Ravnateljica škole Micheala Community School u Brentu, u sjevernom Londonu, Katherine BIRBALSINGH proteklih je godina bila na udaru kritika zbog provedbe strogih metoda poučavanja i pravila ponašanja.

 Naglasak na disciplini donio je školi koju pohađaju učenici slabijega socioekonomskog statusa zavidan ugled, a samu ravnateljicu Sunday Times naziva „najstrožom britanskom učiteljicom”.

Škola ima niz neobičnih pravila poput tišine u hodnicima i stroge politike koja ne tolerira izgovore pa se za minutu kašnjenja dobiva kazna produženog boravka u školi.

Između satova djeca prolaze hodnikom u tišini, bez razgovora, u koloni po jedan i moraju se brzo kretati. Razlog je, kaže Birbalsingh, to što su hodnici u školama najčešće mjesto gdje se pojavljuje nepoželjno ponašanje: naguravanje i tučnjava izbijaju kad se na jednome mjestu okupi skupina djece. Krećući se ravnom linijom djeca ostaju mirna i usredotočena na sljedeću lekciju.

 „Očekujemo od svakog učenika da pozdravi učitelja i pogleda ga u oči te pristojno i veselo kaže „Dobro jutro, gospodine” ili „Dobar dan, gospođice”.

 „Ako je škola prepopustljiva i dopušta iznimke, riskira razvoj bespomoćnosti, sebičnosti ili ovisnosti o drugima umjesto odgovornosti i obzirnosti. Ako škola smanji svoje standarde za siromašnije učenike zbog njihova statusa ili teškoga obiteljskog života pokazuje kako društvo nema vjere u njih, čime im ne čini uslugu”, rekla je ravnateljica.

Jedan od djelatnika, Joe KIRBY, detaljno je opisao školsku politiku o tome da nema izgovora: ostanak u boravku određuje se za minutu kašnjenja na nastavu, za neispunjavanje domaće zadaće, za traljav rad, za to što nemaju olovku ili ravnalo, za neprimjerene reakcije na učiteljeve upute, pa čak i za neprestano kimanje glavom na nastavi nakon što su upozoreni da to ne čine.

Kazna zbog zaboravljene olovke zvuči preoštro sve dok ne saznate da škola početkom godine besplatno daje olovke svim učenicima, da postoji školska trgovina koja prodaje školski pribor po sniženim cijenama i radi svakog jutra te da se roditelji stalno upozoravaju kako djeca moraju nositi pribor u školu svaki dan. 

„Djeci se ovdje sviđa, jer su svjesni da ovdje nauče nego u školi koju su ranije pohađali, tiho je i znaju da ih ovdje nitko neće maltretirati. Ovdje mogu otići u toalet bez straha od nasilja. U drugim školama možete naići na djecu koja ne idu na toalet cijeli dan, jer se toliko boje zlostavljanja kojem su ondje izloženi. Ovdje to nije slučaj”, kaže Birbalsingh.

Pažnju posebno privlači usmjerenost škole na detalje. U tepih na hodniku utkana je crna crta koja razdvaja učenike koji se kreću u suprotnim smjerovima. Učionice imaju kuke na stražnjem zidu gdje učenici vješaju jakne kako im ne bi smetale. Također, moraju imati prozirne školske pernice. U kupaonici nema ogledala, a šminkanje je zabranjeno.

„Na čelu je naše učionice učitelj koji prenosi znanje. Vjerujemo da zna više od djece. Mnogi u našoj zemlji danas više ne misle tako. Oni vjeruju da učitelj i učenici znaju približno jednako. Zato učitelji trebaju voditi učenike, a ne ih samo poučavati ”, zaključila je Katherine Birbalsingh. [ IZ STRANIH IZVORA | telegraph.co.uk | theguardian.com