas je bogat opus, od brojnih romana, eseja do teorijskih radova. Kako sami gledate na njega?

Kao na nešto u nastajanju. Mnoge teme još nisam ispisala, mnoge koje sam ispisala život je pobio. Dužna sam napisati jedan pravi obiteljski roman. Nekoliko je knjiga eseja i spremno za tisak. Pri kraju je i rukopis o mom iskustvu čitanja Andrića. Premda imam mnogo godina, još uvijek vjerujem da ću pravu knjigu tek napisati. Jučer mi je jedna čitateljica, a i sama krasna prozaistica, na mojoj službenoj stranici na Facebooku, ispod priče u kojoj govorim o prodaji kuće mog djetinjstva, napisala: „Sad će tek doći pravi roman, osjećam da Julijanka mora mnogima 'zakajmačiti'...

Više od dvadeset godina proteklo je od vašega sjajnog prvijenca, koji je postao i uspješnica, Zašto sam vam lagala. Naravno, teško je piscu izdvojiti koje mu je njegovo najdraže djelo, ali kakav je vaš odnos prema toj knjizi, ali i ostalim knjigama koje ste napisali i koje biste izdvojili?

– Da ste me to pitali prije desetak dana, moj bi odgovor izgledao drukčije nego sada. U Laganju sam konstruirala svoju biografiju. Kao dijete koje nije živjelo u roditeljskom domu, bila sam izložena različitim tumačenjima vezanima za razloge neobične odluke mojih bioloških roditelja, da prvorođenu trogodišnju kćer jednostavno daruju. Moja teta, očeva sestra kod koje sam odrastala, imala je svoju priču, moja majka svoju. Nisu se, što bi se u Bosni reklo, ni na putu susretale. Otac je svoju varijantu prilagođavao, prema potrebi i slušateljevim očekivanjima. A ja sam željela bezuvjetno pripadati. Prije samo dvadesetak dana, 28. kolovoza, oslobađajući đurđenovačku kuću prošlosti, našla sam presudu iz 1974. po kojoj sam službeno posvojena. Da sam to znala prije, možda Laganje nikad ne bih ni napisala, možda ne bih biografiju gradila tekstom. Od svih mojih knjiga meni je nekako najvažnija Tko se boji lika još. Ona govori o književnosti, i o meni kao komentatorici zbilje.

U jednom ste trenutku iz Zagreba s mužem Pavlom Pavličićem odselili i kratko živjeli u Osijeku. No nije dugo potrajalo. Zbog čega?

– U Zagreb sam došla 1993. godine, na deset godina, i to odlukom drugih. Ostala sam četvrt stoljeća. Dok smo Magdica i ja živjele same, nisam se usudila donijeti odluku o povratku u grad o kojem sam napisala najnježnije rečenice. U Zagrebu sam se osjećala kao osoba koja ovdje ima samo boravište. I kad je Magdalena završila osnovnu školu, pomislila sam da bi to bio pravi trenutak da realiziram svoje obećanje gradu koji sam napustila u teškim povijesnim trenutcima. Pavao se složio. Magdu, koja od svoje desete godine ponavlja da će studirati klasične jezike, upisali smo u Isusovačku klasičnu gimnaziju. Moju odluku pratilo je mišljenje liječnika. Ja sam obavila neke razgovore iz kojih je bilo više nego sigurno da će za mene biti mjesta na jednom od triju humanističkih fakulteta. Čak mi je prihvaćen i silabus kolegija. No sve što je uslijedilo nakon našeg dolaska u grad htjela bih što prije zaboraviti, premda sam ljuta zagovornica borbe protiv te vrste životne zaštite. I taj me osjećaj nije napustio otkako smo se vratili Zagreb, u srpnju prošle godine. U Osijeku smo dočekani s rečenicom „Što oni ovdje imaju tražiti”, a vjerojatno smo i ispraćeni u istom tonu, ali s olakšanjem u glasu onih koji su se samo nekoliko godina prije toga osjećali ugodno u našem društvu. Puno sam toga naučila u jedanaest osječkih mjeseci, ali mi to ne služi na čast, jer sam prestara za tu vrstu takozvane škole za život.

Nikad se niste primaknuli politici i nekom aktivnijem društvenom angažmanu. Razloga dakako ima mnogo. Koji su vaši?

Neki me dan dr. Zlatko Kramarić, u osvrtu na Ljutu godinu, podsjetio da sam na prvim demokratskim izborima bila na njegovoj osječkoj listi i da smo dobili 71 posto glasova. Zlatko me planirao za pročelnicu Ureda za kulturu, ali ja sam se zahvalila i otišla u Zagreb. Odrasla sam u kući u kojoj se o politici govorilo tiho, u kojoj su se spominjala neka vremena koja će pokazati da nije baš sve onako kako u povijesnim knjigama piše. Doktorirala sam na povijesnom romanu i mislim da sam kroz ta čitanja dala veći doprinos nego neki koji sjede i kunjaju u Saboru. Čovjek se treba baviti onime u čemu je dobar, da ne kažem najbolji. Uvjerena sam i da su se brojni hrvatski pisci, koji su se aktivirali u političkom životu, na kraju razočarali i pokajali. Dovoljno je spomenuti Gjalskoga i pročitati njegove Pronevjerene ideale.

Knjiga je kod nas u nezavidnom položaju. Država se, reklo bi se, na alibi način skrbi o njoj i naravno autorima. Mala smo nacija s malim potencijalima, no kako bi se moglo na pravi način pomoći da knjige ugledaju svjetlo dana i da autori od toga imaju nekakvu materijalnu korist?

S nakladništvom je slično kao i s društvenim mrežama. Nikad se nije tiskalo toliko knjiga koliko se tiska danas. U prosudbenim sam povjerenstvima nekih nagrada. Samo na Nagradu Ksaver Šandor Gjalski, za najbolju proznu knjigu godine, pristigne osamdesetak naslova. Za razliku od mnogih, uvjerena sam da imamo odličnu književnost. I da je naš problem s jedne strane malo tržište, a s druge mali jezik. Deset posto bruto, koliko je prosječni honorar za objavljenu knjigu, znači da pisac može po izdanju, ako je ono 1000 primjeraka, a cijena knjige 100 kuna, dobiti oko 8000 kuna, a da je tržište veće to bi bilo 10 000 primjeraka i deset puta veći honorar. Mali jezik koči nas u širem kontekstu, čak i onda kad se knjige prevedu na neki od velikih jezika. Uvijek kad o tome razgovaram sjetim se genijalnog Vlatka Stefanovskog, koji je rekao da je zapadna zabavna glazba tvrđava na koju je uzaludno jurišati. Jednostavno ne dopuštaju sebi blizu.

Inače, društvena je atmosfera kod nas prilično sumorna. Zašto ne možemo izaći iz te tmine vječno ograničene i protkane raznim povijesno-političkim truležima?

Bit će tako dok god naši političari, pa i povjesničari, misle da samo oni imaju zadatak izraditi pravilnik prava na sjećanje, po svojoj mjeri i mjeri svojih predaka. I sve dok je brojnima podgrijavanje neriješenih odnosa unosan izvor prihoda. Kad dođemo k liječniku i on posumnja na težu dijagnozu, prvo što potom uslijedi jest propitivanje o bolestima obitelji iz koje dolazimo. I tek se onda može krenuti s prvim korakom liječenja, pa i izlječenja.

Rođeni ste u Bosni, odrastali i školovali se u Slavoniji, a živite i djelujete najvećim dijelom u Zagrebu. Koliko vas je odredila ta raznolikost življenja u različitim, ali dakako i bliskim sredinama?

Danas tek vidim koji sam kapital stjecala odrastajući u ipak različitim sredinama. Nisam se kao dijete pitala kako to da se moji prvi susjedi prezivaju Varga i zašto ih moram pozdravljati na mađarskom, kako to da je tetina najbolja prijateljica gospođa Ajbek, da je šef knjižare Kozlevčar, a tetkov prijatelj drug Marks… Ono čime se danas bave udruge, o čemu se govori na fakultetima i kongresima, mi smo svladavali usput, u igri, na ulici… [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Razgovarao Ivica BULJAN ]

Vezani članci
Školski portal: Vrijeme je da se učitelje i nastavnike zaštiti zakonom

Vrijeme je da se učitelje i nastavnike zaštiti zakonom

Takvi su napadi sve češći i najmanje jednom mjesečnoodašilju se…

Školski portal: Ne očekujmo da dijete prihvati sva pravila odjednom

Ne očekujmo da dijete prihvati sva pravila odjednom

Dosad se u nastavi previše vremena trošilo na ispunjavanje programa,…

Školski portal: Treba li biti sarkastičan u učionici?

Treba li biti sarkastičan u učionici?

Međutim, trebaju li učitelji davati sarkastične komentare u učionici kad…

5+ klub
Stručni skupovi Školske knjige
Slovopis
e priručnik
Preuzimanje digitalnih udžbenika
Preuzimanje višemedijskih materijala
Preuzimanje višemedijskih materijala za srednju školu
E-priručnik Tehnička podrška
Lente vremena
Školski portal: U dva dana više od 10 000 posjetitelja

U dva dana više od 10 000 posjetitelja

…u organizaciji udruge FabLab te partnera…

Školski portal: U gostima Hrvatskom nacionalnom vijeću u Crnoj Gori

U gostima Hrvatskom nacionalnom vijeću u Crnoj Gori

… u Boki kotorskoj te davanje…

Školski portal: Mi smo mali pisci

Mi smo mali pisci

Odlučili smo napraviti zbirku pjesama koje…

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

...nego su odlučili provesti revoluciju svojeg…

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto je važna dinamička akomodacija i…

Nadahnjujući citati o učiteljima

Nadahnjujući citati o učiteljima

Dan učitelja, koji slavimo 5. listopada,…