Razgovarali smo s pedagozima i psiholozima i saznali kako ponašanje roditelja oblikuje nervozan odnos djece prema ocjenama.

IZ ŠKOLE SE MOGLA DONIJETI SAMO PETICA

Neki roditelji zahtijevaju od svoje djece čiste petice. U takvoj je obitelji odrasla i Tatjana. Ona nam je ispričala kako je do polaska u školu imala obično djetinjstvo. Tata je uvijek bio strog, no volio ju je.

„Polaskom u školu počeo je moj pakao. Iz škole sam smjela donijeti samo petice, zbog četvorke je vikao, a za trojku bi tukao remenom.”

Četvrti razred osnovne škole Tatjana je završila s pohvalnicom, no kao i kod svakog djeteta, s vremena na vrijeme javljale su se poteškoće. „Učiteljica je poznavala moju situaciju kod kuće, no svejedno je bila zahtjevna i nije se libila sniziti ocjenu. „Tatjana priznaje kako je sa strahom čekala da se otac vrati s posla. „Ono najgore nije bila kazna, već iščekivanje. Kad se vratiš iz škole sa četvorkom ili trojkom, a znaš da će otac biti kući u 17:15 čekaš njegov povratak s težinom u želudcu i nadaš se da ovaj put neće tako glasno urlati. A što ako hoće? Ta me je neizvjesnost pritiskala.”

Tatjana je četvrti razred završila s odličnim, no sljedeće je godine zbog bolesti propustila prvu četvrtinu školske godine i to se negativno odrazilo na njezin školski uspjeh.

„Zbog bolesti se na kraju školske godine nisam našla na popisu odlikaša koji će dobiti pohvalnicu, školsku sam godinu završila s tri četvorke. U to sam se vrijeme bavila plivanjem zbog čega sam pohađala sportski razred i bila sam pod ozbiljnim pritiskom. Svagdje se tražio rezultat, a ja nisam imala pravo ni na kakve olakšice ni ustupke.”

Kad je Tatjana upisala fakultet, njezin je otac neočekivano ustvrdio kako ovdje nisu bitne ocjene, važno je samo proći ispit. Čini se kao prilika za opuštanje, no Tatjana smatra kako je strog stav njezina oca prema ocjenama u školi bitno utjecao na cijeli njezin budući život.

„Kao prvo, čim bi netko povisio glas na mene, ja bih počela plakati. Kao drugo, strah od neuspjeha i grešaka doveo je do toga da mi je bilo lakše izbjegavati raditi, nego raditi i griješiti.”

ŠTO SAM SE VIŠE TRUDILA, TO SAM MANJE POSTIGLA

Tatjana kaže kako sve to nije ni primijetila dok nije prešla na novo radno mjesto. Nove je zadatke usvojila bez ičije pomoći, uspješno je obavljala većinu zaduženja i sve je bilo u redu dok nije napravila prvu pogrešku.

„Moji su uspjesi i postignuća kod nadređenih prošli nezapaženo, podrazumijevali su se. Kad sam jednom napravila pogrešku prilikom sklapanja ugovora direktor je odmah zakazao saslušanje. Bilo je to ponižavajuće za mene. Najgore je od svega bilo to što se nada mnom ponovno nadvio poznati osjećaj iščekivanja i neizvjesnosti. A onda se dogodilo neizbježno. Počela sam zastranjivati, naravno, ne namjerno, no što sam se više trudila, to je rezultat bio gori. Na kraju sam dala otkaz.”

Tatjana se zaposlila u drugoj tvrtki. Na sastancima je direktoru često izlagala probleme s kojima se suočava. „Tijekom probnog razdoblja radila sam greške, no direktor se nije usmjeravao na njih i hvalio me za dobro obavljen posao. Posljednjih osam mjeseci osjećam se spokojno i samouvjereno te se pogreške gotovo nikad ne događaju.”

NIJE NORMALNO OČEKIVATI OD DJETETA DA POSTIŽE USPJEH ZA SEBE I ZA RODITELJA 

Valentina ČEKAN, učiteljica i suosnivačica privatne škole STEAM, smatra da odnos djece prema ocjenama, prije svega, oblikuju roditelji.

„Ako roditelji imaju određena očekivanja ili je za njih važna ocjena, sama po sebi, djeca će se prema tome odnositi na isti način. Ono što je prioritet roditeljima bit će prioritet i djeci. Roditelji katkad govore kako im nisu važne ocjene dok istodobno očekuju određen uspjeh. Događa se da im je vanjski uspjeh važniji od dobrobiti samog djeteta. Dijete u tom slučaju razumije kako su mu potrebne dobre ocjene kako bi ga voljeli ili kako bi zaslužio određena životna zadovoljstva. Često čujem djecu kako govore: ‘Ako sve odradim ispravno, roditelji će me pustiti na miru i moći ću raditi nešto drugo.’ Toga ima mnogo, posebno među uvjetno uspješnom djecom. Ja ih tako nazivam, jer kod njih postoji vanjski privid uspjeha, ali ne postoji povjerenje i povezanost između roditelja i djeteta ili je ljubav roditelja uvjetna. Čini mi se da zabrinutost zbog ocjene kod djece postaje sve veća, jer u društvu prevladava opća orijentacija odraslih na uspjeh i utrka za vanjskim pokazateljima uspjeha. To nikoga ne čini zdravijim, posebno ne djecu. Nervozna utrka za ocjenama bilo koje vrste utječe na proces interakcije s djetetom, jer u ovoj situaciji roditelji vrlo često ostvaruju svoje ambicije kroz djecu.

Na primjer, mama je prosječna uredska zaposlenica, ali sebe smatra dobrom majkom. To znači da dijete mora pohađati gimnastiku od treće godine, bez obzira na sve. Mama nema vlastiti život, ali je dijete zato angažirano za dvoje.

Nisam protiv toga da se djeca nečime bave i da nešto postignu u životu, ali sam protiv toga da se dječji uspjeh izjednači s roditeljskim. Nije normalno da dijete postiže uspjeh za sebe i za roditelja.”

NEKA DJECA NEMAJU SPOSOBNOST PREŽIVLJAVANJA NEUSPJEHA

Elena MIHALJENKO, učiteljica fizike, kaže kako je važna komunikacija između roditelja i učitelja kako bi se pronašao uzrok djetetove tjeskobe u odnosu prema ocjenama.

„Ako dijete ima prevelika očekivanja prema sebi, postavlja se pitanje – zašto. Je li naviknuo biti najuspješniji ili ne može prihvatiti neuspjeh? Neka se djeca teško nose s neuspjehom. Za njih su loša, čak i prosječna ocjena ili gubitak u igri prava tragedija. I ta djeca zbog toga pate. To se može vidjeti već u osnovnoj školi. Iskusni će učitelj uvijek iz razgovora s roditeljima shvatiti pritišću li roditelji dijete zbog ocjena, jesu li vođeni željom da njihovo dijete bude najbolje ili se odnose prema ocjenama mirno, a dijete stvara pritisak samo sebi (mali manipulatori katkad roditeljima govore ‘kakav grozan učitelj’, a učiteljima kazuju kako imaju stroge roditelje ne bi li od jednih izvukli popuštanje i pomoć pri pisanju domaće zadaće, a od drugih više ocjene).

Ako se roditelji prema ocjenama odnose opušteno, a dijete samo sebi stvara pritisak, potrebno je djetetu usaditi ideju da neće u svemu biti najbolji. Netko je najbolji u matematici, netko u crtanju, a nekome uopće ne ide učenje, već se ističe u nekoj drugoj aktivnosti. Treba mu dati do znanja da je jednako voljen bez obzira na uspjehe i ocjene.

STAVOVI RODITELJA NE ODRAŽAVAJU SE UVIJEK POZITIVNO NA DIJETE

Tatjana PIMKOVA, psihologinja, ravnateljica ustanove za dodatno obrazovanje odraslih „Edukacija fest”, obrazlaže na koji način roditelji mogu utjecati na nervozan stav djeteta prema ocjenama. To ne mora uvijek biti vikanjem i kažnjavanjem.

Svaki roditelj sanja da mu djeca odrastu sretna i uspješna. Često roditelji postavljaju dobre ocjena kao prioritet. Sve petice – uspjeh je zajamčen, a trojke, to je potpuni krah! Iz iskustva mogu primijetiti da su roditeljski stavovi o ovom pitanju različiti. I, nažalost, oni nemaju uvijek pozitivan učinak na dijete. Navest ću nekoliko primjera najčešćih negativnih reakcija roditelja.

1. Vikanje, kazna (katkad i tjelesna, u obliku šamara), prijetnje.

Primjeri iz prakse: „Nećeš li učiti, odvest ću te u sirotište! Tamo vladaju glad i hladnoća, a policija ne pušta na ulicu”, „Razumiješ li da sramotiš svoju obitelj?! Mi smo svi bili odlični!”

2. Prijekorni pogled, kimanje glavom, uvrijeđeno i ogorčeno ponašanje, i tako unedogled.

Primjeri iz prakse: „I čemu se radovati kad si ti danas donijela dvije trojke”, „Ne želim večeru, nisam raspoložena zbog tebe i tvojih ocjena”, a za dijete je najteže kad se roditelj ponaša ravnodušno i na djetetova pitanja odgovara uvrijeđenom šutnjom.

3. Opći trendovi u svemu – dijete treba biti najbolje, treba mnogo znati, brzo ispunjavati sve zadatke, biti najbolje u sportu.

Primjer iz prakse. „Zašto četvorka, a ne petica, kad možeš naučiti za pet?”, „Što znači da je Ivanov bio brži, pa ti si najbolji u trčanju!”, „Ti si najpametnija djevojčica na svijetu, prema tome ne bi trebala dobivati niže ocjene od petice.”

Čini se da postoje tri potpuno različite reakcije, a učinak na djecu otprilike je isti. I kao rezultat možete dobiti cijelu lepezu problema – strah od odlaska kući, strah od kazne, narušen san i apetit, stvarne ili izmišljene bolesti (bolovi u trbuhu, glavobolja, mučnina), tikovi, gubitak samopouzdanja (nisam takav kao što roditelji to zamišljaju), laganje, agresivno ponašanje kod kuće (najbolja obrana je napad) ili stalni bunt, pad motivacije za učenje itd.

NAVEDENE REAKCIJE OBRASCI SU PONAŠANJA KOJE DEFINITIVNO TREBA IZBRISATI IZ OBITELJSKOG ŽIVOTA. Umjesto da pitate „Koje si ocjene danas dobio?”, upitajte „Kako je prošao tvoj dan?” ili „Što je novoga?”, a umjesto tihog prigovora nasmiješite se i zagrlite dijete, umjesto uvrijeđenosti i ravnodušnosti prošećite zajedno ulicom ili zaigrajte društvenu igru, umjesto da vičete pođite s djetetom u sportsku dvoranu. U svim su tim aktivnostima sadržani podrška i prihvaćanje, a to je za djecu vrlo važno i dragocjeno.

………………

NAPOMENA

• RUSIJA: Rebenok – portal sa savjetima za roditelje djece svih dobi.
• Izvor: rebenok.by