… da tekuća školska godina završi, što će se, hvala Bogu, dogoditi za nekoliko dana. Učitelj povijesti djeluje kao ugodna osoba, ali njegovo monotono pripovijedanje uspavalo bi i kamen. Čini se kao da učitelj voli zvuk vlastitoga glasa, glasa koji ima umirujući učinak na Eddiea i njegove kolege. Oni neizbježno, već unutar prvih nekoliko minuta, mislima otputuju na neko bolje mjesto. Petkom su imali kvizove, a svakih desetak dana mogli su računati na ispit iz gradiva određenoga poglavlja ili nastavne jedinice. Eddie i njegovi prijatelji pristupali su satu povijesti onako kako brodolomci pristupaju budućnosti; jednostavno su se nadali da će preživjeti.

Za nekoliko minuta Eddie će prijeći na sat prirodoslovlja, koje, čini se, nastanjuje neki drugi planet. U ovom rijetkom svijetu učenici češće imaju nadzor nad svojim učenjem gotovo onakvo kakvo imaju držeći u rukama svoj pametni telefon.

Za velikim stolovima smjestile su se grupe od četiri učenika koje većinom samostalno rade na različitim projektima, učeći jedni od drugih ili drugih grupa kad to situacija nalaže. Oni se kreću, razgovaraju, ispituju, istražuju, smiju se i na razne načine surađuju u sigurnom okruženju gdje su negativnosti i sarkazmu odavno pokazali vrata.

Učiteljica prirodoslovlja povremeno predaje, ali njezina su predavanja kratka i precizna. Nakon toga ih otpusti i usmjeri na samostalan rad. Za to vrijeme šeće učionicom, provjeravajući svaki grupu, postavlja pitanja i tu i tamo pomaže. Na njihova pitanja ne odgovara izravno. Prvo napravi stanku, odvrati pogled, a potom postavi svoje pitanje učenicima, poput „Koji je vaš sljedeći korak?” ili „Po čemu znate gdje se točno nalazite u odnosu na krajnji cilj?”. Koliko se to razlikuje od nastave povijesti gdje učitelj redovito postavlja isto pitanje: „Tko zna odgovor na ovo pitanje?”

U učionici prirodoslovlja svi su učenici imali prijenosno računalo koje su upotrebljavali surađujući u rješavanju zadataka. U ovoj učionici neuspjeh nije postojao. Učenici su radili u timovima i ako netko nešto nije razumio s njim su radili članovi tima sve dok ne bi uhvatio korak. Učitelji su imali povjerenje u njih, poticali ih i držali se visokih standarda. Ti su standardi uključivali i standarde govora i slušanja koja su jednaka standardima jezične umjetnosti.

Pet minuta do kraja sata povijesti Eddie nije mogao dočekati da pojuri uza stepenice na sat prirodoslovlja, gdje će danas svaka grupa održati prezentaciju o svom posljednjem i najtežem projektu. Učiteljica je na početku godine radila s njima na vještinama prezentacije i slušanja te je Eddie ostvario velik napredak u tom području.

Držanje govora u parovima na početku mu je zadavalo poteškoće i bilo je frustrirajuće, ali sad je sve to iza njega. Tijekom cijele školske godine, na satu prirodoslovlja, svatko je radio sa svakime u razredu i po nekoliko puta, stoga su nastavni postupci odavno postali rutina.

Konačno je zvono trgnulo Eddiea iz sanjarenja. Čini se da je preživio još jedan sat povijesti. Na katu iznad čekalo ga je mnogo ugodnije iskustvo. Učiteljica prirodoslovlja uvijek im je dopuštala da budu učenici, a danas će im dopustiti i da budu učitelji.

Kao savjetnik, provodio sam po tjedan-dva u različitim školama. Imao sam prilike promatrati učenike u raznim okolnostima. U učionici u kojoj je središte događanja odrasla osoba djeca se smjeste, smire, a potom isključe. Ista ta djeca u učionici poput Eddieve učionice prirodoslovlja od promatrača postaju igrači. Oni sudjeluju u nastavi umjesto da je samo pohađaju, ondje dobiju energiju umjesto da padnu u komu. Njihov se govor tijela mijenja i na bezizražajnom se licu odjednom pojavljuje osmijeh. Iskren smijeh zamjenjuje namršteno čelo i sarkastično kimanje. Usmjerena energija stvara sinergiju dok učenici zajednički rade na postizanju jasno definiranih ciljeva učenja.

Uloga učitelja u učionici usmjerenoj na učenika je drukčija. „Mudrac na pozornici” sklanja se kako bi napravio mjesta za učenike u kontinuiranom procesu napredovanja.

Stres učenika i učitelja se smanjuje, jer se kontrola i pokoravanje zamjenjuju jezikom učenja i snagom zajedničkog djelovanja. Postignuća zamjenjuju preživljavanje i to se odražava na raspoloženju svakog učenika.

Tamo gdje su učitelji odlučili status quo zamijeniti suradnjom u prijateljskom okruženju s ugrađenim standardima i gdje su pogreške dobrodošle svatko je na dobitku.

Eddie je sve bliži maturi. Još godinu dana i gotovo, ali on sad razumije kako izgleda sjajna kultura učionice. PRENSKY (2010) kaže: „Učitelji vole objašnjavati i mnogi su u tome majstori. Međutim, to više nije važno, jer djeca više ne slušaju.”

Ja bih to kazao ovako: Možete imati najbolji sustav dostave na svijetu, ali ako nema nikoga kod kuće da primi paket tada to više nije važno.

DANAŠNJE GENERACIJE NE ŽELE BITI SAMO PROMATRAČI. Ne žele se udobno smjestiti kao što je to učinio Eddie na satu povijesti. Oni žele sudjelovati u vlastitom učenju. Dvoje šestaša mi je reklo da vole svog učitelja jer im dopušta da rade razne stvari. Učionica ne smije biti pasivno mjesto. Učionica treba biti mjesto interakcije gdje učenici zaista mogu biti učenici i gdje ih učitelji uključuju kao sudionike u procesu učenja.

TOTH i SOUSA (2019) nas podsjećaju da je „mozak koji radi – mozak koji uči”.

Zato sam ja naučio više o povijesti SAD-a u prvoj godini poučavanja nego u četiri godine fakulteta. Jer sam sâm pripremao nastavu. Samostalno sam promišljao. Moji učenici, s druge strane, nisu mnogo naučili. Učenici moraju biti uključeni u proces učenja, a to počinje s razvojem akademskih timova. U timu učenika koji se poznaju i uspješno surađuju „angažman raste do neba, jer učenici imaju priliku podijeliti svoja razmišljanja, s poštovanjem se suprotstaviti razmišljanjima kolega i time produbiti svoje znanje” (Toth i Sousa).

DANAŠNJI UČENICI PROVODE MNOGO VREMENA ZA EKRANOM NAUŠTRB OSOBNOG RAZGOVORA KOJI POTIČE DIJELJENJE MIŠLJENJA, NOVIH INFORMACIJA I GLEDIŠTA MEĐU VRŠNJACIMA.

Učitelji koji žele uključiti učenike u proces učenja mogu početi tako što će im pružiti priliku da stoje, kreću se, rade u paru, dijele, smiju se i uče kroz razgovore koji im omogućuju da naprave stanku, glasno razmišljaju ili obrađuju informacije.

Eddieva učiteljica prirodoslovlja shvatila je da je mozak koji radi – mozak koji uči i stoga je svoje učenike uposlila tako što ih je grupirala.

Ona je razumjela nešto što nismo razumjeli ni Eddiev učitelj povijesti ni ja na početku svoje karijere. Razumjela je da ona nije jedini učitelj u prostoriji. Učenici u zajedničkom radu mogu postići mnogo. Učitelji trebaju zapamtiti da učenicima treba dopustiti da uče te da i odrasla osoba u učionici katkad od njih može nešto naučiti.

………………

NAPOMENA 

• SAD: Corwin Connect – platforma za unaprjeđenje obrazovanja putem međunarodnoga profesionalnog učenja i suradnje.
• Izvor: corwin-connect.com