Školstvo u medijima
INTERVJU ŠKOLSKIH NOVINA > DAMIR BORAS, REKTOR SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
Uvijek smo jednako dobri unatoč zluradim kritičarima
objavljeno: 8. studenoga 2019.

Odgovarajući na čestitke, Boras se prisjetio i za naš tjednik priznao da je zadovoljan osobnim postignućima u životu i karijeri. Došao je na Filozofski fakultet s 33 godine i relativno je kasno doktorirao zbog brojnih obveza, ali već je tada, kaže, imao toliko radova da je bez problema mogao biti izabran za redovitog profesora. Postao je prodekan, potom i dekan, a u sveučilišnom senatu već je više od 12 godina.

– Uvijek sam se trudio da učinim nešto za opće dobro i to je prepoznato. Kad sam prvi put izabran za dekana, bila je mala razlika između mene i drugoplasiranoga kandidata; reizbor sam dobio vrlo uvjerljivo. Isto se dogodilo na rektorskom položaju. Ljudi su očito prepoznali da želim pomoći, da gledam opće dobro, a ne samo uske interese. Ostaje mi tek pogurati financiranje, da naša sveučilišta dobiju više novca. Energije i poleta mi ne nedostaje, tek se nadam većem razumijevanju s druge strane stola!

♦♦ Kakva je atmosfera ovih dana na Sveučilištu? Osjeća li se kakav polet i radost zbog ovoga velikog jubileja?

– Svakako slavljenička. Zato što je to rijedak jubilej i zašto što su svi djelatnici svjesni važnosti ustanove. Tijekom tih 350 godina neprekinuta djelovanja, Sveučilište je mijenjalo i ustroj i imena, ali je uvijek bilo, jest i bit će stožerna ustanova hrvatskoga naroda i hrvatskoga visokog obrazovanja, znanosti, kulture i umjetnosti, transfera znanja i tehnologije, i društvena djelovanja. Čuvar hrvatskoga nacionalnoga identiteta, čuvar hrvatskoga jezika i čuvar i promicatelj europskih vrijednosti.

♦♦ Ponovno uvrštavanje na takozvanu Šangajsku listu 500 najboljih svjetskih sveučilišta došlo vam je kao najbolja čestitka povodom ovog jubileja, zar ne?

– Ispada tako, zaista. Međutim, moram reći da smo mi uvijek bili tu negdje rangirani, oko 500. mjesta na toj listi. Uvijek smo podjednako dobri, pa ću se osvrnuti na razne zlurade kritičare koji javno razmišljaju otprilike ovako – Šangajska je lista bila odlična stvar kad zagrebačko sveučilište nije bilo rangirano među 500 najboljih, da nas se može kuditi, a sada kada smo unutar tih petstotinjak najboljih ta se lista banalizira i više kao da ne pokazuje stvarnu kvalitetu. A zagrebačko je sveučilište po kvaliteti poučavanja među 300 najboljih na svijetu; po kvaliteti i zapošljivosti završenih stručnjaka alumni employability isto među tristotinjak u svijetu. Na Timesovoj listi možda jesmo nešto niže rangirani, ali samo zato jer ona uzima prosjeke, u koje se broje i mladi nastavnici, asistenti, mladi znanstvenici jednako kao i oni iskusni i izvrsni. Manja sveučilišta, koja u prosjeku imaju više vrhunskih profesora iz STEM područja prema Timesovoj listi imaju bolji status.

♦♦ Je li uvrštavanje na Šangajsku listu razuvjerilo one koji stalno ističu kako je zagrebačkog sveučilište loše?

– Gledajte, ti kritičari i dalje će u svojim agendama, u svojim tekstovima napadati Sveučilište i predlagati razne promjene, temeljene na krivim pretpostavkama i netočnim podatcima, koje nisu na korist ni jednome javnom sveučilištu. A upravo na tim javnim sveučilištima naša djeca studiraju besplatno, bez školarina. I ne znam zašto neki žele smanjiti tu mogućnosti da mladi i dalje studiraju, da budu sve bolji u svojim postignućima i da smanjimo taj obrazovni jaz koji razdvaja bogate i siromašne. Žalim što nam mladi stručnjaci odlaze, jer na taj način stranim zemljama dajemo takoreći gotov proizvod, obrazovanoga mladog čovjeka čije smo znanje i kompetencije mi u potpunosti financirali. Poklanjamo naše mlade stručnjake, kao naš najvrjedniji resurs, zapadnim zemljama.

♦♦ Kako uopće zadržati mlade nakon diplome u Hrvatskoj? Sveučilište to ne može sâmo…

– Naše je sveučilište toliko dobro da su naši stručnjaci traženi i dobrodošli svugdje u svijetu. Dakle, lijepo ste primijetili, Sveučilište ne može sâmo zadržati te ljude u zemlji. Država mora poboljšati gospodarske prilike, osigurati uvjete da nam mladi stručnjaci ostanu u domovini. Pritom dakako više, puno više treba ulagati u visokoškolsko obrazovanje. Problem ostajanja mladih možemo dijelom riješiti zapošljavanjem mladih stručnjaka na samome Sveučilištu. Ali i to se u praksi loše realizira, jer se premalo ulaže. Možda bi se to moglo riješiti kad bi se preko države dalo sveučilištu financiranje iz europskih fondova, kojim bismo mogli zaposliti između 500 i 600 asistenata, pa i više. Na Sveučilištu ima prostora da mladi ostanu kod nas, kako bismo osigurali potrebnu znanstvenu piramidu, ali država za to treba stvoriti financijske preduvjete.

♦♦ Koja je sastavnica najaktivnija, čija su istraživanja najviše pridonijela povratku na Šangajsku listu? Koji je fakultet najproduktivniji?

– Kad bismo analizirati cjelokupni output, odnosno proizvodnju znanstvenih članaka i radova, možemo reći da je Sveučilište u Zagrebu kao cjelina najproduktivnije u Hrvatskoj. Sljedeća bi ustanova na toj listi bila zagrebački Medicinski fakultet, kako zbog vrhunske kvalitete, tako i zbog njegove veličine. Treći je Institut Ruđer Bošković, koji se bavi isključivo znanošću, dok se na Sveučilištu znanošću bavimo s tek oko 50 posto vremena, jer ostalo otpada na nastavu i studente. Zanimljivo, sljedećih sedam na listi najproduktivnijih ustanova sve su prirodoslovni, tehnički i biotehnički fakulteti Sveučilišta u Zagrebu. Što se tiče kvalitete društvenih fakulteta, Ekonomski je fakultet nedavno ostvario zahtjevnu američku akreditaciju AACBS i uvrstio se među pet posto najboljih ekonomskih fakulteta u svijetu.

♦♦ Štrajk je počeo i na fakultetima. Što mislite o tome štrajku i kako cijela priča može završiti?

– Smatram da se prijepori o povećanju plaća i koeficijenata mogu završiti jedino dijalogom, pregovorima. A rješenje mora odgovarati ekonomskoj snazi zemlje, u odnosu na europske trendove. Dokle će štrajk trajati, zapravo je na politici, ali ja se ni ne želim ni ne mogu baviti političkim pitanjima.

♦♦ Nije tajna da niste zadovoljni ulaganjem države u visoko školstvo i da imate različite poglede i stavove od Ministarstva znanosti i obrazovanja. Što je po vašem mišljenju najspornije?

– Upravo je financiranje visokog školstva najprjepornija stavka u radu Ministarstva. Sad se u znanost i u visoko obrazovanje putem proračuna ulaže jedva 0,7 posto BDP-a, dok se u ostalim državama Europske unije ulaže minimalno 1,2 posto. Pritom je važno znati da od 2012. godine nisu povećana financiranja naših sveučilišta, unatoč smjernicama iz Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije. Stoga mi je čudno da se govori o povećanju plaća uglavnom samo nenastavnog osoblja, kad nama nedostaje plaćanje infrastrukture, a nudi nam se i potpuno nepovoljan novi model financiranja.

U znanost i visoko obrazovanje ulažemo jedva 0,7 posto BDP-a, dok se u ostalim državama Europske unije ulaže minimalno 1,2 posto. Pritom je važno znati da od 2012. godine nisu povećana financiranja naših sveučilišta. A financiranje putem programskih ugovora koje nudi MZL jest i dugoročno štetno, jer projekcije kažu da bismo u četiri godine došli na mizernih 0,6 posto BDP-a

…………… o O o ……………

♦♦ Zbog čega je financiranje putem ponuđenih programskih ugovora za vas neprihvatljivo?

– Ne samo neprihvatljivo, nego i dugoročno štetno, jer projekcije kažu da bismo u četiri godine došli na mizernih 0,6 posto BDP-a. Dakle, potpuno suprotno europskim stremljenjima. Nudi nam se samo tzv. povećanje izdvajanja za znanost, Ministarstvo tvrdi da se nudi 20 posto više, što nije istina. Jer se mora uzeti u obzir i 50 posto sredstava za plaće, što je predviđeno za znanstveni rad. Izvrću se statistički podatci, najjednostavnije rečeno. Ali kažimo to ovako – mi jesmo za programske ugovore, no ne u ovoj formi. Zamislite samo, novi programski ugovor koji nam se nudi ne će brojati znanstvenike sveučilišta zaposlene na vlastiti trošak, odnosno njihovi se radovi ne bi brojili u ukupnu količinu znanstvenog rada na sveučilištima. Istodobno se to izrijekom priznaje institutima. Oprostite, tko bi takav ugovor potpisao?! Nije čudo da šest javnih sveučilišta, a to je tri četvrtine svih, nije potpisalo ponuđene ugovore. A to je samo jedan od loših dijelova programskih ugovora kakvi nam se nude. Dakle, ponavljam, jesmo za programske ugovore, ali predlažemo novi model financiranja.

♦♦ Kako bi izgledao taj model?

– Rektorski zbor – dakle rektori svih javnih sveučilišta u Republici Hrvatskoj – predložio je da se plati infrastruktura, koja je potrebna da bismo mogli stvarati toliki broj stručnjaka koje upisujemo, zatim da se uzmu u obzir i posebno plate troškovi laboratorija, jer ti troškovi stvaraju razliku po znanstvenim područjima – treba točno znati koliko je novca potrebno za laboratorije u kemiji, biokemiji, fizici, medicini, tehničkim područjima itd… i na kraju da se dade podjednak bonus po studentu bez obzira na područje te, naravno, da se bolje financira znanstveni rad na sveučilištima. Financiranje samo po broju studenata, koje predlaže Ministarstvo, dugoročno će uništiti hrvatska javna sveučilišta. Pogotovo ona manja, u krajevima koji imaju problema s demografijom. Primjerice, Sveučilište u Osijeku popunilo je manje od pedeset posto kvota. Kako bi oni s takvim financiranjem mogli plaćati svoju ukupnu djelatnost? Stoga je jasno da se javna sveučilišta ne mogu financirati po broju studenata, jer će propasti, iako su rasadnici mladih generacija stručnjaka koji bi svojim znanjima mogli odgovoriti zahtjevima buduće znanosti i tehnologije. Konačno, najvažnija je misija javnih sveučilišta kvalitetno visoko obrazovanje, u čemu smo neprijeporno izvrsni, zato što je poučavanje na sveučilištu temeljeno na drugoj misiji, a to je kvalitetna znanost. Već tri godine to govorimo, a Ministarstvo razgovor o tome uopće ne prihvaća.

♦♦ Koliko Sveučilištu u Zagrebu godišnje nedostaje novca?

– Naš je Odbor za proračun izračunao da bi to bilo minimalno oko 100 milijuna kuna godišnje. To za državu nije puno, jer vidimo da se državni novac troši na različite neproduktivne stvari, recimo brodogradilišta. Dobro da ih se spasilo, ali to je golem novac, i nitko nije ispitao kako su i zašto ona dovedena u takvu financijsku situaciju.

♦♦ Što mislite o aktualnoj kurikularnoj reformi?

– Potrebno je da Ministarstvo objavi što su uspjeli, a što nisu uspjeli napraviti, prema javno objavljenim ciljevima, mjerama i rokovima u Strategiji obrazovanja, znanosti i tehnologije te Akcijskom planu za njezinu provedbu od 2018. do 2020. godine. Sada se to ne vidi. Problem je što mnoge reforme kod nas krenu, pa stanu. A uzrok tome vidim u nedostatku kontinuiteta, jasnih prioriteta i odgovornoga ponašanja. Obrazovanje mora biti važan prioritet i svaku takvu reformu treba promisliti. Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje napravio je analize i projekte koji su propitivali neke aspekte reforme koja se sad provodi. Još prije dvije – tri godine pokazalo se da neki od tih aspekata ne će ostvariti rezultat kakav se očekuje. Primjerice, uvođenje tableta i digitalne tehnologije ne dovodi do povećanja znanja ni učinkovitosti poučavanja. To se zna, postoje brojne svjetske studije o štetnosti toga, a nositelji reforme kod nas to nisu uzeli u obzir. Sve u svemu, ne može uspjeti nijedna reforma koju forsira samo politika, koju se gura napamet bez kvalitetne pripreme i bez obzira na znanstvene studije. Mi imamo puno stručnjaka, zašto ih konačno ne poslušamo? Moramo analizirati i sami sebe. Ne može se dogoditi da više generacija srednjoškolaca bude uspješno, odlazi u svijet, osvaja medalje i postiže vrhunske rezultate i onda najedanput jedna generacija na maturi postigne izrazito loše rezultate. Kako je došlo do toga, jesmo li analizirali uzroke toga, izvukli pouke za godine koje dolaze?

♦♦ Poznato je protivljenje novim studijima medicine, izraženo na dekanskoj konferenciji medicinara krajem prošle godine, primjerice pokretanju medicine na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Nije li nam u interesu školovanje što više liječnika, budući da nam iz godine u godine odlaze van?

– Nije riječ samo o medicini na Katoličkom sveučilištu, već i u drugim gradovima. Gledajte, Hrvatska ima četiri i pol milijuna stanovnika, od čega dva milijuna radi. Imamo mali državni proračun, ulažemo u znanost i visoko obrazovanje sasvim nedostatnih 0,7 posto BDP-a, a imamo osam javnih sveučilišta, koja ja, inače, sva podržavam. Ali moramo se ozbiljno upitati – treba li Hrvatskoj kao cjelini još sveučilišta, još studija, pokraj velikoga Sveučilišta u Zagrebu, regionalnog vođe, i ostalih izvrsnih, poput splitskog i drugih jako dobrih javnih sveučilišta diljem zemlje? Isplati li se to? Treba napraviti ekonomsku cost benefit analizu, ali stručno, a ne politički. Postojeći su kapaciteti sasvim dovoljni.

♦♦ Čini se da je kampus Borongaj zaživio. Jeste li zadovoljni kako je to sve realizirano?

– Nisam sasvim zadovoljan. Prethodna uprava sveučilišta napravila je izvrstan projekt, ali nas je Ministarstvo tad nezakonito maknulo s prioritetne liste financiranja. O tome imamo dokaze, revizije. I tih 250 milijuna eura iz europskih fondova, koje smo trebali dobiti i na koje smo računali, na kraju nismo dobili. Iako smo puno toga na Borongaju napravili, posao nije dovršen. Da ne govorimo o drugim kapitalnim projektima, o čemu postoji čitava knjiga, katalog, od ulaganja u PMF, FER, Medicinski fakultet, Kineziološki, FOI u Varaždinu, akademije likovnih i dramskih umjetnosti… Znamo što možemo i moramo. No kako bez novca, kad od 2012. nije povećano stvarno financiranje sveučilišta i nedostaje nam jako puno novca?

♦♦ Zagrebu nedostaje studentskih smještajnih kapaciteta. Planira li se povećanje, izgradnja možda novoga studentskog doma?

– Naravno da je potrebno izgraditi neki novi dom, ali opet je nemoguće išta napraviti bez ulaganja države. No i u takvim uvjetima radimo. Tako smo u proteklih nekoliko godina napravili dom u Varaždinu, obnovili smo dobar dio studentskog centra odnosno spavaonica u Zagrebu. Sad radimo studentski dom za studente u Sisku. Dakle, osiguravamo i da ovi mali fakulteti ne propadnu, nego da imaju smještajne kapacitete za studente koji im mogu sada doći iz cijele zemlje. Zaključak svih tih previranja jest konačno opredjeljenje države za ulaganje u visoko školstvo. Samim će se time povećati međunarodna razmjena, primanje stranih studenata, što opet otvara mogućnost povlačenja europskih sredstava. Ali inicijalni korak je na našoj državi! [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Razgovarao i snimio Branko NAĐ ]