Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika. Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama. Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima, roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama. Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od drugih… Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet, a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
INKLUZIVNA RADIONICA [09]
Zimski praznici
objavljeno: 3. siječnja 2020.

Često svojim prijateljima moram objašnjavati kako zimski praznici nisu za učitelje, već za učenike. Tijekom zimskih praznika uvijek rezimiram sve ono što se zbilo u prvom polugodištu…

Slider image
Slider image
Slider image
Slider image
Slider image
Slider image
Slider image
Slider image
Slider image
Slider image
Slider image
Slider image
Slider image
Slider image

…što smo sve uspješno napravili te što i na čemu moj razred zajedno sa mnom još mora raditi.

Ove sam godine u prvom razredu. Prvo polugodište proteklo je u upoznavanju mojih učenika. Proučavala sam ih i u svoju malu bilježnicu zapisivala bilješke koje su mi se u određenom trenutku činile važnim i vrijednim.

Zapisala sam tko ne voli čaj od šipka, tko ne voli na bijeloj kavi kožicu, tko voli sir, tko često ujutro kasni na prvi sat, tko neuredno piše ili se igra pod satom nekim igračkama donesenim od kuće i još mnogo toga.

Sada radim sistematizaciju svih podataka jer imam sliku o svakom svom učeniku i lakše mogu planirati daljnje aktivnosti.

Smatram da bi učitelji prvih razreda tek u drugom polugodištu trebali početi planirati aktivnosti u svom razredu, nakon što barem malo upoznaju svoje učenike.

Prvo polugodište stvarno je proletjelo.

Na lijep smo način završili kalendarsku godinu. Imali smo prekrasnu kratku priredbu na kojoj su učenici pjevali, plesali i glumili u igrokazu.

Mara je bila ukočena na početku priredbe, ali zato je zadnji ples briljirala. Smetala ju je kapa Djeda Mraza na glavi, no unatoč svemu lovila je pokrete ostalih učenika u razredu i iskreno je uživala. Kada je trebala izreći svoj dio u igrokazu nije imala hrabrosti, no smatram da je veliki dio napravila kad se ustala zajedno s Matejom, drugim učenikom u razredu, u pravom trenutku tijekom igrokaza.

Nakon priredbe imali smo zajedno s roditeljima, mali domjenak. To je prilika da se roditelji i djeca međusobno upoznaju na ležerniji i opušteniji način.

Danas sam bila u školi. Žao mi je bilo skinuti s panoa adventski kalendar, ukrašene novogodišnje jelke, skinuti nakit s razrednog bora te maknuti čizmice svetog Nikole… Posebno mi je bilo žao maknuti veliki razredni bor na velikom pak papiru koji smo radili na radionici: „Svaki od nas je važan kao osoba pa je svaki učenik u razredu važan je dio našeg kolektiva“.

Tu smo radionicu radili početkom adventa. Izrezala sam dijelove bora u nepravilnim oblicima i na svaki dio papira napisala broj. Svaki učenik je uzeo papir koji je htio i trebao je na njemu crtati, šarati ili bojati tijekom dva dana kad god je to želio. Nakon toga, kad su svi dijelovi slagalice bilo išarani, obojani, nacrtani, otkrila sam im veliki bor na koji smo lijepili dijelove i dobili naš adventski bor.

Zaključili smo da je svaki dio važan za naš bor i da je svatko u razredu važan za naš razred. Takve su radionice korisne u svakom razredu, a posebno u razredu u kojem želimo imati uspješnu inkluziju i integraciju. Naš bor sam spremila i bude li potrebno ponovno ću ga pokazati učenicima. Na taj način, podsjetit ću razred na taj zadatak i zaključak koji smo donijeli kad je bor bio napravljen.

Kada se učenici vrate s zimskih praznika, adventski, božićni i novogodišnji dio godine će biti iza nas.

Na pano sam stavila fotografije zime te slova koja smo naučili u prvom polugodištu i moramo ih vježbati čitati i pisati.

Presložila sam i klupe. Svakih mjesec dana radim drugi raspored sjedenja – tako učenike rotiram da se međusobno bolje upoznaju. Zadnji tjedan u mjesecu mogu sjediti tko s kim želi. Nekad učenici sjede u polukrugu, ponekad slažem klupe po dvije ili po tri, no nikada moji učenici ne sjede u tri reda. Najviše volim kada mi je razred posložen na dva dijela. U prvom dijelu polukrug, a u drugom dijelu klupe za grupni rad. Mara i njena pomoćnica uvijek su u paru, a uz njih je uvijek još neki učenik ili učenica.

Veselim se početku novog polugodišta, pričama o dogodovštinama mojih učenika tijekom zimskih praznika.

………………

Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica | OŠ Trnjanska, Zagreb