Kada se mijenjao svjetski poredak, padao Berlinski zid i rađao internet, svijet se ujedinio u obrani djece i djetinjstva.

Pa je tako 20. studenoga 1989. godine Glavna skupština UN-a usvojila Konvenciju o pravima djeteta, međunarodni dokument kojim se priznaju prava djece u cijelome svijetu. Konvenciju je potpisalo 196 država, čime je postala najbrže i najšire prihvaćen sporazum na području ljudskih prava u povijesti.

Vlada Republike Hrvatske donijela je odluku kojom se na temelju notifikacije o sukcesiji od bivše države, Hrvatska smatra strankom Konvencije o pravima djeteta od dana osamostaljenja, 8. listopada 1991. godine.

Dakle, UN-ova Konvencija o pravima djeteta obećanje je odraslih svoj djeci svijeta da ćemo se brinuti o njihovim potrebama, slušati ih i poštivati. Ipak, činimo li to zaista? Moramo se zapitati koliko smo u našoj zemlji napredovali u poštivanju prava djece. Jesmo li u protekla tri desetljeća napravili dovoljno da bismo našoj djeci osigurali pravo na igru, sigurno odrastanje, na obrazovanje, zdravstvenu skrb, hranu, igru, zaštitu i još mnogo toga.

♦♦ SVJESNO KRŠENJE PRAVA

Prava djece nemaju rok trajanja. Ona su univerzalna i svevremenska. Djeca su naša budućnost, no njihova budućnost počinje sada. Svaka je generacija prilika za stvaranje temelja za novi, bolji svijet. Prilika koju ne smijemo propustiti. Prilika da stvorimo svijet dostojan djeteta, poruka je UNICEF-a, s kojom se slažu i naši sugovornici u ovoj temi, koji ipak upozoravaju – zakoni kojima bismo trebali štiti djecu jesu dobri, ali je provedba slaba i neujednačena.

Čakovečka psihologinja Eleonora GLAVINA, stručna suradnica savjetnica u Dječjem vrtiću Cipelica, nedavna dobitnica stručnog priznanja za osobit doprinos primijenjenoj psihologiji „Marulić: Fiat Psychologia”, upozorava da katkad roditelji pretjeruju u udovoljavanju željama djece. A time zanemaruju djetetove potrebe. Dijete ima potrebu za strukturom, pravilima, rutinama, jer mu to daje sigurnost i predvidljivost i smisao događajima i aktivnostima, posebno u ranoj dobi. Međutim, u suvremenom roditeljstvu primjećuje se trend zanemarivanja djetetovih potreba za strukturom i vođenjem:

– Roditelji su skloni prepuštati djetetu odgovornosti za koje dijete nije spremno niti zrelo, primjerice kad će odbaciti pelene. No, mame i tate nisu educirani iz područja osobina i karakteristika djece određene dobi te njihova očekivanja od djece katkad nisu u skladu s mogućnostima djece – ističe Glavina, dodajući da su prema članku 18. Konvencije države potpisnice dužne osigurati roditeljima pomoć, među ostalim, i podržavajući i savjetodavnu koja će biti u najboljem interesu djeteta.

No, pitanje je koliko kod nas te mogućnosti postoje i koliko su dostupne upravo najpotrebitijim roditeljima. Također smo svi svjesni da, primjerice, tjelesno kažnjavanje negativno utječe na dijete, ali još uvijek nailazimo na afirmativne članke i mišljenja da je „malo po guzi” prihvatljiva odgojna metoda.

– I dostupnost digitalnih medija bez vremenske kontrole, a isto tako i kontrole sadržaja kojima je dijete izloženo, negativno utječe na djecu. Osim što gube vrijeme za društvene interakcije, učenje od drugih, djeca uobličuju stvarnost s dinamičnim digitalnim svijetom koji nije odgovarajuća slika stvarnosti koja ih okružuje. Sve to dovodi i do neuroloških promjena koje se, naravno, manifestiraju i u ponašanju djece pa sve više djece ima komunikacijske teškoće i teškoće s održavanjem pažnje, regulacijom motoričke aktivnosti i samoregulacijom općenito – smatra Glavina.

♦♦ NEODGOVARAJUĆI UVJETI

Da bismo se razvili kao pojedinci potrebni su nam drugi ljudi i emocionalna povezanost s njima, a pretjerana digitalna stimulacija i nedostatak vremena za druge u ranoj dobi mijenja naše neurološke strukture, a time i naše ponašanje. Dugoročne posljedice ovih promjena tek se naziru.

Naravno, digitalizacija društva, pa i djece, neizbježna je pojava u današnjem društvu, svjesna je pedagoginja Andreja ZADRAVEC BARANAŠIĆ iz Osnovne škole Štrigova. Međutim, upravo mi odrasli, bez obzira na to jesmo li roditelji ili djelatnici u školama, moramo voditi računa o njihovu utjecaju na zdrav razvoj. Dakle, ograničenja su tu neizbježna i stvar su dogovora učitelja i roditelja o vremenu njihove uporabe. U ovom području treba djelovati u sklopu školskih preventivnih programa kako bismo mudro i pametno usmjerili djecu u ovom digitalnom vremenu, objašnjava Zadravec Baranašić, A kvalitetni izvannastavni programi najbolja su prevencija neželjenih oblika ponašanja, pa onda i toga da se pretjerano visi pred raznim digitalnim sadržajima.

Istodobno sa (po mnogima) pretjeranom digitalizacijom naših škola, danas se u Hrvatskoj ne školuju sva djeca u istim uvjetima i pritom se također ne poštuju dječja prava, ali ni prava učitelja, napominje naša sugovornica:

– Često su istodobno ugrožena i prava djece i prava učitelja koji rade u neodgovarajućim uvjetima. Svako dijete ima pravo i na kompletnu stručnu službu, što također često nije slučaj. U Međimurskoj županiji, u manjim seoskim sredinama, često je ugroženo dječje pravo na tretman logopeda, a djece s poteškoćama za čiji je tretman logoped neizbježan sve je više. Nažalost, logopetkinje u Županijskoj bolnici nisu dostatne za potrebe sve djece pa su onda roditelji prisiljeni voziti djecu po 20 ili 30 kilometara u jednom smjeru do privatnog logopeda kojima plaćaju usluge.

Kada bismo poštivali sva prava iz Konvencije koju smo kao država potpisali, svako bi dijete uslugu logopeda u svojoj školi imalo besplatno, bez da ga roditelji voze i plaćati privatne logopedske ordinacije. Dakle, i ovdje imamo pozitivan zakonski propis, ali škole ne opremamo niti kadrovski ekipiramo.

Dječja se prava prema Konvenciji dijele na prava preživljavanja, razvojna prava, zaštitna prava i prava sudjelovanja. Psiholog Mladen ŽUPAN iz riječke Osnovne škole Kozala smatra da se najviše poštuju prava iz prve i druge skupine, odnosno pravo na život, pravo na odgovarajući životni standard, pravo na smještaj, pravo na zdravstvenu pomoć te razvoja prava u koje spadaju pravo na obrazovanje, pravo na igru, pravo na slobodno vrijeme, pravo na kulturne aktivnosti, pravo na informiranje, pravo na slobodu misli i izražavanja (vjere). Područje u kojem je potreban veći angažman društva vezana su, prema Županovu mišljenju, za prava djeteta na zaštitu od zloporabe, zapostavljanja i izrabljivanja te zaštitu od droga, alkohola, duhana.

♦♦ DOZIRATI DIGITALNE UREĐAJE

Nasilje u školama također je pojava koju je nemoguće potpuno iskorijeniti tako da se naglasak u radu s djecom stavlja na učenje kako reagirati u situacijama nasilja, bilo da je dijete žrtva, zlostavljač ili svjedok u navedenim situacijama.

– Što se tiče samog prepoznavanja žrtava nasilja, vrlo je česta pojava da dijete koje je žrtva to skriva od okoline, stoga je jako teško prepoznati dijete koje je u takvoj situaciji. Tu je velika uloga razrednika i stručne službe škole te njihova međusobna komunikacija. Također je važno napomenuti činjenicu da se prosvjetni djelatnici permanentno educiraju i često pohađaju kvalitetne edukacije, među kojim su i one o tome kako pravodobno prepoznati djecu s problemima, od psihičkog problema do izloženosti svim oblicima nasilja – govori nam Župan.

I njega zabrinjava pretpostavka, odnosno crno predviđanje brojnih stručnjaka da će pretjeranom digitalizacijom hrvatskoga školstva djeca previše vremena provoditi ispred ekrana, što svakako negativno djeluje na djetetov razvoj. Međutim, ovaj riječki psiholog navodi kako smo svjedoci da i danas, kad još nije potpuno zaživjela ta digitalizacija školstva, postoji mnogo djece koja previše slobodnog vremena provode ispred ekrana. Stoga vjeruje u stručnost ljudi koji rade u sustavu odgoja i obrazovanja, dakle svojih kolega prosvjetara, i smatra da će oni najbolje znati dozirati upotrebu digitalnih sadržaja u radu u školi, uvažavajući pritom znanstvene spoznaje o dobrobiti kao i eventualnoj šteti takvog načina rada.

Više ga zabrinjava što se djetetova prava krše lošim nematerijalnim uvjetima u kojima neke škole rade. Uvijek će postojati situacije, kaže, koje će upozoravati u kojem smjeru društvo treba reagirati kako bi, u ovom slučaju, sva djeca imala iste uvjete obrazovanja.

– Očito se radi o nedovoljnim resursima kojima škola ili lokalna samouprava raspolaže kako bi se riješili problemi i mišljenja sam da se uz političku volju nadležnih svi navedeni problemi mogu riješiti.

Tu svakako spada i nemogućnost škola da se kadrovski ekipiraju, pa osim logopeda nedostaje i socijalnih pedagoga, psihologa… Knjižničari su zaposleni na dvije, pa čak i tri škole istodobno. Ovoga riječkog psihologa donekle tješi činjenica da je velika većina prosvjetnih djelatnika kvalitetno osposobljena i visokomotivirana za rad s djecom na način da i škole sa tolikim brojem djece i samo jednim stručnim suradnikom mogu kvalitetno funkcionirati:

– No, isto tako, činjenica je da škola koja ima kvalitetno kompletiran stručni time može djeci pružiti više i kvalitetnije reagirati na sve probleme s kojima se djeca i njihove obitelji susreću tijekom školovanja te tako pridonijeti zdravijem i sigurnijem odrastanju – kazao je Župan.

♦♦ ZAMKE PUBERTETA

Naši prosvjetari posebno su svjesni činjenice kako je poštivanje odnosno kršenje dječja prava puno teže nadzirati kada djevojčice i dječaci uđu u pubertet, odnosno srednjoškolsku dob. Ako se pak školuju daleko od mjesta rođenja, izvan obitelji, živeći u nekome od brojnih učeničkih domova, situacija je kudikamo stresnija, barem za roditelje.

Srećom, naši su učenički domovi odlično ekipirani i djelatnici tih ustanova zaista brinu za sve, ponajprije emocionalne i psihičke potrebe tinejdžera. Međutim, nisu ni odgajatelji u domovima svemoćni ako je tijekom odrastanja izostala valjana roditeljska briga, otkriva nam Nataša ŠIMIĆ, ravnateljica Učeničkog doma Hrvatskog radiše u Osijeku. Smatra da sva prava djece trebaju biti usmjerena na njihovo sretno odrastanje, na roditeljsku ljubav i dom, podršku i pravo na neuspjeh, očuvanje mentalnog i tjelesnog zdravlja, razvijanje osobnih stavova i kritičkog mišljenja, uključivanje u društvene procese prema psihofizičkoj zrelosti, pravo i dužnost preuzimanja odgovornosti i obveza. Ipak, cjelokupna situacija u društvu nije poželjni model ponašanja:

– Pozivanjem na prava, a zanemarujući obveze i odgovornost, šaljemo lošu poruku djeci. Je li našem društvu zaista stalo do prava djeteta gledajući kako sve ranije konzumiraju alkohol i opijate? Možemo li se skrivati iza zakonskih okvira koji nas onemogućavaju u poduzimanju odlučnih koraka u borbi protiv ovisnosti? Jesmo li, uopće, svjesni težine problema? Lakše je sakriti problem – ističe Šimić.

Nije dobro, kaže, da se bavimo problemom tek i ako se sazna za njega, jer tad nemamo izbora. Ako se sazna, prvi je krivac „zviždač”, jer je otkrio da smo slabi i neučinkoviti. Nakon toga slijedi traženje krivca u sustavu, nečija ostavka… Jesmo li zaista razmišljali o uzrocima i posljedicama problema, pita se Šimić:

– Imamo li pravo zgražati se kada dođe do maloljetničke tučnjave, a u isto vrijeme na nogometnim treninzima i utakmicama čujemo dovikivanje roditelja ili djedova ‘Slomi ga’, ‘Ruši ga!’…

Temelj je svakog društva stabilna i povezana obitelj. Nitko od nas nije školovan za roditeljsko zanimanje i u odgoju djece činimo pogreške iz ljubavi. Kada dijete zaplače, pruže mu daljinski ili mobitel. Kad učenik dobije nedovoljnu ocjenu, odgovornima smatraju učitelje.

Ipak, ispušta se iz vida da se takvim postupcima ne brani dijete, već opravdavamo svoje propuste i nečinjenje. Brižni roditelji postavljaju jasna pravila, dosljedni su u primjenjivanju istih. Ne uvjetuju da njihovo dijete bude vrsni pijanist, iako je skloniji skakanju u dalj, uče ga da je svaki pad ustajanje i novi početak i da svako pravo i odlučivanje povlači odgovornost.

♦♦ ČITANJE S RAZUMIJEVANJEM

Teško je biti dobar roditelj, zaključuje Šimić, naročito kad smo opterećeni egzistencijom, radnim vremenom ili negdje vani, trbuhom za kruhom. Teško je, naposljetku, pridržavati se normi ponašanja koje očekuju od svoga djeteta:

– Doživjela sam dosta iznenađenja u ponašanju roditelja. Dio roditelja dovozi djecu pred zgradu Doma, otvara vrata prtljažnika automobila, zatrubi i ode. I tako četiri godine, bez želje za komunikacijom s osobama koje se brinu o tome je li dijete otišlo u školu, je li ručalo, kakve su mu ocjene u školi, ima li prijatelja ili kad je bolesno, da ga vodi k liječniku. Nepojmljivo mi je kad roditelj ne želi slušati o problemima, jer je dijete odličnog uspjeha u školi. Najnevjerojatnije mi pak zvuče riječi ‘znam, nije trebao, ali to i drugi čine’. I, eto opravdanja.

Zapravo, kad se stvari sagledaju šire od jedne obitelj i jedne škole, upravo su razna opravdanja i izgovori uzrok nepoštivanja prava djece u Hrvatskoj. Roditelji opravdavaju neželjena ponašanja i izostanke, jedinice lokalne samouprave opravdavaju se što njihovim školama prokišnjavaju krovišta ili što djeca na igralištu nemaju pošteni koš niti dovoljno lopti za igru. Država se pak opravdava da u proračunskoj blagajni nikad dovoljno novčića za sustav odgoja i obrazovanja, pa djeca dijele knjige, klupe, ali i učitelje koji zbog norme rade u nekoliko škola. O razdijeljenim i bilociranim stručnim suradnicima da i ne govorimo. Iako sve lijepo piše u pedagoškome standardu već godinama. Piše sve, crno na bijelo, i u Konvenciji UN-a o pravima djeteta koju smo kao država usvojili 1991. godine. Vrijeme je da je konačno počnemo čitati. S razumijevanjem. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisao Branko NAĐ ]

HRABRI TELEFON

Podršku trebaju djeca, ali i roditelji 

Do donošenja Konvencije o pravima djeteta dijete se nije spominjalo kao aktivna osoba koja može pridonijeti zaštiti vlastitih prava, kao osoba koja, u skladu sa svojom dobi, treba poznavati svoja prava i učiniti sve što je u vlastitoj moći da ih zaštiti. O dječjim se pravima govorilo kao o roditeljskim pravima koja sačinjavaju prava i dužnosti, i to u kontekstu da roditelji imaju pravo i dužnost čuvati svoju malodobnu djecu i brinuti se o njihovu životu i zdravlju.

Donošenjem Konvencije te njezinim potpisivanjem gotovo svih država svijeta i primjenom njezinih odredbi razumijevanja su se polako počela mijenjati, govore nam psihologinje Antonija STRLE i Mirna ČAGALJ FARKAS, iz udruge Hrabri telefon, koja je osnovana 1997. godine. Hrabrom telefonu tijekom godina su se obratile tisuće djece (na broj 116 111), ali i mame i tate (na broj 0800 0800) kojima je u određenom trenutku trebao određeni savjet o odrastanju njihove djece, problemima s ovisnošću, vršnjačkom zlostavljanju.

Naše nam sugovornice govore da smo upravo mi odrasli dužni reagirati kad saznamo da su djetetova prava ugrožena unutar obitelji, ali isto tako i izvan nje – u školama, vrtićima, na sportskim aktivnostima, u medijskim objavama, odnosno u bilo kojem segmentu svakodnevnog života djeteta.

– Kada kontaktiraju Hrabri telefon, najčešće to rade zato što su njihova prava na neki način prekršena, stoga je prirodno da se u takvim situacijama osjećaju kao da ih odrasli ne razumiju, ne uvažavaju i ne cijene. To posebice dolazi do izražaja kod tinejdžera koji su u životnom razdoblju u kojemu žele više samostalnosti, privatnosti i slobode za koje smatraju da im roditelji ne omogućuju u potrebnoj mjeri, što potom izaziva nesuglasice. No valja naglasiti kako se u praksi često susrećemo i s narušenim temeljnim pravima svake osobe. Bilježimo velik broj poziva djece i mladih koji doživljavaju neki oblik nasilja od članova obitelji ili vršnjaka te im je na taj način ugrožena dobrobit, kao i ukinuto pravo na sigurnost i zaštitu – ističu Strle i Čagalj Farkas.

Roditelji i ostali odrasli, dodaju, katkad misle da su dječja prava nešto što je u suprotnosti s roditeljskim pravima i misle da je za djecu bolje da znaju što manje o pravima. Važno je da roditelji znaju da nemaju razloga za takvu brigu. Nužno je da dijete poznaje svoja prava, da zna da ima pravo na obrazovanje, djetinjstvo, vlastito ime i tako dalje, a prilikom učenja prava važno je da ta prava budu stavljena u kontekst odgovornosti koje ona nose sa sobom.

Djeca se na Hrabri telefon mogu javiti putem linije za djecu, kao i u sklopu programa e-savjetovanja, odnosno putem chata, e-maila, Facebooka ili foruma. Svi su načini kontaktiranja Hrabrog telefona besplatni, a djeci su osigurani anonimnost i povjerljivost, čime se nastoji povećati dostupnost i povećati vjerojatnost da će se obratiti za pomoć kada im bude potrebna.

– Hrabri telefon za djecu najčešće je nazivan zbog tema zlostavljanja i nasilja, obiteljskih odnosa te pitanja vršnjačkih odnosa. Kad nas zovu vezano za zlostavljanje i nasilje, najčešće je riječ o fizičkom zlostavljanju i kažnjavanju od člana obitelji, kao i njihovo nazivanje pogrdnim imenima, vrijeđanje i omalovažavanje. U školi djeca nerijetko doživljavaju vršnjačko nasilje koje uključuje vrijeđanje, udaranje, izoliranje od vršnjaka i slično. Kad je riječ o pozivima vezanima za obiteljske odnose, najveći broj poziva vezan je za odnos djeteta i roditelja, odnosno nesuglasice oko odgojnih odluka i pristupa, razvod i konflikt roditelja tijekom razvoda, zloporabu droga ili druge psihičke teškoće roditelja, probleme sa skrbništvom nad djetetom, odnose s braćom i sestrama. Kad se javljaju putem kanala e-savjetovanja, djeca i tinejdžeri također se najviše javljaju zbog zlostavljanja i nasilja te odnosa u obitelji, ali isto tako i zbog psihosocijalnih teškoća i briga vezanih za mentalno zdravlje, što se odnosi na anksioznost, depresivnost, samoozljeđivanje i suicidalnost, saznajemo od psihologinja Hrabrog telefona.

Roditeljima i svima odraslima savjetuju neka se zapitaju koliko su dostupni djeci i što rade da bi se djeca osjećala sigurno i da bi štitili njihova prava. Nasilje ne prolazi samo od sebe i njegovo ignoriranje može nositi brojne štetne posljedice.

………………………[ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisao Branko NAĐ ]