Školstvo u medijima
VICTORIA PROODAY OTKRILA JE PRAVE RAZLOGE…
Današnja se djeca dosađuju u učionici, nestrpljiva su, imaju malo pravih prijatelja
objavljeno: 11. prosinca 2019.

Prooday piše dalje:

Ja sam radna terapeutkinja s višegodišnjim iskustvom u radu s djecom, roditeljima i učiteljima. Potpuno se slažem s porukom ovog učitelja da djeca postaju sve gora u mnogim aspektima. Od učitelja stalno slušam istu poruku. U svom poslu vidim kontinuiran pad u dječjem društvenom, emocionalnom i akademskom funkcioniranju, kao i nagli porast poremećaja učenja i drugih dijagnoza.

Kao što znamo, mozak je plastičan. U određenom okruženju možemo ga „osnažiti” ili „oslabiti”. Zaista vjerujem da, unatoč našim pozitivnim namjerama, nažalost preoblikujemo mozgove naše djece na krivi način. Evo zašto.

1) TEHNOLOGIJA

Uporaba tehnologije kao „besplatne usluge čuvanja djece” zapravo uopće nije besplatna. A „platio” je živčani sustav naše djece, njihova pažnja i sposobnost za odgađanje zadovoljenja. Uspoređujući s virtualnom stvarnošću, svakodnevni je život dosadan.

 

Kada djeca dođu u učionicu, ona su izložena ljudskim glasovima i prikladnoj vizualnoj stimulaciji, drugim riječima djeca u školi nisu „bombardirana” živopisnim eksplozijama i specijalnim efektima kakve su naviknuti vidjeti na ekranima.

Nakon sati i sati provedenih u virtualnoj stvarnosti, procesuiranje informacija u učionici postaje sve izazovnije za našu djecu zbog toga što su njihovi mozgovi naviknuti na visoku razine stimulacije koju pružaju videoigre.

Radi nesposobnosti procesuiranja nižih razina stimulacija djeca podbacuju u akademskim izazovima. Tehnologija nas također emocionalno odvaja od naše djece i obitelji.

Emocionalna dostupnost roditelja glavni je „hranjivi sastojak” za djetetov mozak. Nažalost, postupno im ga sve više uskraćujemo.

2) DJECA DOBIVAJU SVE ČIM NEŠTO POŽELE

Sposobnost odgađanja zadovoljenja jedan je od ključnih čimbenika budućeg uspjeha. Imamo najbolje namjere – učiniti svoju djecu sretnima – ali ih nažalost činimo sretnima tek trenutačno, ali dugoročno nesretnima.

Biti sposoban odgoditi zadovoljenje znači biti sposoban funkcionirati pod stresom. Naša djeca postupno postaju slabije opremljena za nošenje čak i s manjim izvorima stresa, koji naposljetku postaju velike prepreke njihovu uspjehu u životu.

Nesposobnost odgađanja zadovoljenja često možemo vidjeti u učionicama, trgovinama, restoranima te dućanima s igračkama kada dijete čuje „NE”, zbog toga što su ga roditelji naučili da ono što želi dobije odmah.

3) DJECA VLADAJU SVIJETOM

    • „Moj sin ne voli povrće.” 
    • „Ona ne voli ići u krevet prerano.”
    • „On ne voli jesti doručak.”
    • „Ona ne voli igračke, ali voli svoj iPad.”

Ovakve stvari stalno slušam od roditelja. Otkad nam djeca diktiraju kako da ih odgajamo? Ako djeci dopustimo da odlučuju što će raditi, što će jesti, koliko dugo će se igrati na svojim uređajima i kad će ići spavati, tad im šaljemo pogrešnu poruku. Bez odgovarajuće prehrane i kvalitetnog sna, djeca u školu dolaze razdražena, tjeskobna i nepažljiva.

Time ih učimo da mogu raditi što žele i ne raditi ono što ne žele. Koncept da se nešto mora napraviti za njih ne postoji. Nažalost, da bismo ostvarili svoje ciljeve moramo raditi ono što je nužno, a to možda nije uvijek ono što želimo. Npr., ako dijete želi biti učenik, ono mora naporno učiti. Želi li biti uspješan nogometaš, tada mora trenirati svakog dana. Naša djeca vrlo dobro znaju što žele, ali im je teško napraviti ono što je nužno da bi postigli taj cilj. To rezultira nedostižnim ciljevima, zbog čega je razočaranje neizbježno.

4) BESKRAJNA ZABAVA

Živimo u dvama odvojenim svjetovima. Oni imaju svoj svijet „zabave”, a mi imamo svoj svijet „rada”.

  • Zašto nam djeca ne pomažu u kuhinji ili kućanskim poslovima?
  • Zašto ne pospremaju svoje igračke?

To je osnovni monotoni rad koji vježba mozak da bi funkcionirao u trenutcima „dosade”, a ta je ista sposobnost potrebna za školu.

Kada djeca dođu u školu i moraju prionuti poslu, njihov je odgovor – „Ne mogu. Preteško je. Dosadno je.” Zašto? Zato što mozak u tome ne nalazi beskrajnu zabavu.

5) OGRANIČENE DRUŠTVENE INTERAKCIJE

Svi smo previše i prečesto zaposleni, stoga djeci u ruke dajemo digitalne uređaje. Djeca su se nekad igrala na otvorenome, gdje su u nestrukturiranom prirodnom okruženju učila i vježbala svoje društvene vještine. 

Nažalost, tehnologija je zamijenila vrijeme provedeno u prirodi. Također, učinila je roditelje manje dostupnima za komunikaciju sa svojom djecom. Očito, naša djeca zaostaju… Elektronički uređaji ne mogu pomoći kod djece razvijati društvene vještine. A većina uspješnih ljudi ima odlične društvene vještine.

Želite li da vaše dijete bude sposobno družiti se s drugom djecom, morate ga naučiti društvenim vještinama. Isto vrijedi i za ostale vještine. 

UVJEŽBAJTE MOZAK

Možete uvježbati mozak svog djeteta kako bi ono uspješno funkcioniralo na društvenoj, emocionalnoj i akademskoj razini. Evo kako.

1. OGRANIČITE TEHNOLOGIJU I PONOVNO SE EMOCIONALNO POVEŽITE SA SVOJOM DJECOM.

Iznenadite ih cvijećem, ostavite im poruku u školskoj torbi ili ispod jastuka, iznenadite ih ručkom tijekom školskog dana, igrajte se s njima, zajedno vozite bicikl, otiđite u šetnju.

2. VJEŽBAJTE ODGAĐANJE ZADOVOLJENJA.

Naučite ih da čekaju. Dosada je prvi korak prema kreativnosti. Postupno povećavajte vrijeme čekanja između „želim” i „dobijem”. Izbjegavajte uporabu tehnologije u automobilu i restoranima te ih naučite čekanju kroz razgovor i igru.

3. NEMOJTE SE BOJATI POSTAVITI GRANICE. DJECA TREBAJU GRANICE DA BI IZRASLA U SRETNE I ZDRAVE OSOBE!

Napravite raspored obroka, spavanja i uporabe tehnologije. Razmilite o tome što je DOBRO za njih, a ne što ŽELE/NE ŽELE. Djeca će vam biti zahvalna na tome kasnije u životu. Biti roditelj težak je posao. Morate biti kreativni ako želite da naprave ono što je dobro za njih zato što je većinu vremena to upravo suprotno od onoga što oni žele. Djeca trebaju doručak i zdravu hranu. Trebaju provoditi vrijeme u prirodi i ići na spavanje u određeno vrijeme. Pretvorite stvari koje ne vole raditi u zabavne, emocionalno stimulativne igre.

4. NAUČITE SVOJE DIJETE DA RADI MONOTONE POSLOVE OD RANE DOBI, JER TO POSTAVLJA TEMELJE ZA RADNU SPOSOBNOST U BUDUĆNOSTI.

Preslagivanje rublja, pospremanje igračaka, postavljanje kuhinjskog stola, kuhanje ručka, pospremanje kreveta… Budite kreativni. Na početku učinite kućanske poslove stimulativnima i zabavnima kako bi njihov mozak povezao taj rad s nečim pozitivnim.

5. NAUČITE IH DRUŠTVENIM VJEŠTINAMA

Naučite da čekaju na svoj red, da dijele, čine kompromise, daju komplimente, služe se riječima „molim” i „hvala”. Iz svoga radnog iskustva, djeca se mijenjaju onda kad njihovi roditelji promijene svoju perspektivu o roditeljstvu. Pomozite svojoj djeci uspiju u životu tako da što ranije „ojačate” njihov mozak!

……………

NAPOMENA

  • Autorica teksta jest Victoria PROODAY – radna terapeutkinja s višegodišnjim iskustvom u radu s djecom, roditeljima i učiteljima. Victoria je međunarodno poznata edukatorica, motivacijska govornica i popularna blogerica.
  • Izvor: deeprootsathome