… jer se svi previše okrećemo digitalnim sadržajima, raznim ekranima koji nam svojim površnim informacijama i tekstovima zaokupljaju pažnju, ali isto tako na te sadržaje vrlo brzo zaboravimo nakon „konzumacije”. Ipak, norveškoj spisateljici to je pošlo za rukom, i to ne zato što je Norveška mnogo veća zemlja od naše (njihova 5,3 milijuna stanovnika naspram naših 4 milijuna). Njezinu novu knjigu „Snježna sestra” kupilo je 250 tisuća čitatelja, jer je na prekrasan maštovit način doprla do djece i njihovih roditelja, toliko da su se učitelji i knjižničari počeli koristiti njezinom knjigom kao sredstvom za poticanje čitanja.

Prilikom nedavnoga gostovanja u Zagrebu, u organizaciji Naklade Ljevak, gdje je predstavila svoju „Snježnu sestru”, Maja Lunde otkrila nam je da se i u Norveškoj bore s padom interesa za čitanje, naročito kod školske populacije.

– Znate i sami da nam gledanje u ekrane, ponajprije mobitela i društvene mreže, oduzima sve više, zapravo i previše vremena. Pa mislim da je krajnje vrijeme da se kao društvo suprotstavimo tome, kako bismo spasili naviku čitanja odnosno onima najmlađima otkrili da postoji nešto mnogo kvalitetnije, kreativnije i maštovitije od gledanja u ekrane. Upravo je čitanje knjiga – slikovnica od najmlađe dobi te nešto kompleksnijih djela kako odrastamo – ključno za razvoj mašte, kreativnosti, toga umjetničkog dijela našega karaktera.

VELIKA ULOGA ŠKOLA

Norveška, ali u druga međunarodna istraživanja jasno su pokazala da djeca s razvijenom navikom čitanja postižu bolji uspjeh u školi, kasnije i u životu, grade kvalitetnije društvene veze i imaju bolje samopouzdanje. Stoga je poticanje čitanja vrlo važna zadaća svih nas, ponajprije roditelja, onda i škola, gdje djeca ionako provode velik dio dana. Najvažnije je da im osiguramo vrijeme kad će se moći posvetiti knjigama. A to znači da ih ne pretrpavamo raznim drugim aktivnostima, govori nam norveška spisateljica:

– Pola sata druženja s knjigom na dan dosta je da mala djeca steknu tu naviku. A ako smo je usadili u njih u tim ranim godinama, ljubav prema knjizi ostat će i kad odrastemo. Moja su djeca u školi imala razne projekte usmjerene upravo poticanju čitanja, kad su organizirano sjeli i čitali, ne radeći ništa drugo i ne misleći ni o čemu drugome. Tako ih podsjećamo koliko je prekrasno uroniti u taj fantastičan svijet knjige i, vjerujte mi, djeci je lijepo u tome svijetu i žele mu se vraćati.

A roditelji ipak imaju presudnu ulogu u tome. Nema ništa ljepše nego sjesti s djetetom i čitati knjigu, kaže Lunde. Neka čita dijete, pa mu mi pomognemo kod svake druge stranice, ako je malo, ili svakoga drugog poglavlja, ako je malo veće. Zbog toga je i napisala „Snježnu sestru”, da roditelji i djeca zajedno mogu krenuti na tu prekrasnu avanturu.

Njezinom su se knjigom norveški učitelji koristili kao svojevrsnim adventskim kalendarom, budući da ima 24 poglavlja i svaki bi dan tijekom prosinca čitali jedno od njih s djecom na nastavi. Možda je upravo u tome tajna njezine goleme popularnosti, jer su je zapravo kupovali i čitali svi, od najranije do vrlo zrele životne dobi. Bake bi kupovale knjigu unucima, muževi ženama, braća svojim sestrama. I tako su stigli do 250 tisuća prodanih primjeraka, što ni sama autorica nije očekivala, priznala nam je prilikom zagrebačkoga gostovanja:

– Nije mi, naravno, ni na kraj pameti bilo da će knjiga biti takav hit. Pogotovo me razveselilo što su knjigu sjajno primili školarci i njihovi učitelji. Zato se ne bojim za opstanak čitanja, jer, kao što uvijek govorim, ako djecu takoreći navučemo na knjigu na pravi način, onda će strastvenih čitača uvijek biti. Mene kao pisca naravno zabrinjava taj digitalni trend u svijetu, međutim dobrih knjiga i predanih čitača uvijek je bilo i uvijek će biti. To što je moja Snježna sestra postala takav hit ispunjava me nemjerljivom srećom i ponosom.

Da je naklada odnosno prodaja nekoga književnog naslova u četvrt milijuna primjeraka znanstvena fantastika za hrvatske pisce i prilike slaže se i Anita PETI-STANTIĆ, profesorica na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Čitanjem se praktično i teorijski bavi već dvadesetak godina, a nedavno je o tome napisala i vrlo vrijednu knjigu „Čitanjem do (spo)razumijevanja”:

– Norveška je zemlja koja je po broju stanovnika tek nešto veća od Hrvatske, no očito je da su čitateljske navike u njoj posve drukčije kao i odnos prema suvremenim piscima. Upravo nam je autorica objasnila da u Norveškoj postoji stalno poticanje čitanja i tijela koja s jedne strane preporučuju, s druge strane organiziraju čitanja i opskrbljuju škole knjigama u tolikim količinama da te knjige dođu do svakog učenika. I svaki učenik očito pročita knjige i ima prilike razgovarati o njima i s nastavnicima i vršnjacima – ističe Peti-Stantić.

URANJANJE U PRIČU 

To je, dodaje, uz mnoge druge primjere za koje znamo, pa i susjedne nam Slovenije, dobar pokazatelj toga kako se ne možemo izvlačiti na to da smo zemlja s malim brojem stanovnika pa se ne može ni očekivati da naklade budu veće od 500 ili u najboljem slučaju 1000 primjeraka.

Ipak, velike gužve na nedavnom Interliberu naizgled pokazuju da Hrvate zanima knjiga i čitanje. Peti-Stantić je, kaže, teško procijeniti je li to zaista tako, no uvijek je razveseli kad vidi kolika je gužva na Interliberu i koliko ljudi izlazi sa sajma s knjigama.

– Mislim da mnoge zanima knjiga i čitanje, no da, osim inzistiranja na kupnji knjiga, imamo prostora i za ozbiljno osuvremenjivanje rada u knjižnicama, osobito školskima. Knjižnice, naime, ne bi trebale biti samo mjesta u koja netko dođe, posudi knjigu i iziđe, jer to više nigdje u svijetu nije tako. Pri tom sam svjesna da mnogi knjižničari vrlo predano organiziraju mnoga događanja na koja katkad dođe publika, a katkad tek tu i tamo pokoji namjernik. No to su pojedinačni pokušaji i slučajni primjeri, a ne razrađen sustav poticanja čitanja od kojeg smo još uvijek dosta daleko.

Knjižničari i učitelji materinskog jezika, kako u Hrvatskoj, tako i u domovini norveške autorice, primjećuju da danas školarci knjige „odrađuju”, da lektire čitaju mehanički, bez dubljeg razumijevanja, a još više bez imaginativnog zaranjanja u samu priču. No, „Snježna sestra” potiče upravo to, čitatelja uvlači u drugi, drukčiji svijet, koji je sličan našem, ali puno čarobniji, otkriva sama Lunde:

– Istodobno je to svijet jakih osjećaja, od dubokih strahova i tuge do sreće i olakšanja. Djeca žele ostati u tome čarobnom svijetu. Ako su uz njih roditelji, koji će im pomoći razumjeti sve te osjećaje koje knjiga izaziva kod čitatelja, onda će lakše uroniti u priču. A tu će naviku maštanja i zamišljanja događaja iz neke priče zadržati i prilikom čitanja nekih drugih naslova.

Najveća je vrijednost ove knjige što otvara teške teme, o kojima se sa svojom djecom nekako uvijek ustručavamo govoriti, poput gubitka voljene osobe, smrti, suočavanja obitelji s tim gubitkom, nastavka života nakon takve tragedije… Budući da stručnjaci, roditelji i sami prosvjetari primjećuju kako naša djeca ne znaju izraziti svoje osjećaje, sve više pribjegavaju uporabi emotikona umjesto razgovora o ljutnji ili sreći, svaki je poticaj da u obitelji ili razredu krenemo govoriti o emocijama dobrodošao.

– Božić zna biti vrlo tužno i teško razdoblje za ljude koji su izgubili nekoga bliskog. Onaj jedan prazan stolac za božićnim stolom ne može se lako preboljeti. Najgore je kad se o tom gubitku ne razgovara. Zato me raduje kad sam od ljudi čula kako su se upravo mojom knjigom koristili kao poticajem za razgovore o takvim teškim temama. I međusobno, a naročito s djecom. Djeca su u tim razgovorima vrlo iskrena, ako im damo priliku!

ČITANJE (SAMO) RADI OCJENA

Maja Lunde putovala je mnogo po Norveškoj, gostovala po školama i gotovo bi joj u svakoj školi barem jedno dijete priznalo da je nedavno izgubilo baku ili djeda, da su svi u obitelji bili tužni, ali su tu tugu nekako zajedno prebrodili kad su počeli razgovarati. U razgovoru onda navru i neke lijepe uspomene, lijepi osjećaji koji naposljetku pobijede crnilo i depresivnost koju smrt nekog člana obitelji može izazvati.

Svaka teška tema i svako dijete u tome je specifično i zapravo nema jednog odgovora koji bi čovjek mogao ponuditi na pitanje kako s djecom otvoriti i pokušati riješiti teške teme. S druge strane, Anita Peti-Stantić uvjerena je da nam upravo književnost nerijetko pruža mogućnost utjehe koju katkad nađemo u ljudima, a katkad i ne:

– Književnost je sigurno utočište za svakoga, a koliko će koja knjiga kome govoriti najviše ovisi o tome kakav je čitatelj kad je uzme u ruke. U tom je smislu dužnost nas odraslih da mladima osiguramo mentalni i emocionalni prostor za nošenje s teškim temama na pojedinačne načine i da im pomognemo da vide snagu koja je u njima i koja doista može pomoći obojati i njihove živote i živote mnogih oko njih.

Maja Lunde, Anita Peti-Stantić, mnogi pedagoški stručnjaci, pa i sami književnici duboko su uvjereni da je čitanje naglas nepravedno zanemareno. A upravo ono pomaže u čitanju s razumijevanjem i jačanju ljubavi prema knjizi. Nedavno objavljeni rezultati PISA-ina istraživanja, prema kojem naši 15-godišnjaci čitalačku pismenost nisu svladali ni do osnovne razine samo upućuje na to koliko s djecom moramo čitati i raditi na čitanju s razumijevanjem.

– Pridružujem se tom stavu i potičem sve koji su u prilici da čitaju naglas djeci i mladima, ali i s njima da ih slušaju kako čitaju naglas i da onda razgovaraju. Nema ničega što omogućuje istinsko razumijevanje među ljudima kao naglas izgovorena riječ – napominje Peti-Stantić.

Slaže se s tim autorica „Snježne sestre” i velikim problemom smatra kada djeca, školarci čitaju lektirne naslove samo zbog ocjene:

– To je zapravo tužno. I moramo zaista udružiti umove, ideje, energiju da djeci otvorimo svijet književnosti i vratimo ih čitanju. Ali ne mehaničkom procesu prelaženja preko stranica nego kvalitetnom čitanju s razumijevanjem i maštanjem. Možda bi ta vještina bila najbolji dar koji im možemo dati ovih blagdana, ali i bilo kojega drugog dana u godini – zaključuje Maja Lunde. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisao Branko Nađ ]