Ovaj oblik učenja odvija se putem interdisciplinarnih projekata koji traju devet tjedana, a Finci to nazivaju „pojavnim učenjem”. Termin je skovala finska Nacionalna agencija za obrazovanje.

Pojavno učenje uvelike nalikuje na projektno učenje. Obje vrste stavljaju naglasak na praktične aktivnosti koje učenicima daju kontrolu nad smjerom projekta te naglašavaju zadatke koji se odnose na stvarni život.

Umjesto niza činjenica koje im prenosi učitelj, u središtu je svladavanje vještina koje se mogu prenijeti.

To djeci daje više slobode da istražuju ono što im je najzanimljivije unutar široke projektne teme. U Finskoj je pojavno učenje nužno interdisciplinarno te mora biti vođeno pitanjima učenika o stvarnome svijetu.

Petteri ELO poučava u školi Hiidenkivi već 12 godina. Opisao je kako se pojavno učenje provodi u njegovoj školi tijekom nedavnoga Svjetskoga obrazovnog simpozija u SAD-u. Iako finska Nacionalna agencija za obrazovanje zahtijeva od svih škola da svake godine ponude barem jednu aktivnost za pojavno učenje, škole i pojedini učitelji dobivaju veliku slobodu i autonomiju u provedbi ovih aktivnosti.

U školi Hiidenkivi učenici od prvog do osmog razreda svake godine dobivaju dva zadatka koji uključuju četiri predmetna područja i traju devet tjedana. Nedavno su istraživali teme iz održivog razvoja putem fizike, kemije, zemljopisa i matematike.

U zemljopisu su se primjerice usmjerili na Arktik i globalno zatopljenje, a u matematici su vježbali statistiku.

Elo je veliki zagovornik pojavnog učenja i vrijednosti koje ono ima za učenike. No neki njegovi kolege nisu od samog početka bili tako otvoreni prema tom konceptu. U višim razredima osnovne škole i u srednjoj školi može biti vrlo komplicirano koordinirati interdisciplinarni projekt.

Mnogi su učitelji imali problema s razumijevanjem svoje uloge u procesu učenja koje bi trebalo biti usmjereno na učenika.

„Kad kažete da pojavno učenje mora biti usmjereno na učenika, učitelji misle da ne smiju ništa raditi, da moraju napraviti korak natrag i pustiti učenike da sve rade sami”, kaže Elo.

Međutim, to nije istina.

Učitelji se moraju pobrinuti da učenici imaju temeljno znanje potrebno za određenu temu prije nego što uopće počnu razmišljati o razvijanju istraživačkog pitanja unutar te teme.

Trebaju poučiti učenike kako sastaviti prikladna istraživačka pitanja koja mogu voditi do zanimljivih i poticajnih, pa čak i originalnih istraživačkih prilika.

Učitelji također trebaju intervenirati i pauzirati učeničko istraživanje kako bi poučavali i prikazali vještine koje su učenicima potrebne tijekom projekta.

Elo se stalno odmiče od tradicionalnijeg pristupa izravnog poučavanja i teži pristupu u kojem učitelj ima što manju ulogu, ovisno o tome što učenici trebaju.

Najvažnije od svega, time će učenici dobiti upute o određenim vještinama ili sadržaju baš kad ga moraju ugraditi u svoje projekte. Prije nego što bi njegovi učenici razgovarali s nekim stranim profesorom putem videopoziva, Elo bi im pomogao pripremiti odgovarajuća pitanja i zatim bi ih pustio da sami vode intervju.

Ovaj sustav sve što učenici uče ističe kao važno za njih, što je osnovni cilj pojavnog učenja.

„Ja se povlačim onda kad vidim da me djeca ne trebaju i da se sama snalaze”, rekao je Elo. Doduše, i dalje ima mnogo posla za učitelja u učionici. „Nemojte me krivo shvatiti, ja i dalje poučavam, ali ne prenosim sadržaj nego se brinem da učenici stječu vještine.”

………………

NAPOMENA 

• SAD: Portal MindShift istražuje budućnost učenja u svim njegovim dimenzijama – obuhvaća kulturne i tehnološke trendove, inovativna istraživanja i inovacije u obrazovanju.
• Izvor: ww2.kqed.org