Školstvo u medijima
NOVODONESENIM PRAVILNIKOM O NAPREDOVANJU NEZADOVOLJNI MNOGI UČITELJI
Napredovati trebaju kvalitetni, a ne „skupljači potvrda”
objavljeno: 21. listopada 2019.

 Tisuće su prosvjetnih radnika – od odgojiteljica i stručnih suradnica u dječjim vrtićima, učitelja, nastavnika i stručnih suradnika u osnovnim i srednjim školama i odgajatelja u učeničkim domovima – u gotovo četvrt stoljeća promaknuti u mentore i savjetnike na temelju pravilnika koji mnogima nije bio po volji. Zamijenio ga je novi, kažu, nepovoljniji i zahtjevniji za većinu prosvjetnih radnika koji bi željeli napredovati, jer će im biti gotovo neizvedivo skupiti bodove potrebne za napredovanje.

Puno je nedorečenih rješenja u novome pravilniku, od brojnih nedoumica unutar čak osam širih kategorija rada prosvjetara u kojima je 68 elemenata vrjednovanja, ali i same procedure prijavljivanja kandidata, sastava tročlanih povjerenstava koja bi ih trebala procjenjivati pa do elektroničkog praćenja stručnog usavršavanja svakog djelatnika ponaosob o kojem se ništa konkretno još uvijek ne može saznati.

Nije malo onih koji pravilniku spočitavaju činjenicu da u silnim nabrajanjima elemenata za napredovanje nisu prepoznate specifičnosti pojedinih kategorija djelatnika već su svi strpani u isti koš u kojemu se mnogi ne mogu pronaći.

U Ministarstvu obrazovanja polovicom su srpnja, kad je Pravilnik donesen, tvrdili da je jako dobar jer donosi suvremene kriterije za napredovanje koji naglasak stavljaju na pedagoške kompetencije i uspješan rad s učenicima, ali i na rad na projektima te na unaprjeđenju odgoja i obrazovanja.

Novost je u tome što Pravilnik uvodi i izvrsnog savjetnika kao treću razinu u napredovanju, zatim da napredovanje omogućava i ravnateljima te da se kandidati za napredovanje mogu prijavljivati sami, a ne kao do sada uz „blagoslov” ravnatelja i nastavničkoga vijeća.

PRAVILNIK PUN RUPA

Kako nam je rekao djelatnik Ministarstva obrazovanja, koji želi ostati anoniman, puno je „šupljina” u novome pravilniku počevši od definiranja pojedinih pojmova koji se u njemu upotrebljavaju kao što je primjerice „profesionalni razvoj”, jer je to zakonska obveza svakog djelatnika pa je nejasno zašto ga se tretira kao temelj za napredovanje.

– Nepotrebno je isticati položen stručni ispit kao jedan od uvjeta, jer ga svaki učitelj i stručni suradnik mora položiti u roku od godine dana nakon što prođe pripravnički staž kao uvjet za rad u obrazovnom sustavu. Broj potrebnih bodova za napredovanje znatno je povećan. Za mentora s prijašnjih sedam na 20 i to iz najmanje tri od osam područja koje se ocjenjuje. Za savjetnika je bodovni prag s 15 podignut na 40 i to skupljenih iz četiri od osam područja, a za izvrsnog savjetnika treba čak 60 bodova iz najmanje pet područja s time da je u sva tri slučaja obvezatno područje pod nazivom ‘Unapređenje rada škole’. Pomalo čudno, jer se u tom području vrjednuje sudjelovanje u samovrjednovanju škole, rad u školskom timu za kvalitetu, uređivanje školske mrežne stranice koje je uglavnom posao učitelja informatike, pripremanje i organizacija javnog događanja u školi vezanog za obrazovanje na županijskoj ili državnoj razini, administriranje školskih platformi za e-učenje, pa ispada da su to najvažniji poslovi učitelja, a ne neposredni odgojno-obrazovni rad u razredu, inovativne metode poučavanja ili kreativnost u nastavi.

Spominje naš sugovornik i uvjet od 100, 150 i 200 sati skupljenih na različitim oblicima edukacija koje je čak i u pet godina većini prosvjetara gotovo nemoguće ostvariti bez obzira na to radilo se o online edukacijama ili sudjelovanju na stručnim skupovima do kojih je mnogima zbog besparice u obrazovanju nemoguće doći. I nije riječ samo o onima koji rade u malim školama i siromašnim sredinama, nego i o djelatnicima iz urbanih centara i škola pa sve to prosvjetne radnike dovodi u izrazito nepovoljan položaj.

– Kriterij u području predavanja, radionica i edukacije doista je neprecizan i nedorečen, a tu se može skupiti i do četiri boda. Sporno mi je dijeljenje dobre prakse, jer nerecenzirane članke svatko može postaviti na Edutorijalu koji je platforma za razmjenu materijala. Dakle, objaviti se može svašta, kao i na obrazovnim portalima za koje ne piše koji su. Smiješno je da se prijevodi udžbenika i stručne literature nagrađuju sa čak tri boda, jer to nisu autorska djela. Ili da se za sudjelovanje u eksperimentalnom programu dobiju četiri boda kad je to ionako uglavnom za odabrane koji su za svoju odanost višestruko nagrađeni. A u kriteriju koji obuhvaća stručne članke, nastavne materijale i obrazovne sadržaje čini se da je malo previše digitalnih sadržaja, digitalnih priprema i prilagodbi pa bi netko zlurado mogao pomisliti da je pravilnik pisan da protežira učitelje koji su sudjelovali ili još uvijek sudjeluju u eksperimentalnom programu Škola za život i u poslovima naslonjenima na kurikularnu reformu.

Čini mi se da je i sastav tročlanih povjerenstava za napredovanje nepravedan prema kandidatima, jer će u njima jedino prosvjetni savjetnik biti obvezatni sustručnjak kandidatu, a ostala dva člana mogu biti iz bilo kojeg područja. Kako će, recimo, učitelj tjelesne kulture procjenjivati metodičke postupke učitelja hrvatskog jezika, kad su te dvije metodike dva posve različita svijeta – pita se rezignirano naš sugovornik.

UZORNI PAPIRI, A RAD NIKAKAV

A da je stari pravilnik trebalo promijeniti, jer su kriteriji za napredovanje bili minimalni pa je svatko načelno s nekoliko bodova mogao napredovati smatra i djelatnica Ministarstva koja želi ostati anonimna.

– Vidim potencijalnu nepravdu za učitelje koji svoj temeljni posao obavljaju u vrlo teškim uvjetima. To je rad sa specifičnim skupinama, manjinama, rad u malim područnim školama ili produženom boravku gdje učitelji opismenjavaju djecu, uvode ih doslovce u civilizaciju, a rezultati su uz iznimno strpljiv i dugotrajan rad skromni, ali neizmjerno važni. Taj, gotovo nevidljiv rad učitelju ne ostavlja previše prostora niti prilike za skupljanje bodova. Smatram da neposredni odgojno-obrazovni rad koji je temeljni učiteljski zadatak nije precizno definiran u pravilniku. Ne bi se smjelo dogoditi da je važnije biti u što više povjerenstava, stručnih udruga ili pisati digitalne obrazovne sadržaje i trčati na projekte i radionice kako bi se skupili bodovi, umjesto pripremati se i predano raditi osnovni posao u razredu. Osmišljavanje razrednih ili predmetnih miniprojekata, tematskih roditeljskih sastanaka, istraživanja, učenja na različite načine, posjeta, integriranih dana, projektne nastave, razrednih akcija povezanih s okruženjem i uvođenje brojnih inovativnih metoda rada temelj su na kojemu bi učitelji trebali graditi svoj posao. I od toga bi trebalo početi napredovanje.

Jer događa se da učitelj ima uzornu dokumentaciju, a u razredu nigdje ne vidimo kreativnost i suvremene načine učenja nego samo prosječnu frontalnu nastavu s pokojim iskorakom. Trebamo i podržavamo učitelje koji će kreirati digitalne sadržaje i alate, podržavamo i umrežavanje učitelja i online edukacije. Na društvenim mrežama postoje grupe koje su osnovali učitelji koji nesebično dijele svoje znanje, uspješne primjere rada ili osmišljavaju svoje edukacije. Odlično je što se škole uključuju u međunarodne projekte i uspješnu europsku praksu implementiraju u svoje okruženje. Imamo i trebamo učitelje, odgajatelje, stručne suradnike koji će unaprjeđivati obrazovni sustav, poticati kreativnost učenika i za to ih treba nagraditi. Ali ne smijemo zanemariti činjenicu da su učitelji uvijek imali društveno-humanističku zadaću, onu ljudsku i odgojnu koja je temelj za izgradnju životnih vrijednosti i stavova i pripremu mladog čovjeka za život. Ona se odvija prije svega u razredu, sa svakim učenikom posebno, a u današnje vrijeme se treba još više poticati – ističe naša sugovornica. Upozorava da se u postupku prijave na napredovanje preskaču ravnatelji te tako daje mogućnost učiteljima – koji možda i nisu najsavjesniji u obavljanju svog posla jer kasne, ne izvršavaju savjesno pripreme za nastavu, prate ih možda primjedbe roditelja ili imaju izrečenu neku disciplinsku mjeru, ne surađuju s kolegama – da se sami mogu prijaviti na napredovanje i biti promovirani. I to vidi kao dokaz da se ravnatelja još uvijek ne uvažava dovoljno.

– Godine staža kao uvjet za napredovanje mogu djelovati obeshrabrujuće za mlade učitelje koji od prvog radnog dana rade sjajno i postižu iznadprosječne rezultate. Zašto bi morali čekati pet godina da mogu napredovati? Mlade su generacije spretnije u digitalnim kompetencijama, brzo se aktiviraju brzo se povezuju i otvoreniji su prema novim pristupima i nama savjetnicima – kaže naša sugovornica te podsjeća da su i u nazivu novog pravilnika opet izostavljeni djelatnici u ranom i predškolskom odgoju te činjenicu da su kriteriji vrjednovanja identični za sve zaposlenike u obrazovnoj vertikali i u kojima se mnogi ne mogu niti pronaći ni prepoznati. Stoga smatra da bi trebalo dopuniti dijelove pravilnika prema specifičnim uvjetima rada odgojitelja, učitelja, stručnih suradnika i ravnatelja.

SKUPLJAČI PAPIRA I POTVRDA

Da je novi Pravilnik bolji od prethodnog, koji je bio površan i pružao veliku mogućnost različitih tumačenja, smatra Gorana ROSANDIĆ, profesorica savjetnica hrvatskog jezika i književnosti, ali izražava bojazan da će nastavnici strukovnih predmeta u školama imati problema zbog nemogućnosti odlaska na natjecanja koja za mnoge strukovne predmete ne postoje.

– Kontinuirani profesionalni razvoj nije definiran pa ga recimo liječnici u medicinskim školama mogu vezati isključivo za svoju struku i pitanje je što od toga priznavati pri napredovanju. Unaprjeđenje rada škole je jako širok kriterij, a obvezatno je pri napredovanju. Tu ima doista čudnih elemenata, puno je nekih općih poslova, a nigdje nema neposrednog rada u razredu s učenicima i to se najmanje spominje u pravilniku. Slično nas sad uvjeravaju u kurikularnoj reformi, da su neke druge stvari puno važnije i da smo sve do sada radili pogrješno. Je li važnije pisati digitalne sadržaje, objavljivati ih na internetu, recenzirati ih ili inventivno, kvalitetno i kreativno raditi u razredu u okviru svoga predmeta? I vođenje stručnog aktiva se boduje, ali u mnogim školama nema dovoljno sustručnjaka za aktiv pa i po tome nismo svi u ravnopravnom položaju, kao što ni sve škole nisu vježbaonice pa da svi možemo dobiti bodove na račun mentorstva pripravnicima – kaže profesorica Rosandić te se čudi da za napredovanje ravnatelja vrijede isti kriteriji i parametri kao i za ostale djelatnike.

Temeljna je stvar da su povećani zahtjevi prema onima koji će napredovati, i to ne bi bilo problem kad bismo znali što će biti s dodatcima na plaće za mentore i savjetnike. Petstotinjak kuna nije vrijedno spomena u odnosu na uloženi trud i rad pojedinog djelatnika i u odnosu na ono što se od njega očekuje – sumnjičav je prema Pravilniku Goran GOTLIBOVIĆ, profesor kemije i biologije iz Rijeke koji strahuje da neki prosvjetari zbog sukoba s ravnateljima ne će ni dobiti priliku biti u timu za kvalitetu, pripremati javo događanje u školi ili administrirati školsku platformu za e-učenje pa ne će ni skupiti bodove za napredovanje.

Obveze koje mentor ili savjetnik dobivaju su problem, jer mentor mora educirati kolege tri sata, a savjetnik pet sati. Nastavnik teško može dobiti priliku na županijskom stručnom vijeću održati predavanje, jer voditelj ŽSV-a ima svoj plan rada i predavanja ovisno o aktualnoj problematici. I kako u to ugurati predavanje nekoga tko to mora napraviti da bi sve bilo po pravilniku? Objava digitalnih sadržaja je, stoji u pravilniku, javna, ali nitko ne zna što to znači, nitko ne zna gdje, na kojem portalu. I što znači javno dostupan sadržaj? S kime da ga podijelim i kako? Imam dojam da je puno digitalija u kriterijima, kao da se želi pogodovati učiteljima koji su ili još uvijek sudjeluju kroz reformske procese u stvaranju različitih digitalnih sadržaja. I kao da je to najvažnija stavka u našemu radu, a neposredan rad s učenicima posve je nevažan, jer se podrazumijeva da svi radimo jako dobro.

Ne propituje se o kvaliteti rada, niti gleda uspješnost učenika na državnoj maturi koja je objektivno mjerilo kvalitete našega rada. I trebalo bi gledati kako radimo sa svim učenicima, a ne je li učitelj ili nastavnik dobar skupljač papira odnosno potvrda o usavršavanju, o sudjelovanju u projektima, je li autor članka ili digitalne metodičke preporuke ili ima dobro pozicionirane poznanike koji će ga progurati ili preporučiti za napredovanje. Loše je da se učitelji koji žele napredovati pretvaraju u skupljače papira i hodače po stručnim skupovima. A većina nas na žalost nema priliku ići na stručne skupove.

I zašto se napredovanje uvjetuje duljinom radnoga staža? Ima puno kvalitetnih i kreativnih učitelja kojima nedostaju godine staža da bi mogli napredovati, a imaju bodova za pola zbornice. I to je demotivirajuće za učitelje, jer su njihovi uspjesi i postignuća bačeni u vjetar. Svatko se može zapitati zašto radi kvalitetno, zašto se trudi. Zar da nakon pet godina staža dobije povišicu od 500 kuna?

Napredovanje ravnatelja također je upitno jer se ne zna na temelju kojih će kriterija napredovati, a najviše će to biti na temelju postignuća i rada njihovih učitelja i prema uspješnosti škole. Ima doista kvalitetnih ljudi i treba ih na neki način nagraditi, ali pitanje je je li ovo najbolji način. Bojim se da će bez čvrstih kriterija napredovati i oni koji sjajno rade svoj posao, ali i oni koji rade minimalno i održavaju školu na životu. Ali tako je i među nama učiteljima i nastavnicima – kaže Goran Gotlibović.

PRAVILNIK NE ĆE DUGO TRAJATI

Ravnateljima će biti dosta teško ostvariti bodove za napredovanje u čak pet od osam kategorija. Jasno je to Azri RAĐENOVIĆ, ravnateljici sisačke OŠ 22. lipnja.

Mi nismo u nastavi, pa nas unaprjeđenje nastave i mnogi drugi elementi ne obuhvaćaju. Naš je posao pedagoško-menadžersko vođenje škole, a sve ono što je popisano u osam kategorija nama je ugrađeno kao posao kojim se moramo po prirodi radnoga mjesta baviti. I ne možemo se otimati s kolegama iz zbornice da budemo nositelji projekata ili bilo čega drugog što oni rade. Naš je posao da u školi stvorimo uvjete da to drugi mogu raditi. I kome bismo mi bili mentori i savjetnici ako budemo promovirani? Bilo bi logičnije da nam se otvorila mogućnost da napredujemo unutar svoje struke, ali to je bio stav uglavnom ravnatelja koji su s pozicije učitelja mentora ili savjetnika postali ravnatelji pa su to izgubili. Osim toga, svi ravnatelji žele da se njihov posao vrjednuje i cijeni, ali elementi iz pravilnika nas gotovo ne dotiču.

I loše je da su svi kriteriji i elementi za vrjednovanje isti za sve djelatnike u obrazovnoj vertikali, od vrtića do srednje škole pa bi pravilnik trebalo razraditi za svaku od tih kategorija zaposlenika. S jedne strane treba puno raditi da bi se došlo do bodova, a s druge je dovoljno biti u povjerenstvu za organizaciju i provedbu smotre i natjecanja na županijskoj ili državnoj razini i dobiti dva boda za nekoliko sati rada. To je suludo. Zašto se ne propituje kreativnost, inovativnost učitelja, metode poučavanja koje primjenjuje u nastavi nego je najvažnije skupiti potvrde o sudjelovanju u online edukacijama ili dobiti bodove za kreiranje digitalnih sadržaja najrazličitijih oblika i namjena?

Element koji se zove „dijeljenje primjera dobre prakse primjene inovativnih metoda poučavanja na Edutoriju, obrazovnim portalima, školskim mrežnim stranicama” nosi učitelju tri boda. Netko to može napraviti „lijevom nogom”, bez recenzije, nelektorirano postaviti na neku digitalnu platformu i bodovi se skupljaju. Rad u stručnim vijećima i udrugama također se boduje, a sadrži i odrednicu „doprinos struci kroz rad u strukovnim udrugama koje potiču, razvijaju i unapređuju struku”. Kako će to netko dokazati, čime izmjeriti doprinos?

Područje projekata u kojemu se može dobiti do šest bodova vrlo je problematično jer ih puno u škole dođu odozgo i mi to moramo izvršavati. I što znači sudjelovanje u samovrjednovanju ili vanjskom vrjednovanju škole? Ako se odlučimo da ćemo provoditi samovrjednovanje, to mora svaki učitelj napraviti i nema tu dobrovoljnosti, ali onda i svaki učitelj automatski dobiva jedan bod. Sve su to dosta nedorečeni elementi, iako ima i dobrih rješenja. Ali važno je da shvatimo da nije dovoljno skupiti desetke bodova na objavljivanju stručnih članaka, na voditeljstvima ŽSV-a, a da u temeljnom poslu u neposrednom radu s učenicima netko zakaže.

I u kategoriji Stručni članci, nastavni materijali i obrazovni sadržaji prevladavaju prijevodi udžbenika i stručne literature, autorstva digitalnih sadržaja, oglednih primjera dobre prakse, otvorenih sadržaja, a u ‘Unapređenju rada škole’ sudjelovanje u eksperimentalnom programu. Stvara se dojam kao da je pravilnik pisan za one koji su u posljednjih dvije godine jako angažirani u Školi za život i oko nje.

Pa ne će se svake godine provoditi eksperimentalni programi u kojima za sudjelovanje netko može dobiti četiri boda. To će biti sljedeće tri godine i gotovo. I prijevodi udžbenika, stručne literature ograničenih su količina i ne će toga biti tako puno da bi svi mogli prevoditi, ali očito nekome odgovara da se i za to uhvate bodovi dok se još može. Naravno da i to treba vrjednovati, ali za pet godina će zbog takvih odredbi pravilnik pregaziti vrijeme. I trajat će puno kraće od staroga koji je bio na snazi 24 godine – zaključuje Azra Rađenović. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisao Marijan Šimeg ]

Za ravnatelje – drugi kriteriji 

Za vrjednovanje rada ravnatelja trebali bi postojati specifični i objektivni kriteriji koji su u suglasju s djelokrugom njihova rada, a ne ovakvi kakvi su propisani pravilnikom. 

Naša sugovornica iz Ministarstva misli da napredovanje nije način za rješavanja statusa ravnatelja.

– Korektno bi bilo da oni koji su napredovali prije nego su postali ravnatelji da taj status zamrznu i da ga aktiviraju prema potrebi, ali to do sada nije bio slučaj. Veći dio ravnatelja biran je zbog svojih ljudskih i stručnih kvaliteta koje su pokazali već kao učitelji ili stručni suradnici. Zna se i da dio ravnatelja nije došao zbog stručnog i predanog rada nego po političkim kriterijima pa ako netko nije bio stručan i cijenjen učitelj, ne vidim zašto bi napredovao kao stručan ravnatelj.

Osim toga, još je važnije shvatiti da ravnatelji imaju drukčiju ulogu u obrazovnom sustavu pa je njihov djelokrug rada manje vezan uz stručno-pedagoški, a više uz organizacijski, pravni, ekonomski i menadžerski posao. I za vrjednovanje njihova rada trebali bi postojati specifični i objektivni kriteriji koji su u suglasju s djelokrugom njihova rada, a ne ovakvi kakvi su propisani pravilnikom. Organiziranje stručnih skupova, projekata, priredbi ravnatelj obično podržava, organizira, delegira na svoje suradnike ili potpisuje, ali to su njegovi redoviti poslovi za koje je plaćen. I za to se ne dobivaju bodovi. Za napredovanje se vrjednuje stručno pedagoški rad, kreativnost, idejno osmišljavanje projekata, uvođenje inovacija u rad škole, različitih programa i projekata, a ne stavljanje potpisa na nešto što je osmislio i izradio pa na kraju i proveo učitelj – smatra naša sugovornica.

MARINKO PLAZIBAT, UČITELJ HRVATSKOG JEZIKA U OŠ RETFALA, OSIJEK

Ljudski, a ne učiteljski posao

Vjerujem da u svakoj profesiji zakone i pravilnike donosi svojevrsna elita i određuje kakve će kriterije ugraditi u te dokumente pa se pitam koliko će oni biti pravedni i dobri. Male škole i male sredine jako su zakinute ovim pravilnikom, jer se u gradskim školama lako posvetiti projektima i svemu ostalome.

Ali pravilnik ne će imati sluha za učiteljicu koja u maloj seoskoj školi organizira rođendanske proslave i donosi svakog petka iz doma kolače u školu zato jer to njezini učenici ne dožive u svom domu. To je nemoguće vrjednovati, jer to nije učiteljski nego ljudski posao. I takva učiteljica nema vremena baviti se projektima, pisanjem digitalnih priprema ili prevođenjem udžbenika, ali iznimno kvalitetno radi svoj posao u razredu. I naravno, ne može se naći u pravilniku.

Jer jedno je raditi u školi u kojoj je dosta djece koja rade po prilagođenom programu ili u onoj u kojoj takvih učenika uopće nema. Djeca u malim sredinama drukčije se smiju, drukčije razmišljaju, drukčije su im životne navike i s njima treba drukčije, ali jednako kvalitetno raditi, a za to ne postoje kriteriji u pravilniku. Zato je dobro da su u pravilniku bodovni uvjeti takvi da budu dostižni svakom učitelju. Jer ako bodove ne mogu dohvatiti svi koji to zaslužuju, znači da mogu biti promovirani i neki djelatnici koji su stjecajem okolnosti skupili potrebne bodove, ali svojim znanjem ili načinima rada to baš i ne zaslužuju. Možda bi trebalo inzistirati na kvalitetnom neposrednom odgojno-obrazovnom radu, a manje na virtualnim ili stvarnim stručnim usavršavanjima.

I zato mislim da je pravilnik malo elitistički postavljen, a jako je važno da bude pravedan i da uključi i one situacije kad je učitelju nešto teže postići određene rezultate, kad se radi nešto drugo što nije čisto skupljanje bodova zacrtanih u pravilniku. Treba stvoriti uvjete da napreduju doista zasluženo i oni koji ne mogu skupljati bodove samo tako, jer žive i rade u otežanim uvjetima, u sredinama s manjim očekivanjima, s djecom sa slabijim socioekonomskim statusom i u kojima je objektivno puno teže raditi, ali oni ipak ostvaruju sjajne ishode. A dosta je digitalija u području unaprjeđivanju rada škole na kojima se skupljaju bodovi i stekne se dojam kao da je samo to najvažnije u učiteljskom poslu. I zato mislim da je temeljno pitanje koliko je pravilnik pravedan.

Osim toga, u pravilniku ne može biti isti metar i isti alat za vrjednovanje odgajateljica u vrtiću, učitelja i predmetnih nastavnika pa i ravnatelja, jer se mnogi u njemu ne mogu naći niti prepoznati. Mora biti dovoljno osjetljiv da prepoznaje specifičnosti i ono što ljudi rade, jer ovakav upravo to ne uvažava pa će ga se nakon nekoliko godina sigurno mijenjati i prilagođavati životu.  [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisao Marijan Šimeg ]