…nego potiču i nagrađuju različite za odgoj nevažne aktivnosti učitelja. Proizlazi da su pravilnici odraz nerazumijevanja odgojne biti ili onoga što odgoj zapravo jest.

Ako pođemo od toga da su navedeni pravilnici osnovni dokumenti za usmjeravanje i vrjednovanje kvalitete rada učitelja, a temeljeni su na nerazumijevanju odgojne biti, onda je vrlo upitno što to strukture prosvjetne vlasti prepoznaju, potiču i nagrađuju kao izvrsnost u odgojnom djelovanju učitelja.

……………………..

Piše: mr. Filozofije odgoja, Dubravka TISCHLER,  učiteljica u OŠ Petra Zrinskog u Zagrebu

……………………..

Kad govorimo o institucionalnom odgoju zapravo mislimo na odgoj i obrazovanje kao neodvojive segmente istog procesa. Odgoj bez obrazovanja uopće nije moguć. Poučavanje životnim vrijednostima odnosno odgoj temelji se na usvajanju znanja i spoznavanju istine, tj. na obrazovanju. Neodvojivost činjenica i vrijednosti u odgojno-obrazovnom procesu potvrda su spoznajno-vrijednosne biti istoga tog procesa koji nazivamo nastava. Pod nastavom podrazumijevamo neposredni odgojno-obrazovni rad s učenicima, a polazeći od Zakona o odgoju i obrazovanju organizacija i izvođenje nastave s učenicima osnovna je djelatnost škole.

Odgoj kao najvažnija djelatnost u školi događa se u nastavi ili za vrijeme nastave. Iako postoje i drugi oblici odgojno-obrazovnog rada s učenicima u školi, potrebno je istaknuti da je učiteljima primarna djelatnost odgojno-obrazovni proces u nastavi.

Odgoj je, dakle, sudjelovanje, suzvučje odgajatelja i odgajanika, a u tom se stvaralačkom suodnosu stvaralački princip odgajanja podjednako odnosi na učitelja i učenika, uvažavajući dakako različitost njihovih pozicija. Ključna je uloga učitelja u poučavanju odnosno odgajanju neosporna.

AUTONOMIJA UČITELJA U POSTOJEĆEM SUSTAVU

Autonomija učitelja u sustavu odgojno-obrazovnog djelovanja iznimno je važna. Da bi mogao biti poticatelj slobode u odgoju, učitelj i sam treba biti slobodan od svakog oblika tutorstva, slobodan od straha koji je popratna pojava onih situacija u institucionalnom odgoju kad se učitelju dodjeljuje podređena pozicija izvršitelja umjesto suradničke pozicije kompetentnog profesionalca. Takav podcjenjivački pristup učiteljima itekako je prisutan, kako unutar prosvjetnog sustava tako i u društvu, a autonomija učitelja često je samo slovo na papiru.

Učiteljski autoritet podrazumijeva osobnost učitelja koja se ne može podrediti, jer stalno stvaralački i kritički misli i promišlja te za izgrađivanje vlastite osobnosti nužno treba slobodu, da bi iz te slobode proizašao odgoj učenika za slobodu. Ne dopustiti učiteljima da stvaralački, dakle, kritički misle, sputati im slobodu odgojnog djelovanja i ograničiti autonomiju isto je kao onemogućiti istinsko odgajanje. Iz navedenoga proizlazi da svaki direktivan ili preskriptivan odnos nadređenih struktura spram učitelja ograničava autonomiju učitelja kao i slobodu odgoja.

Na žalost, kritična svijest učitelja u direktivno zadanom usavršavanju, napredovanju i nagrađivanju učenika nije poželjna. Naprotiv, učitelj koji kritički razmišlja i upućuje na nepravilnosti u postojećem sustavu često se smatra neprijateljem sustava, jer sustav voli poslušne učitelje.

UČITELJI IZVRŠITELJI

Direktivan i preskriptivan odnos prema učiteljima vidljiv je gotovo u svim segmentima obraćanja nadređenih struktura učiteljima.

Iako izmijenjeni Pravilnik o napredovanju navodi da odgojno-obrazovni radnici preuzimaju odgovornost za vlastito učenje i cjeloživotni razvoj kompetencija to ne znači da učitelji sami kreiraju vlastito profesionalno usavršavanje.

Strukture prosvjetne vlasti još uvijek direktivno pristupaju učiteljima samo kao izvršiteljima, a ne kao kreatorima vlastitoga profesionalnog usavršavanja.

Učiteljima se sve više sužava mogućnost samostalnoga kreiranja stručnog usavršavanja te im se nameću oblici usavršavanja čija je korist za učitelje vrlo upitna.

Učiteljima nije dana mogućnost da izaberu niti da upute javnu kritiku institucijama koje su organizatori usavršavanja. Najnoviji je primjer za to online usavršavanje Loomen koje se učiteljima nameće kao obvezatno putem računalnog sustava za praćenje profesionalnog razvoja.

Kad govorimo o Pravilniku o napredovanju učitelja, kriteriji za napredovanje zadani su ponovo u direktivnom obliku. Kriteriji po kojima učitelj može napredovati vrjednovani su bodovima. Začuđuje da najviše bodova donose oblici izvannastavnog angažmana učitelja, koji nisu osnovna djelatnost učitelja. Učiteljima je primarno odgajati odnosno obrazovati u nastavi. Upravo tamo gdje prosvjetna vlast želi omogućiti učiteljima da se etabliraju kao izvrsni i uspješni te ih promovira u mentore i savjetnike, na djelu je nerazumijevanje same biti odgojnog procesa.

Put za napredovanje učitelja po kriterijima postojećih pravilnika potiče nezdravo ozračje među učiteljima u školama, jer se stvara lažan dojam o uspješnosti. Promovirati neke učitelje kao izvrsnije od drugih samo zato što postižu rezultate na nekim za istinski odgoj nevažnim djelatnostima znači one druge degradirati kao manje izvrsne ili čak neuspješne. Zanemaruje se činjenica da većina učitelja tiho i kvalitetno u nastavi odgaja za stvaralaštvo, bez ambicija da se dokazuju stručnim ili znanstvenim radom izvan nastave.

Prešućuje se da je podobnost učitelja itekako dobrodošla na tako zadanom putu napredovanja te su često oni učitelji koje prosvjetna vlast promovira kao najizvrsnije upravo poslušni i odani toj istoj vlasti. Nije na odmet spomenuti i motivaciju u obliku povećanja dohotka učiteljima mentorima i savjetnicima, što je posebno nepravedno prema ostalim učiteljima. Proizlazi da je za isti rad u nastavi učitelj mentor bolje plaćen samo zato što je objavio neke stručne radove i angažirao se na različitim poslovima koji nisu odgoj, ali su uvjet za promoviranje u mentora ili savjetnika.

Osnovni, ako ne i jedini, kriterij vrjednovanja koji donosi najviše bodova u napredovanju učitelja može biti samo uspješnost u neposrednom radu s učenicima. Oni pak učitelji koji pronađu vrijeme i energiju za pisanje znanstvenih radova i udžbenika neka to nastave raditi za svoje vlastito zadovoljstvo i neka se njihov angažman vrjednuje na način koji ne će degradirati „obične” učitelje.

Ti obični učitelji neka i dalje tiho odgajaju za stvaralaštvo jer odgoj je vrijednosno događanje koje se ne može mjeriti. Za slikoviti prikaz ove teze može poslužiti izjava jedne aktualne zagrebačke više savjetnice koju je uputila učiteljima na županijskom seminaru: „Ono što niste snimili i fotografirali kao da niste niti radili.” Na žalost, to se danas u školama upravo i događa. Uspješnim se učiteljima smatraju oni koji su skupili dovoljno materijalnih podataka o svom radu s učenicima. Sve se fotografira i dokumentira kao dokaz odgojno-obrazovne prakse nekog učitelja i to je važan uvjet za napredovanje i nagrađivanje.

Novi, pak, Pravilnik o nagrađivanju učitelja i ostalih odgojno-obrazovnih djelatnika kao da nije namijenjen učiteljima.

Pravilnik o nagrađivanju apsurdno je nekompatibilan osnovnoj djelatnosti učitelja u školi, tj. nastavi, jer su kriteriji za nagrađivanje postavljeni kao da je nastava nešto sasvim sporedno, čime se ponovo potvrđuje nerazumijevanje da je nastava vrijednosno događanje odgoja i po tome najvažnija djelatnost učitelja. Pravilnicima postavljeni kriteriji za napredovanje i nagrađivanje marginaliziraju izravan rad s učenicima u nastavi, a potiču izvannastavne angažmane poput objavljivanja stručnih radova, održavanje seminara, predavanja i radionica, organiziranje događanja koji podižu ugled škole, pisanje i objavljivanje udžbenika, rad u stručnim vijećima itd. Što više takvih izvannastavnih angažmana učitelj ima smatra se uspješnijim, što je daleko od istine. Nove izmjene pravilnika do minucioznih razmjera razrađuju sustav bodovanja, pri čemu najviše bodova donose aktivnosti koje nisu odgojno-obrazovni rad nego stručno-pedagoški rad u širem smislu. Drugim riječima, nagrađuje se ono što uopće nije bit odgoja.

PRIJEDLOG ZA NAPREDOVANJE UČITELJA

Kad autonomija učitelja ne bi bila samo prazno slovo na papiru, svi bi učitelj s više od 10 godina radnog iskustva mogli biti mentori učiteljima početnicima. Mnogi učitelji s više od dvadeset godina iskustva u nastavi kompetentni su postati savjetnici za rad u nastavi i stručno-pedagoški rad u širem smislu.

Promovirajmo učitelje u mentore i savjetnike temeljem njihova radnog iskustva u odgojno-obrazovnoj djelatnosti i temeljem njihove uspješnosti u radu koja nije vidljiva u količini objavljenih stručnih radova nego u rezultatima njihova rada u nastavi. Ako stvaralačko odgajanje treba nadzirati onda je to nadzor koji proizlazi od javnosti učiteljskog djelovanja.

Učitelji trebaju samostalno kreirati svoje stručno usavršavanje uz suradnju stručno-pedagoških suradnika u školi.

Samogenerirano napredovanje najjači je motiv za profesionalni razvoj učitelja. Put napredovanja i nagrađivanja učitelja proizlazi iz iskustva rada u nastavi. U tako postavljenoj priči o usavršavanju, napredovanju i nagrađivanju učitelja postojeći pravilnici postaju suvišni, a Agencija za odgoj i obrazovanje nepotrebna institucija. Novcem koji se sad troši za direktivno usavršavanje, napredovanje i nagrađivanje možemo opremiti škole i, dakako, povećati osobne dohotke učiteljima prema godinama njihova radnog iskustva. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Piše: mr. Filozofije odgoja, Dubravka TISCHLER,  učiteljica u OŠ Petra Zrinskog u Zagrebu ]