…pribora za jelo i slamki za potrebe posluživanja obroka. Bilo je to dovoljno da se odgajateljici Katarini FRUK, koja u Domu radi od 2006. godine, upali crvena lampica te odluči pokrenuti val pozitivne promjene odnosno projekt izbacivanja jednokratne plastike iz života u Učeničkom doma Maksimir pod nazivom Da nam na treba plastika, nije znanstvena fantastika.

Za početak je bilo potrebno osvijestiti problem zagađenja plastikom kako bi djecu motivirali na mijenjanje navika, no znala je Fruk da sama motivacija nije dovoljna već je djeci nužno uz motivaciju omogućiti i prijelaz na alternativna, manje štetna rješenja. Zato je svaki učenik u Domu dobio svoj ekološki paket početkom ove nastavne godine.

■ SVAKODNEVNI ANGAŽMAN

U posebno tiskanoj platnenoj vrećici s logom Doma i zaštitnim znakom odnosno geslom projekta učenici su dobili višekratnu plastičnu čašu s porukom i savjetom „Ponesi me, koristi me, operi me i opet ispočetka” te Vodič za život bez plastike u Domu. U njemu su opisane promjene i kako ih provesti. Djeci nisu davali staklene čaše jer to nije praksa zbog mogućnosti od loma i ozljeđivanja.

Konkretna ideja o micanju jednokratne plastike iz domske svakodnevnice rodila se krajem prošle školske godine, kada je na sastanku odgojne skupine jedna učenica željela da tema bude ekologija, pa je Fruk pripremila radionicu dizajnerskog promišljanja o plastici. Riječ je svojevrsnoj vođenoj oluji mozgova, metodi koja se oslanja na kreativno promišljanje u stvaranju inovativnih rješenja stvarnog problema. U ovome slučaju rješavanja jednokratne plastike u domu, imajući na umu sve potrebe, navike, očekivanja, razmišljanja i ponašanja korisnika tih novih rješenja.

– Očekivali smo da će biti određena doza otpora kod učenika, jer im je narušen komfor, budući da sada imaju čaše koje moraju nositi sa sobom na obroke i sami prati, ali nije ga bilo. Kao društvo već godinama težimo jednokratno plastici. Plastika nam olakšava život. U modernom užurbanom vremenu život s plastikom mnogo je lakši. Jednokratna plastika ne zahtijeva naš trud i naše vrijeme. Kupimo, iskoristimo i bacimo, ništa lakše. Imamo više vremena za sebe, za rad, za igru, za odmor. Ne moramo ništa prati, održavati, pospremati. Ovo je puno teže i traži svakodnevni angažman – smatra Fruk, ali vjeruje u svoje đake i njihovu motiviranost za mijenjanje životnih navika.

Na slici: Silva KRAMER, Nikolina ŠPOLJAR SREBAČIĆ i Katarina FRUK

…………….

Pogotovo kad im je u Vodiču za život bez plastike podastrla vrlo „plastične” podatke, koji su mnoge od njih, mladića i djevojaka iz raznih krajeva Hrvatske, šokirali. Europa proizvodi 58 milijuna tona plastike godišnje. Od toga 40 posto proizvedene plastike otpada na ambalažu, a 60 posto plastičnog otpada potječe od ambalaže. Prosječno je trajanje upotrebe plastike 12 minuta, 50 posto ukupne plastike čini plastiku za jednokratnu upotrebu, a njezina razgradnja traje 450 godina. U svijetu se svake minute proda gotovo milijun plastičnih boca za piće, a samo se jedna petina cjelokupne količine plastike reciklira.

■ TRI TJEDNA ZA NOVU NAVIKU

Višekratna ambalaža, poput čaše koju su dobili svi stanari Doma, i higijena te ambalaže, njezino nošenje na obroke u domsku blagovaonicu zahtijeva puno više truda i vremena, ali isto tako, nakon nekog vremena postaje navika i standard u društvu, sigurna je Fruk. Potrebna su, kažu stručnjaci, tri tjedna da bismo razvili naviku i potrebna je volja.

– Vjerujem da je briga za zdravlje i budućnost planeta dovoljan razlog. Jednom usvojena navika više ne zahtijeva naš napor već postaje uobičajeni obrazac ponašanja. Tad ćemo sa sobom nositi vreće za kupnju, čuvati i kupovati hranu u višekratnoj ambalaži, koristiti se višekratnim bocama i čašama, odbijati slamke…

Posljedično tome, smanjenom potražnjom, smanjit će se ponuda i, nada se naša sugovornica, proizvodnja. Naravno, to je dugoročni cilj svih nas koji zahtijeva promjenu politike i vrijeme. Zasad se u Domu ponose s ovih 17 000 komada plastike koji nisu završili u otpadu tijekom prva dva i pol mjeseca provođenja projekta. 

Između ostalog, odgajateljica Fruk, nedavno promovirana u savjetnicu, voditeljica je Lovkinja na odbačeno blago, unutar posebnog programa Kreativna reciklaža. Bit je te aktivnosti da u tuđem otpadu učenice pronalaze priliku za nove predmete. Tako su Lovkinje unazad nekoliko godina izradile „reciklirane” torbice, cipele, vješalice u obliku trofejnih glava divljači od čašica za jogurt i bočica šampona te riblje konzerve u koje su bile stavljene ručno šivane ribice punjene lavandom. U četiri su godine djelovanja svaki put bile među tri najbolje ocijenjena rada na Državnoj domijadi.

U sklopu Kreativne reciklaže odgajateljica Nikolina ŠPOLJAR SREBAČIĆ s učenicima Doma reciklirala je namještaj, odnosno obnavljala stari domski namještaj svojim rukama i idejama. I ona je ostala pozitivno iznenađena reakcijom učenika na projekt izbacivanja jednokratne plastike. Pozitivno su reagirali i sami roditelje te djece:

– Učenicima prvih razreda nije bila potrebna velika prilagodba na uklanjanje jednokratnih plastičnih čaša iz upotrebe, jer ih ni doma ne upotrebljavaju pa im se nije dogodila neka velika promjena. Međutim, nisam primijetila niti bunt učenika viših razreda. Jako mi je lijepo vidjeti kad učenici stvari iz dućana nose u našim platnenim vrećicama, a ako ih nisu ponijeli, onda u rukama ili ruksaku. Sretni su kad se mogu pohvaliti da su odbili vrećicu u dućanu i vrlo ozbiljno to shvaćaju. Tad vidim da smo na dobrom putu – navodi Špoljar Srebačić.

 ■ „TUĐA” BRIGA

Otkriva kako se i privatno trudi živjeti tako da stvara što manje otpada. U trgovinu nosi svoju platnenu torbu za kupnju i vaganje namirnica, nastoji kupovati hranu u rinfuzi i bez ambalaže. Stvari koje više u njezinoj obitelj ne nose ili ne žele poklanjaju ili ih preuređuju, a ono što ipak mora završiti kao otpad razvrstavaju. I nadaju se da završi u reciklaži, a ne negdje na istoj hrpi smeća. Na isti način odgaja i svoju djecu tako da i oni odmalena znaju što u koji kantu ide. Jednokratnu plastike u kući uopće nemaju, osim vreća za smeće, koje kad kupuje traži da budu biorazgradive ili barem onu od reciklirane plastike:

– Iskreno, mislim da uopće nismo svjesni koju štetu činimo prirodi, a time i sebi. Ljudi vrlo često funkcioniraju tako da ono što ne vide golim okom uopće ne doživljavaju kao problem. Na smeće u moru reagiraju tek onda kad im ga more donese pred kućni prag. Dok god je tamo negdje u sredini oceana i nije blizu njih, nije ni njihov problem. A svijest o mikroplastici i šteti koju donosi životinjama, ali i zdravlju ljudi vrlo je niska – boji se odgajateljica Špoljar Srebačić.

S njom se slaže i odgajateljica Silva KRAMER, kojoj pri komunikaciji s ljudima postaje sve jasnije da smo, bez obzira na sva upozorenja i alarme koje dobivamo već godinama od planeta Zemlje, i dalje općenito nesvjesni posljedica i štete koju nanosimo našem okolišu. No nikad nije kasno, odnosno krajnje je vrijeme da se nešto učini. Misli globalno, djeluj lokalno misao je pokretačica ovih pozitivnih promjena u Učeničkome domu Maksimir.

– Učenici završnih razreda prednjače u količini uporabe jednokratne plastike. Prvi se razredi pak više brinu o sortiranju otpada i to se jasno vidi. Očekivali smo da će iskazivati negativan stav i otpor prema ovoj promjeni, ali je to izostalo. Djelomične sumnje i komentare iskazivali su sami djelatnici Doma, ali nam je i to bio poticaj da temeljito razmotrimo sve situacije i sukladno tome pronađemo najbolje moguće rješenje za svu plastiku koju smo odlučili maknuti. Svaka informacija, pa makar ona dolazila i u obliku kritike, bila nam je nit vodilja u kojem smjeru trebamo razvijati projekt – objašnjava Kramer.

Valja spomenuti za kraj da 2021. godine stupa na snagu europska direktiva o zabrani jednokratne plastike za koju postoji alternativa; djelatnici i učenici UD Maksimir već su korak ispred. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Piše Branko NAĐ ]

…………………………………

Hit radionice na Interliberu

Kratkoročni je cilj u Učeničkom domu Maksimir, dakle, postignut. Maknuli su jednokratnu plastiku, podignuli svijest kod učenika i odgajatelja, kao i kod roditelja djece koji s punim povjerenjem šalju djecu na školovanje u Zagreb.

Sad je na red došla šira društvena zajednica. Uz podršku ravnateljice Zdravke Puljiz kontaktiran je gradski Ured za gospodarstvo, energetiku i zaštitu okoliša koji je Domu omogućio izložbeni prostor na nedavnome Interliberu.

Na Sajmu knjiga posjetiteljima su nudili Kviz znanja i zelenih obećanja, kojim su sudionike pokušali osvijestiti o problemu zagađenja plastikom. Oni su potom odgovarali koju naviku su spremni promijeniti i ovisno o odgovoru dobivali su platnene vreće. Za knjige, kupnju, za na plac, za vaganje namirnica ili čuvanje hrane ili pak ruksak za slobodne aktivnosti. Dio tih torbi bio je ručno šivan i ukrašen na radionicama koje su prethodile Inteliberu.

– Posjetitelji štanda imali su prilike zamijeniti plastične vrećice koje su nosili za našu platnenu s porukom, a svoje su odlagali u posebno pripremljen koš. Nakon tjedan dana Interlibera skupljena su četiri kilograma plastičnih vreća. Ako znamo da godišnje prosječan Hrvat stvori 12 kilograma plastičnog otpada, naš je ulov vrlo dobar. A te vrećice ne će završiti u okolišu, već ćemo ih iskoristiti za stvaranje novih višekratnih plastičnih vreća, tehnikom fuzije odnosno peglanja plastike – pojasnila nam je Fruk.

Tijekom Interlibera, na štandu UD Maksimir, za djecu, ali i njihove roditelje, organizirane su razne radionice ponovne upotrebe plastične ambalaže. Izrađivale su se društvene igre od plastične ambalaže, uglavnom higijenskih potrepština, pernice i kutije za čuvanje stvari od plastičnih boca, dok je poseban hit bio izrada zimskih ukrasa od čaša za jogurt koje su u Domu marljivo skupljali proteklih mjeseci. Kad je od praznih čašica nastao Olaf, popularni snjegović iz najgledanijeg crtića u povijesti – Snježnoga kraljevstva – sreći nije bilo kraja.

………………………………… [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Piše Branko NAĐ ]