Takvi su napadi sve češći i najmanje jednom mjesečnoodašilju se službeni zahtjevi iz škola za pomoć u postupanju radi sankcioniranja nasilja. Stoga je u javno savjetovanje (konačno!) upućen Nacrt prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona kojim se želi dati jača kaznenopravna zaštita odgojno-obrazovnim djelatnicima. Pa bi tako, osim socijalnih radnika, koji su također izložbeni velikim pritiscima i nasilju, do kraja godine i učitelji, nastavnici, ali i vrtićki radnici trebali dobiti status službene osobe.

Iz resornog Ministarstva obrazovanja pozdravljaju tu inicijativu Ministarstva pravosuđa te je jasno, iako objašnjavaju da ne raspolažu preciznim podatcima o broju napada s obzirom na to da se napadi i ugroze u pravilu prijavljuju nadležnim policijskim postajama, da je potrebno zaštititi hrvatske prosvjetare. Zasad, poručuju iz MZO-a, svaki učitelj može zatražiti psihološku pomoć ako procjenjuje da mu je ona potrebna, uključujući i situacije kad je učitelj žrtva nasilja, dok se svaki napad roditelja i učenika na učitelja rješava u međusektorskoj suradnji s nadležnom policijskom upravom i nadležnim centrom za socijalnu skrb.

Škole su dužne prijaviti svaki napad ili ugrozu učitelja koji se provjerava po službenoj dužnosti i utvrđuje se o kojem se obliku kažnjivih djela radi. Međutim, dosad su prijave sudu ostajale većinom tek na (ne)volju napadnutim učiteljima, koji su ih ili podizali u privatnim aranžmanima ili su od njih odustajali, uslijed pritisaka okoline. Sad bi se kaznene prijave trebale podizati po službenoj dužnosti, što bi možda moglo smanjiti namjeru roditelja da se obračunavaju s učiteljima, ali tek ako se zakon zaista i počne provoditi.

Izmjene Kaznenog zakona podudaraju se s nedavno predloženim Akcijskim planom za prevenciju nasilja u školama. Pitanja nasilja u školama nisu samo u domeni sustava odgoja i obrazovanja pa je logično da se nameće potreba međusektorske suradnje svih relevantnih tijela kako bi se prevenirali različiti oblici nasilja u školama.

MARGINALIZACIJA PROFESIJE

Dosadašnja reakcija na nasilje prema učiteljima putem pedagoških mjera samo je jedna od reakcija društva na nasilje prema učiteljima, no promjenama zakona trebalo bi se pojačati djelovanje policijskih i pravosudnih tijela te socijalne skrbi. Sve radi prevencije nasilja prema učiteljima i slanjem poruke da se nasilje ne tolerira.

Ipak, postavlja se pitanje hoće li to novo slovo zakona smanjiti učestalost napada na prosvjetare i hoće li se nasilnici uopće obazirati na to što su dojučerašnji „obični učitelji” postali „službene osobe”.

 

Prema riječima Sanje Šprem, predsjednice Sindikata hrvatskih učitelja i dugogodišnje učiteljice u varaždinskoj VI. osnovnoj školi, odgojno-obrazovni djelatnici kao službene će osobe imati veću zaštitu, međutim možda bi trebalo tom novom zakonskom kategorijom obuhvatiti sve djelatnike u školama:

– Istina je da su u slučajevima napada ugroženi svi ostali zaposlenici u sustavu odgoja i obrazovanja i često su prvi na udaru agresivnih pojedinaca. Nerazumna, a kamoli neuračunljiva osoba ne bira na koga će prvo nasrnuti kad uđe u školu, a to su nerijetko spremačice i domari. Još se uvijek dobro sjećam napada na učitelja koji se dogodio kad sam počela raditi u osnovnoj školi. Taj je napad, na žalost, rezultirao smrću učitelja i počinitelja i ostavio je neizbrisivi trag na svim zaposlenicima i učenicima u Varaždinskoj županiji.

Za Šprem nema sumnje – posljedica je sve veće derogacije položaja učitelja, kako materijalne, tako i društvene, to što svatko smatra da se može uplitati u posao učitelja, procjenjivati njegov rad i kompetencije, što definitivno nije dobar put.

– U rad automehaničara, informatičara ili stomatologa ne ćete se petljati i „pametovati” mu kako treba obavljati svoj posao. U školama to nije slučaj, mnogi će si uzeti za pravo komentirati rad i postupke učitelja! A pojedini roditelji, neutemeljenim kritiziranjem i nestručnim procjenjivanjem učiteljeva rada, učiteljima ruše autoritet i tako kod svoje djece grade kontraproduktivan odnos prema školi i učiteljima. Tako djeca gube nužan osjećaj odgovornosti prema školskim obvezama i školovanju uopće. Pozitivnije društveno ozračje i odnos vlasti prema učiteljskom zvanju odražavaju dužno poštovanje toga zvanja, pa možda ni roditelji ne bi imali potrebu sumnjati u pravednost neke ocjene, zivkati u školu, prijetiti, fizički nasrtati… Jer što je veća marginalizacija učiteljskog poziva i profesije, to je više slučajeva koji imaju obilježja nasilnog ponašanja budući da smanjenjem razine poštovanja pada i razina uljuđenog ponašanja i tolerancije – upozorava Šprem.

RODITELJ KAO UZOR

Status službene osobe za prosvjetare svakako je hvalevrijedan potez i izvrsna inicijativa, govori nam profesor Davor Šijanović iz vukovarske gimnazije, koji tamo radi od 1998. godine, a jedno je vrijeme bio i ravnatelj škole.

Godinama nastavnici trpe veliki pritisak roditelja, ali i drugih osoba koje roditelji angažiraju kako bi utjecali na zaključne ocjene njihove djece. I njemu je jasno da same zakonske promjene ne će iskorijeniti nasilje, ali će nastavnicima dati sigurnost i prije svega pravnu zaštitu, jer su dosad bili prepušteni sami sebi:

– Primjere nasilja nad učiteljima možemo vidjeti i čuti vrlo često, a tome je uvelike pridonijela i trenutačna dostupnost informacijama putem društvenih mreža. Toga je bilo i prije, ali se o tome nije toliko pisalo. U većini slučajeva to se znalo i zataškavati, jer su nastavnici nastavili dobivati prijetnje bušenjem guma na automobilu, a jednom se ovdje dogodilo i da su zapalili auto jednom prosvjetnom radniku.

Za Šijanovića je problem nastao u prečestom mijenjaju raznih pravilnika u sustavu odgoja i obrazovanja, posebice što se tiče prava učenika i roditelja, na koje se svi iznimno dobro pozivaju i znaju svaki detalj. Međutim, kad su u pitanju obveze, sve se brzo zaboravlja.

– Svaki je roditelj odgovoran za svoju obitelj i način na koji odgaja svoje dijete. Kad dijete u obitelji stalno sluša i čuje negativnosti prema školi i nastavnicima, što mislite kakav će imati stav kada izađe iz kuće?!

Za postojeću degradaciju učiteljskog poziva Šijanović krivima smatra dijelom i same prosvjetare, jer nisu jedinstveni i uvijek pokleknu pred većim izazovima ili problemima kada se pojave. Bilo da je to nasilje, plaća, referendumi, štrajk i slično.

– Pogledajte samo Dansku u kojoj učitelji i liječnici imaju najviši status u društvu. To je ono čemu bismo trebali težiti. Uvijek se prisjetim izvješća iz naše škole starih više 120 godina. Jednom sam prilikom naišao na izjavu ondašnjih predstavnika zemaljske vlade iz 1900. godine u kojoj stoji: „Tko na prosvjetu ulaže, dvostruko mu se vraća”, ali očito je da se mi nismo na to ugledali ni sto godina poslije!

KASNIMO S IZMJENAMA ZAKONA

Pedagoginja Nikolina Prosoli iz OŠ Iver u Sesvetama radila je i u učeničkom domu, gdje se odgajatelji također katkad susreću s gnjevnim, a najčešće neutemeljenim ispadima roditelja. Iako, srećom, na nju nijedan roditelj nije nasrnuo, kaže kako se u školama sve više susreću i s učenicima kojima je dijagnosticiran poremećaj u ponašanju te često ti učenici ne mogu kontrolirati svoje ponašanje.

Svojim opasnim ponašanjem ugrožavaju sebe i druge osobe u blizini, a najčešće su to učitelji koji s njima rade.

– Teško je reći što se točno i kada dogodilo u glavama roditelja da na školu više ne gledaju kao na partnere, nego takoreći preko nišana, ali na žalost to je naša stvarnost. Roditelji su često nerealnih očekivanja pa školu i učitelje smatraju odgovornima za neuspjeh. Imamo roditelje s kojima je lako surađivati i nesuradljive roditelje s kojima je teže razgovarati.

Na žalost, postoji i dio neodgovornih roditelja koji zanemaruju svoje dijete i ne izvršavaju svoje obveze roditelja. U suradnji s centrima za socijalnu skrb mnogo je slučajeva obitelji koji su pod nadzorom te ustanove što upućuje na nesređene odnose unutar obitelji.

– Ako otac ili majka učenika napadne ili prijeti učitelju, vrlo je vjerojatno da se i njihovo dijete nasilno ponaša u školi prema drugim učenicima ili učiteljima. Zato su izmjene Kaznenog zakona potrebne, jer je dobro kad znate da netko stoji iza i uz vas u teškim slučajevima. Međutim, bojim da ako netko želi napasti drugu osobu, bila ona liječnik, policajac ili učitelj, taj će to i učiniti, bez obzira na status službene osobe – ističe Prosoli.

Slično razmišlja i pedagoginja Ljiljana Đurđević iz OŠ Stjepana Radića u Čaglinu, koja zna da se nasilje nikad ne će potpuno iskorijeniti, koliko god se represivni aparat trudio sankcionirati nasilnike. Istodobno iz medija „vrište” naslovi o fizičkim i verbalnim napadima na radnike u sustavima zdravstvene zaštite, socijalne skrbi ili odgojno-obrazovnim ustanovama. Stoga na pitanje je li sad pravo vrijeme za uvrštenje i odgojno-obrazovnih radnika u status službenih osoba smatra da s tim kaznenim izmjenama „debelo” kasnimo:

– Status službene osobe trebaju dobiti i ostali zaposleni u vrtićima i školama. Zašto? Ako netko uđe u ustanovu s namjerom fizičkog ili verbalnog napada, psihičkog zlostavljanja koje može izazvati strah i nelagodu kod zaposlene osobe, prvo na udaru je tehničko osoblje. Dakle spremačice su u većini škola prve na koje nasilnik naiđe. Ako mu dođe da tako kažem žuta minuta može napasti i osobu koja izravno nije povod zbog kojeg je došao u školu izvršiti nasilje.

Možda bi, kaže, strože kažnjavanje, odnosno konkretne zatvorske kazne smanjile broj nasilnih slučajeva i svima koji ,,uzimaju pravdu u svoje ruke” poslalo poruku da smo država nulte točke tolerancije na nasilje.

– Taj status škole bez nasilja i nulte točke tolerancije na nasilje treba biti ne samo na pločama na ulazu u školu, kao dosad, već i stvarno provediv na svim područjima života i rada.

POTREBE [MOG] DJETETA

Djelić razloga za učestale sukobe na relaciji roditelj-škola psihologinja Gordana Kuterovac Jagodić s Odsjeka za psihologiju zagrebačkoga Filozofskog fakulteta vidi u pritiscima suvremenog načina života. Danas se od roditelja očekuje da mnogo više i dulje rade, a potrošačko ih društvo tjera da sve više zarađuju. A tako intenziviran način svakodnevnog života zahtijeva od njih balansiranje roditeljske i radne uloge.

Neki od roditelja pritom veću važnost daju svojim drugim ulogama, a od odgojno-obrazovnih ustanova očekuju da preuzmu dio njihove uloge i to vrlo individualizirano, posvećeno potrebama samo njihove djece, za što školski sustav nije prilagođen.

– Taj raskorak očekivanja, od škole, pa i od same djece, i teškoće koje se mogu pojaviti u ponašanju i školskom uspjehu roditelje u svakodnevnoj napetosti i stresu dovodi do naglih i neprilagođenih reakcija prema školi i nastavnicima. Pojavljuju se i neusklađenosti obiteljskih i roditeljskih vrijednosti kad primjerice roditelji ne cijene obrazovanje i školovanje, a škola, naravno, njeguje te vrijednosti.

Kuterovac Jagodić dodaje da su i roditelji i djeca pod pritiskom imperativa dobrih ocjena koje uvelike određuju obrazovnu budućnost djece. Tako djeca gube intrinzičnu motivaciju i orijentaciju na učenje i stjecanja novih znanja, ovladavanja zadatcima, a prevladava ekstrinzična orijentacija usmjerena na postizanje dobrih ocjena.

– Međutim, da ne generaliziramo, nisu svi roditelji tako zaštitnički nastrojeni, neki zapravo potiču školu da ona trenira strogoću kad sami osjećaju da nisu učinkoviti u svojem roditeljstvu.

PRIMJENA DOBRIH RJEŠENJA

Svi se naši sugovornici slažu s time da su ove izmjene Kaznenog zakona pomak nabolje, no isto tako upozoravaju da status službene osobe sam po sebi ništa ne jamči. Potrebno je ponajprije i dalje djelovati u području prevencije nasilja, kako u radu s učenicima, tako i s odraslima.

– Izmjenom Kaznenog zakona nasilje prema odgojno-obrazovnim djelatnicima strože će se kažnjavati, no nasilje time ne će biti iskorijenjeno. Upravo smo zato resornom ministarstvu dali inicijativu za donošenje Akcijskog plana za prevenciju nasilja u školama. Kao član radne skupine, radili smo s udrugama i stručnjacima na pitanjima prevencije nasilja te smo iznašli mnoga zajednička rješenja. Škole će tako, primjerice, uz jedan obvezatni program prevencije nasilja, moći provoditi i dva sukladno vlastitim potrebama, jer će u nekim školama biti potrebno ublažiti posljedice već počinjenog nasilja, dok će u drugima biti potrebno raditi samo na prevenciji. Osmislili smo mnogo dobrih rješenja te će ih biti potrebno primijeniti, a postignute rezultate sustavno pratiti i bilježiti njihov učinak kako bi se uspješnije rješavao problem nasilja u školama – zaključuje čelnica SHU-a Sanja Šprem.

Dakle, Akcijskim planom za prevenciju nasilja u školama i izmjenom Kaznenog zakona nasilje će se lakše prevenirati i strože kažnjavati. Ipak, potrebno je kombinirati oba rješenja kako bi se uspješnije rješavao problem nasilja u školama. Naposljetku, ne bi bilo prvi put da imamo dobra zakonska rješenja, a primjena ozbiljno i trajno – zapinje. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisao Branko Nađ ]

…………………………………………………………….

SOCIJALNA PEDAGOGINJA SONJA JAREBICA

Raste postotak nezadovoljnih roditelja

Sonja JAREBICA dugogodišnja je socijalna pedagoginja, svojevrstan brend u svojoj struci, i mnoge škole za pomoć u kriznim situacijama zovu upravo nju. I sama ima dosta iskustva s nasiljem roditelja, ali i djece u našim školama.

Smatra kako ti problemi rastu posljednjih petnaestak godina, zbog nepravodobnih i nepravilnih rješavanja problema u školstvu, zbog nepotizma, zataškavanja slučajeva, stavljanja nestručnih ljudi na određena mjesta i njihove neodgovornosti. Godinama je Jarebica vodila nadzor nad izvršavanjem roditeljske brige i nadzora te surađivala sa školama prateći obitelji i njihovu djecu:

– Postotak roditelja koji su nezadovoljni školom sve je veći, a od toga postotka nezadovoljnih roditelja sve je više onih koji vlastite nekompetencije prikrivaju optuživanjem učitelja i odgojno-obrazovnih radnika. Na taj način prebacuju odgovornost na druge za sve neuspjehe svoje djece, od ocjena do odabira njihovih prijatelja i općenito njihova statusa u razredu.

Mnogi roditelji ne omogućavaju djeci ili ih ne uče da sama svladavaju gradivo i obavljaju školske obveze, rješavaju nesporazume sa svojim vršnjacima, nenasilno rješavaju sukobe, da se dogovaraju i zauzimaju za sebe. Tu važnu ulogu u psihosocijalnom razvoju djece preuzeli su roditelji, tako da djeca nemaju priliku preuzeti odgovornost, donositi odluke, učiti socijalne vještine, stvaranje socijalnih odnosa s vršnjacima, što za posljedicu može imati mnoge teškoće u odrastanju.

Jarebica je uvjerena da se stanje u današnjem društvu odrazilo na školstvo, gdje više vremena i energije trošimo na naša prava, a opiremo se obvezama i odgovornosti.

– Jako smo pogriješili i kao roditelji i kao odgojno-obrazovni radnici, jer ne postavljamo dovoljno jasne granice djeci, ne učimo ih preuzimanju odgovornosti i posljedica za neizvršavanje obveza i neprihvatljiva ponašanja.

Trebamo pred djecu stavljati izazove i obveze, a u njihovu izvršavanju biti pravedni, dosljedni s jasnim pravilima i postavljenim granicama – stvarati s djecom odnose povjerenja, osigurati im kvalitetnu školsku i razrednu klimu.

Djeca vole svoje učitelje, zaključuje naša sugovornica, i voljeli bi da ti sukobi nestanu. Pa roditelj koji burno reagira napadima na učitelje izgubi povjerenje svoje djece koja će im se teško ponovno povjeriti.

– Mnogo je toga napisano, a u praksi ne funkcionira. Mora se naći način da roditelji prije svega budu odgovorni tijekom školovanja za svoje dijete, što zasad nisu. Na roditeljske sastanke dolaze uvijek isti, a oni koji bi trebali – njih nema, kao i na radionice za roditelje.

Budući da je radila u sustavu pravosuđa te i sama bila službena osoba, Jarebica je uvjerena da se zakonskim izmjenama može smanjiti učestalost napada, ali ih se ne može zaustaviti. Međutim, upozorava:

– Povrjeđuju se i dječja prava u školama, stoga podržavam roditelje kad se opravdano zauzmu za svoje dijete. Bojim se samo da poneka djeca, čija su prava povrijeđena, nemaju kompetentne roditelje da se zauzmu za njih i oni su prave žrtve školstva. Iz vlastitog iskustva i spoznaje kakvo smo društvo znam da su neke službene osobe kršile etičke i moralne kodekse ponašanja, ali su bile zaštićene. Hoće li se to događati u školstvu, sa sigurnošću mogu potvrditi, jer, kako kaže Arsen, „tko stoji iza mene” u našem je društvu još uvijek vrlo važno!