… pozivaju na svoje pravo kreativnosti zbog čega njihov rad nije javan i dostupan.

Dvostruki standardi, zar ne? Nedavno sam napravila jednu potvrdu: bila je jednostavna, bez šablona, bez sličica (clip art nepoznatog autora), imala je tri boje i nekoliko crta. Kolegica ju je pogledala i rekla: „Zar nije mogla biti zelene boje?“ Poslušala sam je i učinila tako. Zatim me pitala: „Zar ne bi moglo s nekoliko snjegovića na rubu?“

Odustala sam. Predložila sam joj da sama izradi potvrdu koju ću ja rado preuzeti. Odbrusila mi je da ona za te gluposti nema vremena i da se samo kritički osvrnula da bi potvrda bila ljepša, da sam teška i da teško prihvaćam prijedloge.

Navedeni primjer potpuno je benigan, ali neprestano se nalazim u takvim ili sličnim situacijama.

Posljednji tjedan studenoga (tri dana) bila sam u Bruxellesu na edukacijama vezanim za Future Classroom i inkluziju. 

Bilo je 25 polaznika (učitelja).

Prvo nam je prikazano kako trebamo odustati od učionica u kojima učenici sjede u trima redovima jer tako djeca tako ne vide ispred sebe, nego gledaju u potiljak jedni drugima i sve je svedeno na frontalnu nastavu.

Pitate se kako izgleda moja učionica? I što sam naučila u prvoj lekciji? Naučila sam da se mogu nositi s tim, odnosno da mogu pronaći načine kako pobijediti takvu organizaciju sjedenja i ipak biti kreativna, a ne gubiti svaki dan 15 minuta nastave razbijajući frontalni način rada kojemu moja kolegica daje prednost.

Morate se veseliti malim koracima, malim pomacima, pomacima koje će osjetiti vaš razred, a ne što u nekoj knjizi piše da je to suvremeno.

U Bruxellesu sam shvatila da ne postoje teme o kojima trebam učiti, da sam u mnogim temama dublje i trajnije potkovana te da moja znatiželja već sada otkriva nove načine učenja i spoznavanja.

Prikazala sam primjer svojega rada i svega onoga što radim sa svojim učenicima. Reakcije su bile iznimno pozitivne, dobila sam pljesak, a mnogi su se i uključili u moje eTwinning projekte.

Što je meni značio Bruxelles? Osim što sam dodala još jednu novu priču i prijateljstvo u svoj život, složila sam nove slike o kojima ću godinama pričati, shvatila sam, kao i prije tri godine, da bih znala raditi svoj posao (struku) bilo gdje u svijetu. Shvatila sam da su djeca djeca, da suvremeni način života ne mijenja ono najvažnije ꟷ djeca u primarnome obrazovanju doživljavaju svojega učitelja kao model i nastoje biti poput njega.

Odmah nakon Bruxellesa imala sam još jedan predivan doživljaj, predavanje na Učiteljskome fakultetu u Zagrebu. Predavala sam budućim učiteljima koji su me pozorno slušali, sudjelovali u svim aktivnostima i na kraju rekli jednu predivnu rečenicu: „Motivirali ste nas, Vi ste netko iz razreda, netko tko poznaje učiteljski posao i tko je iskreno oslikao učiteljski poziv.“

Je li moje predavanje moglo završiti ljepšim riječima?

Volonterski posao koji radim sa svojim kolegicama u projektu „Webučionica“ konačno poprima znakove prepoznatljivosti, stidljivo bih rekla da postaje „brend“. Radimo s dušom, učimo zajedno, razvijamo se kao učitelji i ljudi te, najvažnije, kritički razmišljamo analizirajući i procjenjujući vlastite primjere. 

…………………….

Sandra VUK | OŠ Sveta Nedelja ■ Moj web https://xn--sandrinauionica-z3b.weebly.com/  ■  Razredna stranica 3. B https://sites.google.com/view/svetanedelja3b/ ■ Webučionica web alati za rad u nastavi https://webucionica.weebly.com/ ■

……….

Kolumna je utemeljena na osobnome iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskoga portala i Školske knjige.