[Piše Andreas SCHLEICHER, ravnatelj Uprave za obrazovanje i vještine OECD-a] … i prilike te nam omogućavaju da živimo duže i zdravije živote, delegiramo dosadne i opasne zadatke ili putujemo u virtualne svjetove.

Tehnologija bi stoga trebala imati važnu ulogu u obrazovanju želimo li učiteljima osigurati okruženja za učenje koja podržavaju metode poučavanja 21. stoljeća te, najvažnije od svega, želimo li učenike opskrbiti vještinama 21. stoljeća koje su im potrebne za uspjeh.

U zdravstvenom sektoru krećemo od gledanja ishoda; mjerimo pacijentov tlak i temperaturu, a zatim odlučujemo koji je lijek najprikladniji. Međutim, u obrazovanju svi dobivaju isti „lijek” – djecu poučavamo na isti način – a kad u budućnosti otkrijemo da su ishodi nezadovoljavajući za sve krivimo motivaciju ili sposobnost „pacijenta”.

To više nije dovoljno. Digitalna tehnologija sad nam omogućava da pronađemo sasvim nove odgovore na pitanja što, kako i kad ljudi uče te da obogatimo i proširimo doseg izvanrednih učitelja i odličnog poučavanja.

U današnje vas vrijeme sustavi digitalne tehnologije ne mogu jednostavno naučiti nečemu, ali mogu istodobno promatrati kako nešto proučavate i učite, koja vas vrsta zadataka i razmišljanja zanima te koje vrste problema smatrate dosadnima ili teškima. Ovi sustavi zatim mogu prilagoditi učenje vašem osobnom stilu mnogo preciznije nego što to može bilo koja tradicionalna učionica. Tehnologija može promijeniti ulogu učitelja iz pukog prenositelja znanja u sudionika u stvaranju znanja.

Jedna je od najboljih stvari u vezi s tehnologijom možda to što ne samo da služi pojedinim učenicima i učiteljima, već također može izgraditi ekosustav učenja koji je temeljen na suradnji.

Tehnologija može izgraditi učeničke zajednice koje učenje čine društvenim i zabavnim, dok učenje putem suradnje pojačava motivaciju, ustrajnost i razvoj učinkovitih strategija učenja.

Tehnologija također može izgraditi učiteljske zajednice koje dijele i obogaćuju resurse i prakse poučavanja te surađuju na profesionalnom razvoju i institucionalizaciji profesionalne prakse.

Međutim, postoji još jedan način na koji možemo iskoristiti obrazovanje u tehnologiji. Podatci dobiveni putem tehnologije mogu potaknuti obrazovnu preobrazbu, kao što su to napravili u mnogim drugim sektorima. Zamislite moć obrazovnog sustava koji bi mogao podijeliti svoju kolektivnu stručnost i iskustvo putem novih digitalnih prostora. Međutim, „bacanje” obrazovnih podataka u javni prostor samo po sebi nije promjena načina na koji učenici uče, načina na koji učitelji poučavaju ili kako škole funkcioniraju. Pretvaranje digitalnih podataka u korisne informacije i primjena tih informacija kao katalizatora promjene obrazovne prakse zahtijeva da prestanemo tretirati informacije kao nešto što služi samo radi objavljivanja rezultata istraživanja koje nitko ne čita. Potrebno je pronalaženje načina za iskorištavanje tih podataka u praksi suradnjom s drugima.

Trebamo se zapitati zašto je školovanje još uvijek toliko daleko od ispunjenja ovih obećanja. Možda trebamo odustati od potrage za onom sljedećom aplikacijom koja će nekako preokrenuti postojeće prakse naglavačke. Možda bismo umjesto toga trebali naučiti kako prepoznati, tumačiti i njegovati kapacitet sustava za učenje uz tehnologiju diljem cijeloga školskog ekosustava.

Na nekim je mjestima došlo do tihe revolucije u kojoj se upravo to i dogodilo. Moskva je posljednjih godina digitalizirala gotovo svaki aspekt svoga obrazovnog sustava. Ono što razlikuje moskovski pristup nije neka specifična tehnologija, već strukture podrške i potpore koje su preokrenule ulogu učenika, učitelja i roditelja – pretvarajući ih od pukih potrošača obrazovnih usluga u inženjere i sudionike u stvaranju obrazovnih sadržaja i metoda učenja.

U školama koje sam posjetio učitelji su se koristili digitalnom platformom da bi razvili i podijelili motivirajuće i zanimljive materijale za poučavanje. To samo po sebi nije ništa neobično, a ono što ovaj primjer čini jedinstvenim jest to da ova platforma nije bila ograničena samo na jednu školu već je bila dostupna u cijelom gradu. Učitelji putem platforme mogu dijeliti lekcije, spremati tuđe lekcije, materijale i resurse te kritizirati ili poboljšavati tuđe metode. Učitelji su ovim putem sudjelovali u izradi više od 300 e-udžbenika, 70 tisuća interaktivnih aplikacija i otprilike 40 tisuća lekcija koje se mogu lako prilagoditi u učionici. Učitelji s kojima sam razgovarao smatraju se ponosnim autorima maštovitih okruženja za učenje – ljudima koji pomažu učenicima da shvate vrijednost učenja koje nije ograničeno samo na stjecanje sadržajnog znanja.

Grad sudjeluje u ovom projektu tako što učiteljima i školama dodjeljuje financijsku pomoć kako bi potaknuo i podržao razvoj i uređivanje visokokvalitetnog materijala za poučavanje. Na ovaj način Moskva stvara golemu otvorenu zajednicu namijenjenu nastavnicima te potiče njihovu kreativnost tako što iskorištava njihovu prirodnu želju za doprinosom, suradnjom i priznanjem. Nastavnici na taj način mogu više vremena posvetiti bitnijim zadatcima, dok tehnologija preuzima rutinske, administrativne i jednostavnije zadatke koji su prije oduzimali dragocjeno vrijeme.

To je način na koji tehnologija može proširiti doseg poučavanja – realizacijom da vrijednost nastaje horizontalnim putem, ljudima koji su međusobno povezani i koji međusobno surađuju, a ne vertikalnim putem, odnosno zapovijedanjem i kontrolom. Jedan učitelj sad može inspirirati stotine tisuća učitelja, a na kraju školske godine učitelji mogu vidjeti ne samo rezultate svog rada već i svoj doprinos nastavničkom zanimanju i širem obrazovnom sustavu.

Najvažnije od svega, učenje postaje personalizirano, prilagođeno i zanimljivije, dok scenariji lekcija rangiraju od animiranoga digitalnog i interaktivnih sadržaja, do virtualnih laboratorija gdje učenici osmišljavaju, provode i uče putem eksperimenata umjesto da samo čitaju o njima. Digitalne lekcije omogućuju učenicima pristup specijaliziranim materijalima u raznim formatima te na načine koji mogu premostiti vrijeme i prostor. Na ovaj način tehnologija može pojačati iskustveno učenje podržavanjem utemeljenih metoda poučavanja te njegovanjem praktičnih aktivnosti i formativnog ocjenjivanja u stvarnom vremenu. Uz to, e-škola ne završava sa završetkom školskog dana. Učenici mogu pristupiti svim izvorima kod kuće, završiti svoju domaću zadaću i druge zadatke te procijeniti svoj napredak u učenju.

E-škola povezuje roditelje s obrazovanjem, njeguje komunikaciju s učiteljima, pomaže roditeljima razumjeti i slijediti rasporede svoje djece i njihov napredak u učenju te ih pozvati na obrazovne aktivnosti u gradu.

Susrećem mnogo ljudi koji kažu da učiteljima i obrazovnim vođama ne možemo dati ovu vrstu profesionalne autonomije zato što nemaju kapacitet i stručnost pravilno je iskoristiti, i možda ima nešto u tome. Međutim, puko odgađanje sadašnjega propisanog modela poučavanja neće proizvesti kreativne učitelje: oni koji su osposobljeni samo podgrijavati unaprijed kuhana jela vjerojatno neće postati kuharski majstori. S druge strane, kad učitelji vladaju svojom učionicom te kad učenici vladaju svojim učenjem, tad nastaje produktivno poučavanje. Tehnologija nije jedini odgovor na ovo pitanje, ali je ključni dio odgovora.

Moskva nije izmislila ove tehnologije niti ih je prva upotrijebila. Samo je posložila dijelove slagalice u skladnu i dosljednu viziju obrazovnog sustava. Za mnoge se druge školske sustave ovako nešto i dalje čini nepremostivim izazovom.

……………..

NAPOMENA: 

• Blog OECD Education & Skills Today raspravlja o postojećim i novim problemima u obrazovanju, koji uključuju uspješnost učenika na međunarodnim ispitima (PISA), vještine 21. stoljeća, kretanja u višem obrazovanju, rani i predškolski odgoj i obrazovanje i dr.
• Izvor: oecdeducationtoday.blogspot.hr
• Photo by John Schnobrich on Unsplash