…od sredine listopada do sredine studenoga. Školski knjižničari Hrvatske već cijelo desetljeće listopad obilježavaju kao Međunarodni mjesec školskih knjižničara.

Jer, iako sustavnog istraživanja o čitanju kod učenika osnovnih i srednjih škola dosad kod nas nije bilo, dojam je sviju – i knjižničara, i nastavnika, pa i samih roditelja – da djeca sve rjeđe uzimaju knjigu u ruku. I čitaju zapravo tek ono što moraju, dakle uglavnom lektiru. Čitanje je kod novih generacija djece odavno prestalo biti gušt, a postala tlaka. A to je nešto što nas sve mora zabrinjavati.

Vanja JURILJ, predsjednica Hrvatske udruge školskih knjižničara, koja radi i kao knjižničarka u zagrebačkoj OŠ Antuna Mihanovića, govori nam da školski knjižničari imaju ažurne statistike posudbe knjige. Te statistike upućuju na zanimanje za čitanje, ali ne mora nužno biti istovjetno s brojem pročitanih knjiga, upozorava Jurilj. Istraživanje o čitanosti složeniji je proces i dosad nije provođen na bitnijem uzorku mlađe populacije:

– Provođenje ozbiljnog istraživanja o odnosu mladih prema čitanju svakako bi nam pružilo dragocjene informacije, ali tek bi usporedba s ranijim čitalačkim navikama na sličnom uzorku i sa sličnom metodologijom dala odgovor na pitanje čitaju li današnje generacije mladih manje od nekadašnjih. Bez takvih su istraživanja sve tvrdnje o nesklonosti čitanju kod mladih u sferi pretpostavki i nagađanja.

PUBERTET POTJERA KNJIGE

Ili u sferi dojma, koji nije pozitivan. No, Jurilj spušta loptu i govori kako često zaboravljamo da nikad nisu svi bili zainteresirani za čitanje. Sklonost čitanju ovisi o mnogim društvenim i razvojnim čimbenicima. Društva s dugom tradicijom pismenosti, sklonosti dubljem promišljanju življenja i višim standardom imaju razvijenije čitalačke navike.

– Uzevši u obzir dug i težak tranzicijski proces, gotovo stalan osjećaj nesigurnosti i neizvjesnosti, kao i snažnu tradiciju te sklonost usmenoj kulturi nije neočekivano da imamo društvo kojem čitanje nije prioritet.

Statistike koje vodi Jurilj potvrđuju da mladi učenici, dakle, u razrednoj nastavi rado i puno čitaju i ostvaruju oko 15 do 20 posudbi u 10 mjeseci trajanja školske godine. U toj dobi oni rado i poklanjaju i dobivaju knjige. Problem nastaje u kasnijoj dobi jer čitanje i knjige postaju manje popularni prelaskom u više razrede i ulaskom u pubertet:

– Strategija za poticanje čitanja koju je donijelo Ministarstvo kulture dobro definira cilj stvaranja društva koje potiče čitanje. A to je zajednička dužnost roditelja, odgojno-obrazovnih djelatnika, ali i medija. Stvaranje društva koje potiče i podržava čitanje. U praksi bi to značilo – kvalitetna i ažurna knjižna produkcija, redovito i dovoljno financiranje školskih knjižnica, više pozitivnih priloga u medijima o čitanju, knjigama, knjižnicama, piscima… Povratak književne kritike u javni prostor također bi bio od pomoći. Ali samo zajedničkim angažmanom svih sudionika koji imaju udio u stvaranju društvenog ozračja moguće je stvoriti društvo u kojem su knjiga i čitanje bolje pozicionirani – uvjerena je Jurilj.

Da najviše čitaju malci, dakle učenici u nižim razredima osnovne škole, potvrđuje i statistika u bjelovarskoj IV. osnovnoj školi, gdje knjižničarka Dejana BEDEKOVIĆ dokazuje istraživanja brojnih svojih kolega.

Najviše čitaju učenici trećih i četvrtih razreda osnovne škole, a najmanje sedmaši i osmaši, što je i očekivano jer s pubertetom pada interes djece za knjigama.

– Mislim da je najveći problem što, iako postoji hrvatsko nakladništvo za mlade, navedene knjige nisu dostupne mladima u knjižnicama, jer ih ministarstvo ne otkupljuje za knjižnice niti pak dopušta školama da ih kupe, jer nisu na popisu lektire odnosno nema dovoljno sredstva za kupnju tih naslova.

Svjesna je Bedeković da mladima danas trebaju pozitivni uzori u poticanju čitanja od malih nogu, od njihovih roditelja do učitelja, ali bi i nadležne institucije, od gradskih ureda do ministarstava, trebali čitanje prikazati kao vrijednu aktivnost.

VEĆA ULOGA KNJIŽNICA

Jedino tako ćemo djetetu uspješno objasniti da je čitanje i knjiga sama po sebi vrijedna za razvoj njihove opće kulture, obogaćivanje jezika, vještine komunikacije i najzad kreativnosti i inovativnosti.

– Bez sustavnog rada nema napretka i, nažalost, djeca će pronalaziti uzor u prolaznim stvarima poput slave i instant-zabave. A ne će biti svjesna da samo nekoliko minuta čitanja više svakodnevno eksponencijalno povećava učenički rječnik – zaključuje Bedeković.

Shvaćajući vrijednost knjige i knjižnica kao višemedijskog središta znanja ova je knjižničarka prije nekoliko godina pokrenula projekt Čitamo mi, u obitelji svi, čija je danas nacionalna koordinatorica. Njime se nastoji roditeljima, učiteljima i nadležnima uputiti na to da moramo zajednički raditi na približavanju knjige djeci. I da knjižnice mogu poslužiti za cjelokupni obrazovni proces, a ne samo za nastavu književnosti.

Budući da djeca, dakle, uglavnom čitaju lektiru jer moraju, za njihove čitalačke navike nije toliko presudna koja je knjiga na lektirnome popisu, koliko sam pristup obradi navedenog djela na satu.

………………………………………..

VANJA JURILJ, PREDSJEDNICA HUŠK-A

Muke po lektiri

O odabiru lektirnih naslova stvorila se prilična medijska buka, smatra Vanja Jurilj, predsjednica HUŠK-a. Dijelom je ta buka, učenička muka, uzrokovana različitim viđenjem o tome trebaju li lektirni naslovi biti odabrani prema kriteriju književno-umjetničke vrijednosti ili kriteriju suvremenosti i aktualnosti u odnosu na mlade čitatelje. Naravno, medijskoj su buci pridonijele i različite interesne skupine:

– S moga gledišta, idealno je kombinirati oba kriterija i u popise obvezatnih i preporučenih naslova. Novi kurikularni dokumenti to omogućuju, ali je potrebno izgraditi knjižnične fondove koji to mogu pratiti. Knjige i knjižnice, u različitim oblicima, u temeljima su naše civilizacije. Preživjeli su mnoge promjene i opstale. Vjerujemo da će opstati i u aktualnim promjenama. Uza sve veću ponudu informacija, potreba za stručnim vodstvom ne nestaje, nego se povećava.

………………………………………..

– Dobra priprema i uvodni sat lektire mogu te omražene lektire učiniti zanimljivim djelima. Doduše, ne koriste pritom nam roditelji koji, da bi pomogli svom djetetu, sami čitaju navedena djela i onda o njima sude iz svoje perspektive odrasle osobe s osobnim stajalištima i uvjerenjima. Pa se dogodi da od jedne zabavne knjige poput Durice naprave djelo koje potiče djecu na nepodopštine. Mnogo mi se puta dogodilo da kroz riječi djeteta progovara ono što bi rekla odrasla osoba – napominje naša sugovornica iz Bjelovara.

Uostalom, odbojnost prema lektirama više potenciraju odrasli nego djeca radeći pritisak na djecu da iz svega moraju imati odlične ocjene pa tako i iz lektire te se stoga više pažnje pridaje kako dobiti što bolju ocjenu nego na samu kvalitetu sadržaja djela. Lektira je postala omražena onog trenutka kad je prepisivanje postalo stvar prestiža.

Često se zapravo u današnje vrijeme stvara privid isključivosti između čitanja i zabave. Čitanje iz užitka gubi na snazi kao aktivnost kojom se ispunjava slobodno vrijeme i kojom se dolazi do ispunjenja. Ali to nije izričit problem učeničke generacije, nego društva u cjelini.

ČITANJE NE ISKLJUČUJE ZABAVU

Živimo u vremenu kada se djeci od najranije dobi u ruke stavlja tablet i puštaju crtani filmovi. Užurbani život i napredak tehnologije doveli su do mnogobrojnih „dadilja” za kojima nebrojeni roditelji posežu, a ljubav prema pisanoj riječi nešto je što se zapravo razvija već u predškolskoj dobi, ističe pak Kristina NIKIĆ.

U OŠ Mate Lovraka u Kutini niz godina radi kao predmetna učiteljica Hrvatskoga jezika, a od lani i kao knjižničarka u zagrebačkoj Školi za primalje. Ako se djetetu kao oblik zabave ponude isključivo mediji ili igračke, govori Nikić, ili ako je djetetovu roditelju primarna zabava film ili društvene mreže, čitanje ne će postati ugodna svakodnevna aktivnost:

– Jedno nužno ne isključuje drugo, ali u vremenu brze komunikacije i opće dostupnosti informacija iz cijeloga spektra ljudskoga znanja treba pronaći mjesta i za knjigu. Knjige bi trebale biti dominantan oblik kojim će se djecu i mlade uvoditi u svijet mašte. Zasigurno će tako pojedinac bolje razviti kognitivne sposobnosti, nego isključivo vidnim i slušnim podražajima kakve dobivamo od filmske umjetnosti ili videoigara.

Treba imati na umu i da sveobuhvatnog odnosno univerzalnog recepta za rješenje tog problema nema. I danas svakome učeniku odnosno svakoj generaciji treba pristupiti individualno, jer su društvene promjene sve češće i bitnije. Odavno se osvijestilo da je čitalačka pismenost jedna od ključnih sposobnosti svakoga pojedinca za sudjelovanje u suvremenom društvu, ali hrvatski su učenici u testiranju te kompetencije pokazali da je situacija daleko od idealne.

– Nerijetko se pokaže da učenici s izvrsnim općim uspjehom imaju jako loše razumijevanje pročitanoga, jer se danas sve svodi na svladavanje gradiva radi ocjene, a ne razumijevanja. Kad takve učenike, ali i sve ostale suočite s konkretnom problemskom situacijom, rijetki su oni koji će se na prvu snaći i zato im treba osvijestiti što sve čitanjem dobivaju – navodi Nikić.

To više nije samo bogaćenje vokabulara, bolje razumijevanje jezika, nego i čitanje između redaka, prosudba vrijednosti teksta, procjena publike kojoj je tekst namijenjen. Na kraju krajeva i procjena svrsihodnosti i uspješnosti pročitanoga.

– Sve te riječi učenicima vrlo malo znače, ali ako se književno djelo stavi u kontekst suvremenosti ili problematizira u skladu s njihovim viđenjem svijeta, tada dobijemo njihovu punu svijest o važnosti svega što je napisano, bilo da je riječ o kulinarskom receptu ili romanu u sedam svezaka – zaključuje.

PITATI DJECU ŠTO BI ČITALA

S obzirom na to da Nikić radi kao knjižničarka sa srednjoškolcima, odnosno srednjoškolkama koje pohađaju Školu za primalje, zanimljivo joj je bilo provesti anketu među tim prvašicama. Velik ih je broj navelo kako su u osnovnoj školi od devet godišnjih lektira čitati po vlastitom izboru mogli jednu ili nijednu knjigu, a često se i ta jedna birala s ponuđenoga popisa djela. Također, kad ih se pitalo što očekuju od nastavnika hrvatskoga jezika u srednjoj školi, kao česti odgovori pojavljivale su se fraze poput: „Da nas pita što volimo čitati osim lektire”, „Da više govorimo o tome kako smo mi doživjeli djelo, nego o sadržaju i karakteristikama” i slično.

– Budući da predajem hrvatski u osnovnoj školi, takvi su me iskazi srednjoškolki pomalo šokirali, ali i zabrinuli. Ne ulazeći u to kako koji pojedinac radi, nego isključivo gledajući sebe, shvatila sam da možda često sati interpretacije lektirnih djela idu u smjeru koji ja podrazumijevam zanimljivim i korisnim, a rjeđe razmišljajući o velikoj razlici u mom i učeničkom poimanju zabave.

Svi naši sugovornici slažu se da je s djecom cijelo vrijeme njihova boravka u školama, što izravno, što neizravno, potrebno raditi na popularizaciji čitanja, tekstova svih vrsta, svih namjena, dužih, kraćih, domaćih, stranih. Jednako je tako važno poticati ih da sami pišu, pa makar i kratke sastavke od po nekoliko rečenica. Kada jednom uvide koliko je truda potrebno da bi neki tekst, neka priča bila ispričana, onda će znati cijeniti i tekstove drugih autora koje „moraju” pročitati.

Da, određene su se promjene dogodile ulaskom novih tehnologija u naše života. I taj neki „klik” u glavama školaraca i tinejdžera dogodio se upravo kad su sve više u rukama imali tzv. pametne telefone, a sve rjeđe Smib, Modru lasti, pa čak i Harryja Pottera. Uostalom, tko bi čitao 600 stranica o malome čarobnjaku, kada je snimljeno nekoliki vizualno vrlo atraktivnih filmova?! Međutim, za Anitu PAVLEČIĆ, knjižničarku u pakračkoj OŠ braće Radića, nema sumnji – i tim sveprisutnim digitalnim napravama može se doskočiti, i to dobrom organizacijom, planiranjem vremena i aktivnosti.

MIRIS PAPIRA

Naposljetku, kao što radijski prijamnici nisu nestali nakon pojave televizije i interneta, i tiskana će knjiga još dugo postojati i paralelno živjeti sa svojom digitalnom sestrom, e-knjigom. Knjižničari i prosvjetari smatraju da e-knjige nisu prijetnja tiskanoj knjizi, dapače, samo sredstvo koje će tiskanu knjigu učiniti interaktivnijom, vizualnijom, još življom. Onaj tko se zaljubi u čitanje ne obraća pažnju na medij na kojem čita svoje omiljeno štivo. Knjižničarka iz Pakraca, ali ni njezine kolegice s kojima smo razgovarali, stoga se ne boje sive budućnosti niti nestanka knjiga iz naših života. I dalje vjerujem, kaže Pavlečić, u tiskanu knjigu, jer valjda se nama knjižničarima upravo takva „uvukla pod kožu”. Držanje knjige u ruci, ugoda pri listanju stranica, miris papira, mir, spokoj uz knjigu – osjećaj je koji je nezamjenjiv. Podijelimo taj osjećaj s djecom i dopustimo im da se i oni zaljube u knjigu. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine  | Napisao Branko NAĐ ] 

……………………………………………………………………………

PSIHOLOGINJA NATAŠA ŠEPIĆ ADAMEC

Bez razgovora, a s krnjim rječnikom

Čitanje knjiga razvija maštu, kreativnost, kritičko mišljenje, utječe na emocionalni i socijalni razvoj djeteta. Također, razvija se i pažnja, koncentracija i usredotočenost na ono što se čita. Djeca nauče odgoditi trenutačno zadovoljstvo time što knjigu ne mogu odjednom pročitati pa odgađaju čitanje i iščekuju nastavak priče. Čitanje za zabavu i slobodno vrijeme pridonosi i suočavanju sa svakodnevnim stresom, govori nam Nataša Šepić Adamec, psihologinja u Osnovnoj školi „Milan Brozović” iz Kastva pokraj Rijeke:

– Današnjim generacijama svakako treba naglašavati važnost čitanja knjiga, ali se ljubav prema čitanju kod njih trebala razviti puno ranije, još u predškolskoj dobi. Postavlja se pitanje jesu li zakazali roditelji ili sustav i što se događa da današnja djeca ne vole čitati. Istraživanja pokazuju da mlađe generacije, od 90-ih nadalje, manje vremena provode u čitanju. Razvojem tehnologija došlo je do velike promjene u čitanju tiskovnog materijala. Mladi više vremena provode na društvenim mrežama, uz videoigre i općenito tehnologiju.

A utjecaj tehnologije na njihov jezični razvoj vidljiv je i u školama. Teže se pismeno izražavaju. Pisana komunikacija putem tehnologije je krnja. Koriste se kraticama koje su sami izmislili, teže sastavljaju smislene rečenice. Na hodnicima manje međusobno komuniciraju, a više su usmjereni na sadržaj na svom mobilnom uređaju ili se okupe oko jednog uređaja i gledaju kako pojedinac igra igricu, bez međusobne govorne komunikacije.

U svakodnevnom radu s djecom ova školska psihologinja primjećuje i da se djeca teže verbalno izražavaju, da teže mogu verbalizirati kako se osjećaju. Također, sve je više djece s govornim i jezičnim teškoćama koji dolaze u školu.

……………………………………………………………………………

DIJANA ARBANAS, OŠ BROD MORAVICE

Čitanje naglas

U našoj maloj sredini nastojimo kod djece od vrtića poticati na zainteresiranost prema knjizi. Imamo vrlo dobru suradnju s bibliobusom Gradske knjižnice Rijeka koji svaki drugi tjedan dolazi kod nas i u kojem, osim u našoj knjižnici, djeca već od vrtićke dobi posuđuju slikovnice. Budući da mi učiteljice također posuđujemo knjige, djeca se jednostavno povode za nama te i oni dolaze u bibliobus, a s vremenom ih zainteresira da i sami nastavljaju posuđivati knjige.

Naša školska knjižničarka Sanja DESPOT ABRAMOVIĆ razvila je svoj projekt „Čitajmo u knjižnici” kojim učenicima, slabijim čitačima, a mi u školi imamo dosta djece romskoga podrijetla, glasno čita ulomke iz lektire (pa i cijele tekstove) kako bi ih bolje razumjeli. Samim čitanjem teksta naglas djeca bolje razumijevaju sadržaj i prate tijek radnje.

Primijetile smo da danas djeca u trećem i četvrtom razredu mnogo teže nego nekad razumijevaju sadržaj teksta, zapravo ne pamte pročitano, kao da pročitavši tekst više o njemu ne trebaju znati ništa. Zato nastojimo lektiru obrađivati na uvijek drukčije, raznolike načine, sa što manje zapisivanja, opisivanja, a više uživljavanja u sadržaj i tijek događaja u tekstu ili filmu.

U okolici našeg mjesta postoji i 80 godina stara Hrvatska čitaonica sela Kuti koju redovito posjećujemo najmanje dva puta godišnje. A skoro sve škole ovoga kraja već 27 godina sudjeluju na Dijalektalnom goranskom sijelu „Govor mog zavičaja” u organizaciji Matice hrvatske, ogranak Delnice.

Poticaj na čitanje trebao bi biti stalan i konstantan, a neprimjetan. Ljubav prema knjizi i pisanoj riječi zato treba njegovati od najranije doba, ali kad bi se na nacionalnoj razini više polagalo na čitanje vjerojatno bi to imalo odjeka i u školstvu.

………………………  [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine  | Napisao Branko NAĐ ]