Školstvo u medijima
TEMA ŠKOLSKIH NOVINA | VEĆ GODINAMA TRAJU PROBLEMI S ANGAŽMANOM POMOĆNIKA U NASTAVI
Pogreške u sustavu lome se na najslabijima – djeci s teškoćama
objavljeno: 4. listopada 2019.

… i bio s njim u razredu, vrlo je slikovita i govori doista tisuću riječi. Ona svjedoči o problemu koji se ponavlja iz godine u godinu, a to je nepravodobno osiguravanje pomoćnika u nastavi za svu djecu s teškoćama. Istina, ove je školske godine u hrvatskim školama angažirano više od 4100 pomoćnika u nastavi, ali i u trećem tjednu nastave bez pomoćnika je i dalje dvjestotinjak učenika kojima su oni neophodni za pohađanje nastave. Iz Ministarstva obrazovanja najavljuju da će i njihovi pomoćnici dobiti zeleno svjetlo u najkraćem mogućem roku, međutim doista je čudno i neozbiljno da se takve zahtjeve i suglasnosti za zapošljavanje pomoćnika u nastavi koje osnivači škola i brojne udruge upućuju ministarstvu nije moglo riješiti na vrijeme nego se već barem tri godine ponavlja isti scenarij – dio djece s teškoćama ne mogu pohađati nastavu zbog toga što netko na vrijeme nije odradio svoj posao i za njih nisu na vrijeme osigurani pomoćnici.

Slika uplakanog mališana bila je ona gruda koja pokreće lavinu pa su se nezadovoljni roditelji djece s teškoćama, pomoćnici u nastavi, učitelji, edukacijski rehabilitatori i drugi stručnjaci okupljeni u više udruga i građanskih inicijativa na kraju prvog tjedna nastave okupili na prosvjednom skupu u Zagrebu. Došli su izraziti nezadovoljstvo i ogorčenost zbog činjenice da je nekoliko stotina djece s teškoćama dočekalo prvi dan škole bez pomoćnika u nastavi, a mnogi su rješenja kojima im se pomoćnici odobravaju dobili doslovce u zadnji čas pa se ni djeca ni njihovi roditelji pa ni škole nisu mogli na vrijeme i dovoljno kvalitetno pripremiti. Željeli su javnost i resorno ministarstvo upozoriti i na sve nedostatke sustava koji bi svoj djeci trebao omogućiti ravnopravnost i jednake mogućnosti u odgojno-obrazovnom procesu, što iz do sada viđenoga i doživljenoga i nije slučaj. Osim toga, upozorili su i na probleme s kojima se svakodnevno susreću pomoćnici u nastavi.

JE LI MINISTRICA ZNALA?

Kako nam je rekla Iva TADIĆ, predsjednica udruge Pomoćnici u nastavi i jedna od inicijatora prosvjednoga skupa, ministrica očito nije upoznata s procedurom zapošljavanja i otpuštanja pomoćnika u nastavi. Stoga su joj iz Udruge pokušali otvoriti oči.

– Mi smo zaposleni dok traje nastavna godina i u ljetnim se mjesecima prekida naš radni odnos. Naša se radna prava krše, iako se najveći dio pomoćnika u nastavi financira nepovratnim sredstvima Europskoga socijalnog fonda, pa mnogi, iako na to imaju pravo, ne dobivaju novac za putne troškove, ne dobivaju božićnicu i regres, a odlazak na izlete i školu u prirodu sami si moraju platiti, iako u pravilniku stoji da to snosi osnivač. I što je najgore, tarifa odnosno vrijednost satnice pomoćnika varira od županije do županije. Iako je nekakva definirana cijena našega rada 25 kuna po satu, u nekim se županijama isplaćuje samo 17 kuna. Problem je i u tome što su mnogi pomoćnici u ugovoru dobili 20 ili 25 sati tjednu satnicu, ali s djetetom provode i više od toga i za sve im slijedi plaća do maksimalnih 2500 kuna.  

A treba znati da su pomoćnici većinom osobe s visokom stručnom spremom i položenom edukacijom, iako Pravilnik dopušta i završenu četverogodišnju srednju školu. Plaće su nam doista mizerne, ljudi koji godinama kvalitetno rade s djecom odlaze čim im netko ponudi bolje plaćen posao, a ministrica Divjak izjavljuje da su pomoćnici tehnička podrška, pa ako dijete ne može nositi torbu da je nosi pomoćnik ili da zapisuje na nastavi umjesto učenika. No pomoćnici nisu nikakvi nosači ni zapisničari, nego njihovi najbliži suradnici, budući da smo s mnogima više sati dnevno nego njihovi roditelji i pomažemo im i uz njih smo doista u svakoj životnoj situaciji, jer s nama dijele i svoje radosti, i strahove, i svoje tajne koje katkad ni roditeljima ne povjeravaju – kaže dosta rezignirana Iva Tadić, ističući da je i udruga Pomoćnici u nastavi osnovana upravo zato što bilo kakve pojedinačne reakcije i vapaji prema ministarstvu obrazovanja nisu nailazile na odjek.

– Pojedinac nikad ništa ne može sam i zato smo osnovali udrugu. Naime, ne možemo se pridružiti sindikatu, jer nas nema kao zanimanja u Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti. Pravilnik o pomoćnicima u nastavi jedino je dobar u svom članku 6. u kojem je definirano što roditelj mora napraviti, kome se obratiti da bi dobio pomoćnika za svoje dijete i što koja instanca mora napraviti da bi se sve realiziralo. Sve drugo je zbrda-zdola. Problem je u tome što nema ranog otkrivanja teškoća kod djece tako da se nikad ne zna koliko je točno djece s teškoćama, do trenutka kad recimo ne kreću u prvi razred i onda se dogodi nedostatak pomoćnika, jer ih jednostavno nema educiranih na tržištu rada. A onda i Ministarstvo tvrdi da neka djeca ne bi ni trebala imati pomoćnika ili da nekoliko djece imaju zajedničkog pomoćnika. U mnogim situacijama djeca moraju imati svog pomoćnika i ne mogu ga dijeliti s dvoje ili više učenika, jer mnogi od njih uz osnovnu poteškoću imaju i nekoliko sekundarnih i pomoćnik im je doista neophodan.

Zato smo nakon prosvjednog skupa postavili i zahtjeve, a glavni je da nijedno dijete kojemu je to neophodno ne bude bez svog pomoćnika. Tražimo i da Ministarstvo poštuje rokove za rješavanje svakoga pojedinog predmeta kako bi školska godina počela bez problema. Smatramo da se do 31. srpnja sve treba obaviti, da se donesu rješenja i suglasnosti za pomoćnike kako bi do početka nastavne godine u rujnu svako dijete doista dobilo svog pomoćnika. Jer već nekoliko godina rujan je vrijeme kad se roditelji i svi ostali bore za pomoćnike u nastavi koji su već trebali biti s njihovom djecom. I da se ne moramo svake godine „prepucavati” s resornim ministarstvom i upozoravati ih na pogreške i požurivati ih kad već krene nastavna godina – zaključuje Iva Tadić.

SVAĐA MINISTARSTVA I ZAGREBA

A nesporazumi pa i sukobi između osnivača škola i Ministarstva obrazovanja zbog pomoćnika u nastavi odigravali su se i nakon što je nastavna godina krenula. Tako su se javno posvađali Grad Zagreb i Ministarstvo. Nakon izjave ministrice obrazovanja Blaženke DIVJAK koja je kazala kako je „jučer (12. rujna) saznala da stižu novi zahtjevi osnivača” i da joj je „teško vidjeti zašto bi sada osnivači, primjerice Grad Split ili Zagreb, tražili još po nekoliko desetaka pomoćnika”, ministrici se otvorenim pismom obratio zagrebački pročelnik za obrazovanje Ivica LOVRIĆ.

„Vezano za Vaš medijski istup koji se odnosi na zahtjeve za uključivanje pomoćnika u nastavi/stručnih komunikacijskih posrednika, a za koje se čekaju suglasnosti Ministarstva znanosti i obrazovanja, osjećamo obvezu reagirati na Vaše izjave koje smatramo neistinitima te Vam ovim putem šaljemo četvrtu požurnicu”, stoji u pismu u kojemu se dalje navodi:

„Od veljače do kolovoza ove godine Grad Zagreb uputio je Ministarstvu 640 zahtjeva za uključivanje pomoćnika u nastavi. Danas smo zaprimili suglasnosti za uključivanje pomoćnika za 30 učenika, dok se za 20 učenika još uvijek čekaju suglasnosti. Odgovorno odbacujemo tvrdnje da Ministarstvu znanosti i obrazovanja još uvijek upućujemo na desetke predmetnih zahtjeva. 

Smatramo neodgovornim prozivati odgojno-obrazovne ustanove za dinamiku slanja predmetnih zahtjeva prema resornom tijelu, budući da upravo članak 6. Pravilnika, koje je donijelo Ministarstvo znanosti i obrazovanja, propisuje da za učenika kojemu se pogoršalo psihofizičko stanje škola može podnijeti zahtjev za osiguravanjem potpore pomoćnika u nastavi ili stručnoga komunikacijskog posrednika tijekom cijele školske godine”, stoji u otvorenom pismu pročelnika Gradskog ureda za obrazovanje Grada Zagreba.
U dopisu koji je naslovljen kao četvrta požurnica Ministarstvu obrazovanja za izdavanje suglasnosti za pomoćnike u nastavi i otvaranje posebnih razrednih odjela punktova za školovanje učenika s teškoćama u razvoju naglašava se da „unatoč svim dugoročnim naporima Grada Zagreba, do početka školske godine 2019./2020. nismo uspjeli dobiti suglasnosti za otvaranje svih posebnih razrednih odjela i zapošljavanje stručnjaka u istima, iako smo zahtjeve pravodobno uputili Ministarstvu i u nekoliko navrata slali požurnice”.

A zagrebački gradonačelnik Milan BANDIĆ izjavio je na aktualnom satu Gradske skupštine kako nema nikakvog sukoba između njega i ministrice obrazovanja Blaženke Divjak te da je „to što ona ne zna i ne razumije svoj posao premijerov problem”.

Na njegovu je izjavu ministrica Divjak reagirala priopćenjem ne birajući riječi. Prozivku gradonačelnika Milana Bandića na aktualnom satu Gradske skupštine nazvala je „prljavim i niskim napadom”, poručujući mu da i Grad kao osnivač škola ima svoju odgovornost kad je riječ o pomoćnicima u nastavi.

„Neki od zahtjeva za pomoćnicima u nastavi od Grada Zagreba stigli su u Ministarstvo čak i nakon početka školske godine, 17. i 18. rujna. Od početka mandata suočavam se s napadima i uspješno branim sustav od raznih sumnjivih ideologija i partikularnih interesa tako da sigurno ni sada neću dopustiti da se na ovakav način ugrožava sustav odgoja i obrazovanja u Hrvatskoj”, napisala je ministrica Divjak u priopćenju.

MINISTARSTVO NESPREMNO

A onda je, valjda ponukana medijskom bukom zbog brojnih neriješenih pitanja vezanih za pomoćnike u nastavi, ministrica Divjak održala sastanak s predstavnicima osnivača i brojnih udruga upravo o temi osiguravanja pomoćnika u nastavi. 

– U ime ministarstva ja ću preuzeti svoj dio odgovornosti, ali jednako tako tražim da i osnivači i škole i udruge preuzmu svoj dio odgovornosti u procesu kako bi naša djeca koja su krajnji korisnici dobila najbolju moguću potporu. Pitanje je zašto sustav koji je postavljen nije funkcionirao dovoljno dobro i zato treba sve dobro organizirati kako bismo podršku za sve one kojima je potrebna osigurali na vrijeme – rekla je ministrica i istaknula dva najveća problema u sustavu.

– Jedan je podnošenje zahtjeva i puno aktera u procesu u kojemu svatko treba na vrijeme odraditi svoj dio posla, a drugi je prava eksplozija zahtjeva za pomoćnicima u nastavi za što ministarstvo očito nije bilo dovoljno ekipirano i spremno i to je moj dio odgovornosti, a za taj posao osim ministarstva moraju biti spremni i svi ostali dionici u sustavu odnosno osnivači, škole i udruge kao pružatelji usluga –­ rekla je ministrica Divjak te naglasila da je ove godine već odobren rekordni broj od više od 4100 pomoćnika.

To je u odnosu na prošlu godinu oko tisuću pomoćnika više, a dvadeset puta više nego prije deset godina kad se s pomoćnicima krenulo u školama.

Prema posljednjim podatcima, ostala su 203 zahtjeva za koje nema prethodne suglasnosti i koje je trebalo tražiti od osnivača te će o njima raspravljati Povjerenstvo za ponovnu procjenu koje je oformljeno pri Ministarstvu.

– Svakako je dobra vijest da će se one koji nisu na vrijeme ishodili prethodne suglasnosti staviti na prosudbu. Želimo riješiti ono što nam je zaostalo te da na kraju napravimo dobar sustav za iduću godinu kako ne bismo opet došli u sličnu situaciju. I uvijek treba imati na umu misao da su svi dionici sustavu tu da učenicima kojima je to potrebno pruže kvalitetnu podršku, a ne da prebacuju krivnju jedni na druge i da otkriju koje su slabe točke u sustavu kako bi ih se do iduće nastavne godine popravilo i ojačalo – zaključila je ministrica Divjak.

MANJKAVA DOKUMENTACIJA

Predsjednica Povjerenstva za ponovnu procjenu zahtjeva i dekanica Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Snježana SEKUŠAK GALEŠEV ističe da je povjerenstvo pregledalo 727 zahtjeva, koji su bili odbijeni od ministarstva.

– Ponovnom procjenom odobrili smo oko 400 zahtjeva, a moram reći da je najveći dio odbijenica zbog proceduralnih pogrešaka ili zbog nedovoljno dobro pripremljene dokumentacije – neodgovarajuće dijagnoze, neodgovarajuće opisane potrebe djeteta, nesukladne dijagnoze s potrebom. Učinili smo sve što smo mogli da svako dijete za koje smo ustanovili da ima potrebu za pomoćnikom tog pomoćnika i dobije. Analizirajući dokumentaciju uvidjeli smo da su neujednačeni kriteriji, potrebe i modeli potpore, da učenici koji dobiju pomoćnika ne dobiju druge oblike potpore koje škola može pružiti, da su edukacije pomoćnika neujednačene, da su programi rada neodgovarajući te da se od pomoćnika očekuje da rade poslove koji nikako ne mogu biti u njihovoj kompetenciji.

Pomoćnik u nastavi samo je jedan od oblika potpore. Da bi učenici ostvarili svoje pravo na inkluzivno obrazovanje za to mora biti odgovoran učitelj. Dijete s teškoćama ima pravo da se u razredu učitelj njime bavi, ima pravo na stručnog suradnika koji radi u školi i ne možemo se nikako zadovoljiti time da učenik dobije pomoćnika i da bude jedino njegova briga. Važno je da je pomoćnik kvalitetno educiran, ali ne može imati kompetencije učitelja, rehabilitatora ili logopeda. Pomoćnik ne može zamijeniti učitelja, jer nema za to kompetencije, ali svi spomenuti djelatnici s pomoćnikom trebaju dogovarati što to pomoćnik može kroz podršku pružiti djetetu.

I zato je malo neobično da neko dijete s teškoćama u školu nije ušlo prvoga dana nastave, jer nema svog pomoćnika. Nedopustivo je tako gledati na stvari jer to je kršenje prava djeteta. Dijete ima svog učitelja koji je glavna osoba za njega, a ne pomoćnik u nastavi. To se ne smije događati, jer je dijete s posebnim potrebama i određenim teškoćama ravnopravno sa svim ostalim učenicima u razredu. Istina, ima veću potrebu za podrškom, a za to ima pomoćnika, ali ne kao zamjenu za učitelja – kaže Snježana Sekušak Galešev te ističe da je više razloga za povećanje broja pomoćnika u nastavi u odnosu na prošlu školsku godinu.

– Ove se godine prvi put tražilo predodobrenje ministarstva pa je moguće da je velik broj zahtjeva i zbog toga što prijašnjih godina nisu bili ni evidentirani u ministarstvu, a i veća je svijest i kod roditelja i kod osnivača o mogućnosti dobivanja pomoćnika. Usto, sve je više djece s teškoćama koja ulaze u redoviti školski sustav pa se za njih traže pomoćnici. Osim toga, i posebne ustanove prije nisu tražile pomoćnike, a sada ih traže pa se odjednom govori o oko 500 pomoćnika koji i kod njih nedostaju – zaključuje Snježana Sekušak Galešev.  

NAJVAŽNIJI SU UČITELJI

O pomoćnicima u nastavi svoje mišljenje ima i Siniša BOSANAC, član radnog tima građanske inicijative „Pomozimo djeci s invaliditetom”.

– U javnosti se stalno stvara dojam da su pomoćnici u nastavi ključni. Oni jesu jedan od čimbenika inkluzivnog odgoja i obrazovanja, ali nisu ni najvažniji ni jedini. Moramo znati da su tu učitelji, predmetni nastavnici, pedagozi, psiholozi, edukacijski rehabilitatori, logopedi. Pitanje je zašto se njih ne zapošljava u školama i zašto su u školi od tisuću učenika samo tri stručna suradnika, a želimo inkluzivno obrazovanje, pa se onda sve kompenzira zapošljavanjem pomoćnika u nastavi.

Pitanje je i zašto se godišnje upisuje samo pedeset, a ne 150 logopeda i zašto se na učiteljskim fakultetima u kurikulum ne uvede dodatno osposobljavanje za rad s djecom s teškoćama jer to učiteljima nedostaje u inicijalnom obrazovanju. I to su to su temeljni problemi. Ako smo se opredijelili za inkluzivno obrazovanje, onda ne smijemo pričati samo o pomoćnicima u nastavi, jer inkluzivno obrazovanje počinje od prepoznavanja teškoća djeteta i od rane intervencije kako bi se dijete uključilo i u predškolski i u osnovnu školu. Naravno da mnoga djeca moraju imati pomoćnika u nastavi, ali bez podrške ostalih nabrojenih stručnjaka ni pomoćnici ne mogu napraviti ništa. 

Sramota je da neki od osnivača usmjeravaju financiranje pomoćnika u nastavi prema udrugama i lutrijskim sredstvima, jer u inicijativi smatramo da u svakom proračunu ima dovoljno prostora da se financiraju pomoćnici u nastavi koje ministarstvo odobri, pa osnivači konačno moraju preuzeti tu obvezu na sebe. Nedopustivo je da dijete dobije rješenje, pa onda osnivač čeka početak školske godine hoće li dijete preko neke udruge dobiti pomoćnika umjesto da osigura novac za tog djelatnika. I smiješno je da županija koja ima pola milijarde kuna u proračunu nema 100 tisuća kuna za tri pomoćnika u nastavi nego čeka neki drugi izvor njihova financiranja. Plaćanje 25 kuna po satu pomoćnika u nastavi doista je podcjenjivačko i mizerno, a i mnogi su osnivači tu tarifu spustili na 17 kuna po satu. No valjalo bi imati na umu da jedino zadovoljan pomoćnik može kvalitetno raditi svoj posao i da ćemo u tom slučaju imati i zadovoljno dijete. A problem je i da su plaćeni samo kad je dijete na nastavi. Ako je dijete bolesno i nema ga u školi, pomoćnik nije u razredu i ne računa mu se satnica premda će otići kod djeteta doma i raditi s njime ono što je bilo na nastavi. I najgore je što se sve pogreške u sustavu prelome na djetetu – zaključuje dosta rezignirano Siniša Bosanac.  [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisao Marijan ŠIMEG ]

MINISTARSTVO JE ODGOVORNO ZA PROBLEME S ASISTENTIMA 

Ministrici važna samo škola za život 

Programom Europskoga socijalnog fonda (EFS) Osiguranje pomoćnika u nastavi i stručnih komunikacijskih posrednika učenicima s teškoćama u razvoju u osnovnoškolskim i srednjoškolskim odgojno-obrazovnim ustanovama nisu, nažalost, obuhvaćeni svi potrebiti učenici u hrvatskim školama. Stoga se ti učenici, točnije – njihovi roditelji i škole nadaju da će im (možda) pomoći udruge koje pružaju usluga pomoćnika u nastavi / stručnoga komunikacijskog posrednika… Te pak udruge ove bi godine štošta mogle prigovoriti MZO-u zbog postupka odobravanja njihovih projekata.

Naime, koliko god Ministarstvo to prikrivalo hvaleći se porastom rješavanja problema učenika s teškoćama, prošle je godine – čini se – bilo znatno bolje: javni poziv udrugama za školsku godinu 2018./2019. objavljen je 11. lipnja, za dostavu prijedloga udruga bilo je mjesec dana, a rezultati su objavljeni potkraj kolovoza. Jest da je sve moglo biti objavljeno ranije, no ipak je uoči početka nastavne godine šezdeset i dvjema udrugama odobreno skoro 16 milijuna kuna, za 408 pomoćnika, odnosno za 422 učenika.

Ove je godine drukčije. I lošije, čini se po svemu što saznajemo iz MZO-a. Prvo, sve kasni i tromo se odvija: javni poziv udrugama (za školsku godinu 2019./2020.) objavljuje se tek 4. srpnja, a biva (što se prijava tiče) zaključen 19. kolovoza. Drugo, iznos potpore je manji – do 12 000 000 kuna. Treće, u pozivu se ne navodi rok objave rezultata, nego se – nejasnim pozivanjem na „specifičnost postupka uključivanja pomoćnika u nastavu…” – kaže da će se odluke o dodjeli sredstava (ne jedna odluka nego njih više) donositi „sukcesivno tj. po zaprimanju prijava”. Ostavimo li postrani dojam da bi smisao i valjanost te odredbe mogli biti karakteristični za postupke odlučivanja u MZO-u, razloge za nezadovoljstvo/prigovore udruga (i roditelja, dakako) daju odluke ministrice Divjak: tek 11. rujna prvom je odlukom odobreno samo 2 633 139 kuna za projekte 13 udruga (52 pomoćnika / 74 učenika), potom je 16. rujna, drugom odlukom, odobreno još 2 277 124 kune za 10 udruga (56 pomoćnika/učenika), a 27. rujna, trećom odlukom, odobreno je 6 107 827 kuna pedeset i trima udrugama za 129 pomoćnika odnosno 149 učenika. Dakle, dosad, za 2019./2020., tako reći na kapaljku, ukupno nešto više od 11 milijuna kuna za 58 udruga, dotično 279 učenika, znatno manje nego prošle godine.

Ako se koja udruga još nada da će dobiti sredstva za pomoćnike u nastavi nekom sljedećom odlukom, kako će ispuniti uvjet da projekt, prema uvjetu iz poziva, ima provesti od 1. rujna 2019. do 17. lipnja 2020. godine? Istina, ne će to moći ni udruge kojima su sredstva odobrena.

Koja bi pak mogla biti „utjeha” udrugama o čijim se možebitno vrijednim projektima nije odlučivalo budući da su njihove prijave pristigle kasnije od drugih?

Konačno, smišljaju li činovnici iz MZO-a odgovore roditeljima iz, primjerice, Poreča ili Ivankova, zbog čega njihovo dijete dobiva sa zakašnjenjem ili – što je daleko gore – ne će imati pomoćnika u nastavi iz redova udruge u koju su se ufali?  [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisao Anđelko JELIN ]